– Marko, jesi li ti sredio dvorište? upitala ga je majka Ivana, lagano ga dodirujući po ramenu.
Dječak je trznuo i skinuo slušalice. Prikaz na ekranu još uvijek je bio kaotičan, čudovišta su se borila, ali Marko više nije gledao.
– Što je, mama?
– Pitam, jesi li davno došao iz škole?
– Maloprije.
– Pa tko je onda pokupio po dvorištu?
– Otkud znam? Možda Ena?
Ivana se nasmiješila. Njena trogodišnja kćerkica Ena bila je doduše snalažljiva, ali za takve pothvate ipak još premala.
– Ma daj, smiješno si.
– Onda je naš kućni duh!
– Aha, baš taj! Ti si pravi šaljivac! Ajde, idi do bake po Enu, zadržala se malo predugo. A ja ću pripremiti večeru. Jesi li gladan?
– Jesam, mama! Pojeli smo kifle u školskoj kantini, ali to je bilo nakon drugog sata. Kad ćemo imati jutarnju smjenu, znaš li?
– Ne znam, Marko, ništa još ne govore. Škola nam je prepuna.
– Ma dobro, barem mogu spavat duže. Marko kao i obično, tražio je neku dobru stranu svega.
Ivana mu poljubi vrh glave, a kad joj je pokušao pobjeći od njezine nježnosti, lagano ga cimne za uho i ode u kuhinju.
Tinejdžeri
Trinaest mu je godina. Misli da je odrastao, a ustvari… Uvijek se smekša kad Ivana poljubi njegove tamne, očeve, tvrdoglave uvojke.
Djeca su joj totalno različita. Marko, visok i plavook, nije mogao biti sličniji svom tati, Saši, ni da je kloniran. I ne samo izgledom. Karakter mu se tek razvijao, ali Ivana je već prepoznavala tvrdoglavost, odgovornost, dobrotu… Dvorište možda i nije sam očistio, ali suđe je sigurno on oprao, pod u kuhinji još je sjajio od friškog čišćenja. Gdje ćeš boljeg pomagača? Možda kad Ena poraste.
Ena joj je pravo malo čudo. Deset godina nade, toliko malo šanse… Nakon problema sa prvim porodom, mislila je da do novog života neće doći. Ali došla je i Ena. Svijetla, poput tratinčice. Lijepa kosa, čupave plave kovrče, oči Markove boje. Ena je povukla na Ivanu. Mazna, sva bi se privila uz mamu ili brata pa tako ostala.
– Eno te, Ena, što radiš?
I najednom soba popuni se svjetlom od tog djetinjeg osmijeha. Nitko na svijetu nije znao tako se smijati kao njena kćer. Ivana je to znala i nitko…
Taj osmijeh i veselio ju je i bolio najdublje. Očev osmijeh. Sašin. A njega više nema…
Ivana bi najradije urlala od boli, ali nije mogla. Djeca su tu.
Suprug, Saša, bio je vatrogasac. Gasio požare, spašavao ljude. Spašavao ih je i tog zadnjeg puta… Cijelu obitelj oca, majku i troje djece. Opet se vratio po baku. Ona nije htjela otići, spašavala je životinje, ali onda je već bilo kasno. Vatra je sve zatvorila.
Ivana je prije svih doznala. Trgnulo ju je srce, zaboljelo, predosjetila je, istrgnula iz zagrljaja uplakanu Enu, viknula svekrvi koja je došla pomoći oko bebe:
– Mama, uzmite ju! Moram nazvati!
Onda je vozila kroz selo prema DVD-u gdje je bio Saša, nije osjećala majicu natopljenu mlijekom, ruke su joj se grčile.
Kako je izdržala… Kako nije pukla?
Djeca su joj pomogla. Marko joj nije dao da bude sama ni minutu.
– Marko, hajde, spavaj! svekrva, Marija, bila je slaba i tužna, ali nije napuštala Ivanu. Doslovno joj je nosila hranu, Enu za podoj.
– Ostajem s mamom! Marko klima glavom i drži Ivaninu ruku. Bako, zašto mama ima tako hladne ruke?
