– Ej, tko si ti, repati? upitao sam dok sam zastao ispred svojih vrata, gledajući velikog crvenog mačka koji je sjedio na otiraču.
Mačak, naravno, nije ništa odgovorio. Nije čak ni trepnuo na moje pojavljivanje, a samo mu je poderano uho malo zatitralo, kao da poručuje: “Čujem te, čujem, ali oprosti, ne mislim ništa reći.”
– Dobro, ne moraš! gunđao sam, kopajući po torbi tražeći ključeve.
Mačak se, kao da je razumio moje namjere, samo malo pomaknuo po otiraču, ali svejedno nije ustupio i pratio me pogledom dok sam otključavao vrata.
Stan smo žena i ja kupili tek prije dva mjeseca. Malen, dvosoban, ali za nas kao palača. Netko bi rekao da ne treba biti zadovoljan starim stanom u trećem naselju u Zagrebu i da treba ciljati na veće snove. Možda je tako, ali Nina i ja bismo se samo nasmijali na to. Još prije pola godine živjeli smo u sobici kod mog djeda u Sesvetama i bili smo sretni što napokon imamo privatan kutak.
– Samo gledajte da ne zaratite s susjedima! govorila je moja punica, Mira, dok nam je pomagala čistiti sobu prije vjenčanja. Oni jesu malo navikli popiti, ali su dobri ljudi.
– Pa kako to mogu biti dobri, kad stalno cugaju? nasmijala se Nina, motajući kosu u neurednu punđu.
Njene nestašne kovrče mene su izluđivale čim bih se okrenuo, ponovno su bježale iz ukosnica, lepršale po licu, pa sam je zafrkavao da izgleda poput razbarušenog maslačka.
– Teško je to objasniti, – Mira je samo odmahnula. Ljudi prolaze kroz teške stvari, a ne zna se svatko snaći u životu.
To sam dobro razumio. Bio sam dijete bez roditelja, odrastao po domovima, a čim sam napunio osamnaest, stigao je nalog da moram van. Znao sam što znači biti nečiji problem, znati da su drugi zaboravili da postoje i oni koji ovise o njima.
Moja mama me ostavila kad mi je bilo tri godine. Sjedio sam satima na klupi na Glavnom kolodvoru, držeći u naručju istrošenog plišanog zeca dok sam čekao da se vrati. Nisam ni plakao više, samo sam šutio, stiskao omiljenog zeku Zorana za uho.
Na kraju je došao policajac. Sagnuo se, pogledao me i pitao:
– Kako se zove zeko?
Jedva sam prošaptao: – Zoran
Policajac je nježno pomilovao mene i zečića po glavi:
– Je li mama otišla davno?
Tada više nisam izdržao. Rasplakao sam se naglas. Sjećam se da je policajac izgubio glavu od brige, a ni ljudi oko mene nisu znali što da rade. Ispostavilo se, kasnije, da je kolodvor bio pun ali nikome, satima, nije palo na pamet zašto jedno dijete sjedi samo.
Tek mnogo godina poslije doznao sam zašto me mama ostavila. Pojavila se pred kraj osnovne, kad sam već bio u jednoj od zagrebačkih udomiteljskih obitelji, među šestero druge djece. Svi smo znali pravila nitko neće ostati u udomiteljskoj kad navrši punoljetnost.
Odnosi u toj kući su bili hladni, obveza i briga, ali topline ni otprilike. Kad se jednog poslijepodneva na školskom dvorištu stvorila neka žena, pružila ruke prema meni i viknula: – Sine, našla sam te! Dođi, zagrli mamu! samo sam ustuknuo, šokiran, i nisam se usudio ni približiti.
Prva mi je u pomoć pritekla Anita, jedna od udomiteljske djece. Tko je ta baba? upitala je. Ne znam mrmljao sam, u glavi mi je zujalo.
– Gospođo, zabunili ste se. Ovo je moj brat! Anita me povukla prema kući, i oboje smo, prvi put, koračali zajedno držeći se za ruke.
Od tog dana Anita je postala moja prava sestra. I ona je bila napuštena, samo što je njen otac bio pijanac, a ne majka. Htjeli smo imati nekoga svog, makar samo na papiru.
Majka je dolazila pred školu tjedan dana, molila Pričaj sa mnom! Ali u meni nije više pronašla sina. Anita mi je rekla, – Samo ti pitaj sve što te zanima, i traži odgovor, inače ćeš cijeli život misliti da si kriv.
Kad sam napokon razgovarao s majkom, nije mi donijelo neki mir. – Zašto si me ostavila?
– Nisam imala nikog. Otac te otjerao. Rekla sam mu da nisi njegov, a to nije bila istina. Onda smo se posvađali, otišla sam, kod mame nije bilo mjesta, i ostavila sam te, znajući da ćeš biti zbrinut. Ostavila sam ti poruku – branila se.
– Zar si stvarno mislila da je papir dovoljan? pital sam je. Odlučio sam tada nitko mi više neće reći što osjećam, ili što smijem zapamtiti.