Ivana se toga svega samo u fragmentima sjećala. Kao i trenutaka kad je pakirala krpice i igračke, sve na brzinu.
– Ne mogu više ovdje ostati… Imam osjećaj da će Saša svakog trena upasti na vrata i viknuti: Evo me doma!
– Tako i treba, Iva! Idemo kod mene. Bit će bolje pa ćemo nešto smisliti.
– Ne mogu ni kod vas… Oprostite. I tamo sve podsjeća na njega. Previše boli… Idem u bakin dom.
– Ali, Iva! Tamo ti nitko deset godina nije bio! Kako ćeš s djecom?!
– Pokupit ću nered i gotovo. Vi ste ionako blizu, bez vas ne bih mogla.
– Itekako! Ne brini, uz tebe smo…
– Samo nemojte, mama. Ne mogu… Opet ćemo plakati i ništa nećemo stići. Pogledajte malo Enu. Ja ću još spakirati. Marko bi nešto i pojeo. Ne jede uopće otkako… Samo sa mnom sjeda za stol, a meni se uopće ne jede.
– Ne može tako! zabrinuto će Marija. Ti si majka! Ako si dobro, i djeca će biti. Ako sebe uništiš, što će biti s njima? Iva, ja više nemam snage ni zdravlja. Sačuvaj se!
Ivana poljubi njene ruke i nastavi s pripremama. Morala je pobjeći. Što dalje! Sreću koja je vladala u tom stanu nije mogla vratiti, a nastaviti živjeti tamo gdje je svaka stvar još mirisala na njega bilo je preteško…
Bakin dom ju je dočekao hladno. Nije ga godinama ni pogledala. Sama kriva.
Prošla je kroz sve prostorije, prstima dotaknula zidove, obrisala prašinu s bakina komoda na kojem je i dalje stajao izvezeni stolnjak, širom otvorila prozore i pustila svježi studeni zrak.
– Mama, povedite ih obe. Ja ću kasnije doći, nahranit ću Enu.
– Dobro. Jesi li sigurna da možeš sama?
– Mogu…
Ali nije bila ostala sama. Već nakon pola sata, na vratima se pojavila Sanja, prijateljica i školska kolegica iz osnovne.
– Javi bar kad dolaziš! Vrlo otmjena! Gdje držiš krpe?
Sanja je uvijek bila prava operativa. Tračerica za popiti kavu, ali kad se radilo o prijateljima, lomila bi se na sve strane.
Ivana je otresla pjenu s ruku i nespretno zagrlila prijateljicu.
– Bok…
– Bok! A di su ti klinci?
– Kod mame.
– Dobro, ajde, što stojiš? Da nisi planirala spavat kod nje?
– Ne, tu bih radije.
– Pa, ajmo onda!
Sanja pogleda oko sebe, uzme kantu vode.
– Sanja! Ivana se zgrane.
– Što? Aaa, pa da! Tako je to.
– Kad?
– U veljači. Što se uzbuđuješ? Trudna sam, nisam bolesna.
– Od…?
– Kao da ne znaš! ulovi krpu i prebriše prozor. Fuuuj kakav nered!
– Grga? Zar nije…
– Otišao, da. Bit ću samohrana mama. Iva, ajde kasnije, ispričat ću sve.
– Vratit će se?
– Grga? Ma ne. Sloboda mu je bitnija. Njegov izbor. Ja ionako čekam sina. Ili kćer…
– Još ne znaš?
– Ne, skriva se. Kakva razlika? To je moje dijete, Iva. Moje! Razumiješ?
Ivana je znala koliko joj to znači. Prvog muža ostavila je kad se ispostavilo da “ne može imati djecu”. Sva obitelj muževa okrenula joj leđa, tupo suosjećanje “jadnoj nevjesti”.
Pokušavala je proliti suze, opravdavati se, ali je nakon nekog vremena jednostavno odustala i razvela se.
– Bolje nikakvog muža nego takvog što te ne zna zaštitit.
Nedugo nakon toga, on se ponovno oženio i ispostavilo se nije problem bio u njoj. Nova žena je inzistirala na pregledima i nakon liječenja, rodila im sina i kćer.
Sanja se nije ljutila, nije zamjerila. Čak je bila i zahvalna što se sve tako posložilo. Jer da nije prošla sve to, ne bi upoznala Grgu, ne bi bila trudna sad, makar ju je i on ostavio. Više nije ona ranjiva djevojčica iz prošlosti.
Posla je bilo do mraka, ali isplatilo se. Kao da je kuća prodisala, škripe stare škure, prizemlje oživljava, sve ponovno živi.
Sanja, umorna i zadovoljna, sjela je za stol i promatrala Ivanu kako kuha čaj.
Kako brzo vrijeme leti…
Zar nije jučer sve bilo drukčije? Trčale bi iz dvorišta s friškim pogačicama, jurile do Drave pod bakinom vikom:
– Poslušajte me, koga ćete jest ko ljudi?!
A one bi s osmijehom vikale:
– Za sat vremena!
Sat taj bi se proteg’o do noći. Kad bi baka već bila u vrtu kad sunce padne, djevojke bi šutile, uzimale motike i pomagale. S takvim gospodarstvom baka nije mogla sama radila je na farmi kao kravarka.
Gospodarstvo veliko, nije imala izbora. Morala je dijete othranit. Sin je živio u gradu s novom obitelji, a Ivana je bila prva unuka. Njena je mama umrla na porodu, a djevojčica nije nikom trebala. Otac, utopljen u svoju tugu, nestao je u grad, a baki nije preostalo ništa drugo nego briga o maloj. Kad se sinu rodilo još djece, baka je spakirala Ivanu i povela je u grad. Ali nisu dugo ostale. Malena Ivana nikad nije razumjela zašto su se vratile, samo zna da je baka cijelim putem šutjela i povremeno joj gladila kosu.
Baka je umrla tik prije Ivanine punoljetnosti. Taman je Ivana tada upoznala Sašu i u silnim osjećajima nije ni primijetila kako baka brzo izmiče.
Sjetila se tek kad je noću čula bakine tihe jecaje.
– Bako, što je?
Tri mjeseca su samo imale. Fali joj to dragocjeno vrijeme…
Ali baka je uspjela učiniti nešto veliko. Pozvala je Sašinu mamu, Mariju, kad više nije mogla ustati i dugo razgovarala s njom nasamo. Nikad nije doznala o čemu su pričale, ali otad je Ivana dobila još jednu mamu.
Zvala ju je mamom još i prije udaje.
– Smijem li? upitala je jednom plaho, a olakšanje ju je preplavilo kad je vidjela kimanje.
Nije nikom pričala koliko joj fali da nekog nazove mama Navikla je pričati samo s bakom. Sad je konačno imala još nekoga tko ju je gledao isto kao ona.
Sa svekrvom se nikad nije posvađala. Nije znala što bi. Ništa osim pomoći i njege nije od nje dobila. Ako bi i bilo nekih sitnih savjeta oko domaćinstva nikad uvredljivo, uvijek toplo i s ljubavlju. Pa zašto se svađati? Nema puno ljudi koji su ti duša, a ne samo krv. To je Ivana dobro naučila.
A da krv nije uvijek obitelj, shvatila je i ranije. Čim nije bilo bake, iz Osijeka je navalila čitava delegacija. Otac, maćeha i njena mama.
– Fina kuća. Može se dobro prodati.
Visoka žena, prvi put viđena, šetala je dvorištem i vrtila glavom.
– Sve je zapušteno! Trebalo je održavati! Kupci vole uredno.
– Kakvi kupci? Ivana konačno dođe k sebi i zadrhta.
Cijeli tjedan nakon bakine sahrane bila je kao u transu. Marija joj je gurala hranu, nešto je radila po kući, poluautomatski, stalno osluškujući možda je sve san pa će baka sad izići u dvorište, zamahati kuhinjskom krpom i promrmljati:
– Jesi li se navozala? Dođi mi pomoć oprati tegle za zimnicu!
– Kakvi kupci? upita maćeha nehajno.
Neugodno tanka naramenica pomjerila se s ramena, otkrila bijelu kožu i Ivanu je uhvatio grč. Kupci, naravno, pa tko drugi!