Anita je kimnula kad sam joj ispričao što sam napravio. – Ako ti je tako lakše, ne gledaj nazad. Živi dalje.
Smijali smo se kasnije tih godina mojim starim zapitanostima. Kad je Anita odrasla, rodila je curicu, rekla mi je: – Nitko ne zna kako je pravo živjeti. Znaš što je bitno? Da se trudiš da tvoja djeca imaju toplinu i sigurnost i da ne zavidiš tuđima.
I stvarno. Gledajući nju, postajao sam mirniji. Nije bitno koliki je stan, nego imaš li koga nazvati svojom osobom. Naši susjedi su bili teški, ali nisu smetali. Treba znati suosjećati.
Punica, Mira, i djed Joso, puno su mi pomogli. Mira je bila žena od akcije snažna, uporna i dobre duše. Od dana kada sam upoznao Ninu i kad ju je prva dočekala kao snahu, imala je razumijevanja za moju prošlost, a Anita mi je prije upoznavanja rekla: – Slušaj, nemoj očekivati toplu dobrodošlicu, ali nemoj odmah odustati. Daj vremenu priliku.
Na početku mi je Mira išla na živce, bila je glasna i previše brižna, nagovarala me da idemo zajedno u tržnicu ili biramo kaput ili cipele ali u konačnici bih doma donio više poklona nego ona. Znala je uloviti moj pogled na izlog, i odmah bih postao vlasnik nove jakne ili torbe.
Ponekad bih, prisjećajući se svih udomiteljskih iskustava, bio oprezan, ali Mira nije forsirala bliskost. Djed Joso je sve to odmjerljivo promatrao.
Kad smo se mijenjali s njim stan za stan, šeretski je rekao: – Ne brini, mladi ste, snaći ćete se. Sami gradite svoj život. Štedite, bit će sve bolje, polako.
– Pa i moja sestra kaže, dam makar malo odvajati lakše je nastaviti rekao sam mu, a on je samo kimnuo i tražio sok.
Znate, jednom me pitao: – Je li stvarno loše ako te netko želi žaliti? Ja sam na to odgovorio da ne volim da me itko žali.
Djed se nasmijao: – Sine moj, kod nas u Hrvatskoj, žaliti znači čak i više od obične dobrote. Ne radi se o samosažaljenju, nego o suosjećanju, bliskosti, brigi. Prava žalost je kad hoćeš biti uz nekoga kad boli duša, nekad je baš žalost olakšanje
Tog razgovora sam se sjetio kad sam vidio onog mačka pred vratima našeg malog doma. Ne znam otkud, ali valjda je i on tražio malo toga, što se kod nas zove žaljenje.
Mačak se nije bojao, pustio se maziti, ali kad sam ga pozvao unutra, nestao je uz stepenice. Spremio sam se ući, kad se pojavio isti onaj mačak, ali ovaj put nije bio sam.
U zubima je nosio mali šugavi mačić, kopiju sebe samog.
– Ovo se zove iznenađenje! nasmijao sam se, skupljajući mačića na ruke, dok se mačak već vraćao s još jednim mačićem. Drugi je, motajući se po stepeništu, izvijao i nipošto nije htio biti nošen, što me nasmijalo do suza.
– Ti si stvarno prava mama, a ne tata dobacio sam mu i širom otvorio vrata. Uđi, pokaži mi što još imaš!
Mačak je ušao oprezno, stalno gledajući u mene držeći mačiće u kutu. Donio sam im stari pladanj, odložio mačiće, a mačak je uredno počeo pokazivati potomstvu gdje treba obaviti nuždu.
– Pravi učitelj za život! šapnuo sam s osmijehom, nastojeći svojom radošću ne preplašiti male njuškice koje su se valjale po staretinskim novinama. Okej, idemo vas nahraniti.
Otvorio sam hladnjak, donio zdjelicu mlijeka. Mačići su brže-bolje navalili, a mačak je zadovoljno sjedio pokraj njih.
Navečer sam imao obiteljsko vijeće.
– Mira, ako ne dadneš zeleno svjetlo, pronaći ću im dom, ali ih na ulicu više ne dam. Tko zna što im je s majkom, a mačak sam ih čuva. To je nevjerojatno.
– Ne vidim zašto me pitaš, dragi. To je tvoja i Ninina kuća. Vi odlučujete. A sad, što ste ih nahranili? smiješi se Mira, milujući jednog mačića, mirnog u njenom krilu.
– Samo mlijeko zasad, tek su naučili piti.
– Ja bih ovoga zadržala kad naraste kaže ona. Inače, za ostale, nađite dobre ljude. Ali mačka ostavi sebi imaš od koga učiti kako biti dobar odgajatelj.
– Možda prvi put u životu imam dva učitelja vas i ovog repatog gledam Miri u oči, a ona me zagrli, kao vlastitog sina.
Tek tada nakon dugih godina, osjećam da dom nije samo zid, ni adresa, nego koliko voliš i malo žalosti nosiš za druge.