Nije im više ništa rekla. Istrčala je iza šupe, stišćući usta da ne povrati, a kad se vratila, već je Marija bila tamo.
– Odlazite sad! Odmah!
– Tko ste vi? Po kojem vi pravu tu nešto određujete?
– Kuća je Ivanina. Ima darovni ugovor.
– Kakav ugovor?
– Sasvim pravi. I oporuku uz račun u banci. Svi papiri su u redu. Ja sam pomagala sve skupa rješavati. I nemate što tu više tražiti. Skidajte se s imanja! Sirotani ne dam dirat!
Oluja koja se spremala nije dotakla Ivanu. Marija ju je povela unutra, svukla joj flekavu majicu i stavila u krevet.
– Nemoj plakati! Nikome neću dati da te dira. Obećala sam tvojoj baki. Evo ti moj ogrtač, čist je. Pričaj s djecom. Ja ću ti skuhati čaj. Počini, pa dalje pričamo.
Oca je vidjela ponovno tek na dan vjenčanja.
Pozivnicu mu nije slala. Ali, on se stvorio sam.
Dok se ekipa šalila sa Sašom, Ivana je smijala se do suza gledajući kako joj muž pokušava poviti velikog lutka. Netko je taknu za rame pa se okrenula još kroz smijeh.
– Zdravo, kćeri…
Ivana se zatekla, nije znala što reći. Otac joj stavi u ruku ključeve.
– Oprosti. Papiri su kod Marije. Sve će ti objasniti. Budi sretna!
Tako brzo kao što se pojavio, nestao je iz restorana.
Stan koji joj je ostavio bio je mali, ali topao. Dvije sobe i prava velika kuhinja. Ivana nije razumjela zašto bi mu trebala preseliti iz bakine kuće.
– Ivana, ovdje će vam biti lakše. Grad je, pa makar i mali. Više mogućnosti. Moraš studirati.
Marija je sjela u kuhinju, zadovoljna kao nikad. Ona je uspjela nagovoriti Ivaninog oca da joj barem ove stvari složi. Ako ju nije odgajao, može joj barem sada pomoći. Toliko poštenja je u njemu našla.
– Treba. Samo, kad? Ivana se nasmiješila. Ne može još ni mužu reć’.
– Vidi se. Trudna si. Još nisam Saši ni rekla.
– Ja ću ti pomoći. Moraš studirati. Pametna si previše da bi doma bila.
Uspjela je završiti faks, nije bilo lako, ali Marija joj je čuvala Marka i uskočila s hranom kad bi bilo potrebno.
Svima je lakše bilo kad je Ivana počela raditi, a Marko krenuo u vrtić.
– Idemo na more! smijao se Saša zatvarajući uši od vriska svojih cura.
To im je bilo prvo i jedino ljetovanje. Ivana i Saša su se natjecali tko brže pliva, u pijesku je Marko pravio kule pod bakinom paskom, navečer su šetali rivom i molom, sunce je tonulo u more.
Jedne večeri Saša je ostao s Markom na vrtuljku, a Ivana i Marija prošetale do kraja mola.
Na kraju su neka cura i dečko divljački vikali, gurali se, lajali i, još u prepirci, otišli natrag.
Marija ih je promatrala i tiho uzdahnula.
– Zašto troše dragocjeno vrijeme na svađe? Ionako će se pomiriti, a izgubljeni su im dani, sati, živci…
– Što ako se ne pomire? Ivana zamišljeno.
– Toliko se ljute samo kad im je stalo. Vidiš kako ona za njim juri i plače? Opraštat će. I on njoj. I on je pet puta pogledao natrag. Ali ovaj večer im nitko vratiti neće. Ni sutrašnji dan. Nadam se da će ih noć pomiriti. A ti, Ivana, nisi još puno bila sa Sašom. Kad prođe neko vrijeme, sjeti se tog para. Razmisli hoćeš li trošiti vrijeme na svađe. Život je kratak Strašno kratak…
Ivana joj je bila zahvalna. Taj razgovor im je spasio toliko dragocjenih sati s Sašom.
Ivana je skinula kuhalo s vatre i skoro ga ispustila. Netko je prošao pored kuhinjskog prozora i Ivana se preplašila. Nije Marko. Po dvorištu je šuljao neki muškarac.
Prva joj je misao bila zaključati vrata i zvati upomoć, ali se odmah trgnula. Uskoro će doći djeca i Marija. Ne smije ih pustiti same, a vani stranac!
Drvena ručka stare bakine džezve grijala joj je ruku, pogledala je prema prozoru pa odlučno otišla prema vratima.
Nije upalila svjetlo vani.
– Tko je tamo?!
Vrata šupe lagano su zacvilila, Ivana se skupila od straha.
– Što želite?! Derat ću se!
Sjena je prišla kućnome pragu, Ivana se povukla.
– Nemoj vikati, Iva. Ja sam. Luka.
S olakšanjem je spustila džezvu i opsovala kad ju je vrući metal opekao po nozi. Pograbila je džezvu na stol na verandi.
– Što radiš kod mene u dvorištu, Luka? Zašto nisi ušao?
Nizak i snažan, dječački posramljen kao Marko kad nešto zgriješi.
– Ne zamjeri… Vrata šupe su ti se iskrivila. Htio sam popraviti. Sutra moram na pčelinjak, ne znam kad se vraćam. Htio sam stići.
Ivana je ostala zatečena.
– Vrata? U šupi?
Sad je sve imalo smisla. I čisto dvorište, i popravljen ograda, i novi pod na ulazu.
– Znači, ti si moj kućni duh! nasmijala se.
– Ko?
– Duh-kuće! Imam ga već neko vrijeme. Pomaže oko svega. Samo što ne pije mlijeko iz tanjurića. Marko veli da bi trebali nabaviti mačku, da mu nije dosadno.
Blaga svjetlost iz kuhinje bila je dovoljna da vidi da se Luka zacrvenio.
– Oprosti. Trebao sam ti reći.
– Hvala ti! Ali… Zašto, Luka?
Nije joj odgovorio. Mahnuo je rukom i otišao preko ograde, ne obazirući se na Mariju i djecu što su stajali na kapiji.
– A eto ga, pojavio se! Marija se smije i gura joj teglu mlijeka. Spremi u frižider.
– Pojavio? Mama, ti si znala?!
– Ma, cijelo selo zna. Al’ si tajnovita! Luka za tobom gine još dok si hodala s mojim Sašom. Ili nisi primijetila kako te gleda?
– Ne…
– Ma, pusti sad! Ajmo na kavu, porazgovarat ćemo. Najprije klince u krevet. Dugi će to biti razgovor.
Pričale su do kasno. Ivana bi stalno dolila vruće vode u šalicu, svekrvu slušala širom otvorenih očiju.
– Došao mi je prije godinu dana. Tražio tvoju ruku. Kaže kod tebe nikog bližeg nema, pa da pita mene. Bezobrazan! Znao kako da mi laska!
– I pristali ste?!
– A zašto ne? Iva, ti si još mlada. Pred tobom je život! Djeca će odrasti, otić ćeš, ostat ćemo ja i ti, nek’ ti život ne stane. Znam koliko si voljela mog Sašu! I ništa ne pričaj, pust mene! Takva se ljubav jednom daje. Ali uvijek ima onih kojima je dano ponovno voljeti čak i poslije boli. Sudbina ti daje još jednu šansu za sreću. Možda njega nikad nećeš voljeti kao Sašu. Ali, ako ti s njim bude mirno i toplo, ja budem najsretnija. Marku, znaš i sama, treba očinska ruka. Volimo ga oboje, ali nije to to. A Luka mu je već sad prijatelj. Znaš da ga uči voziti?
– Ne
– Nije ti rekao. Boji te se povrijediti.
– Zašto?
– Tko zna. Možda misli da ćeš ga optužit da izdaje Sašu.
– Glupost.
– Ajde onda, porazgovaraj s Markom. Znaš i sama da se povlači. Ena je mala, ne kuži baš, a Sašu i ne pamti. Marko se, eto, boji. Ali ti
– Šta ja?
– Ništa! nasmije se Marija i uzme novu šalicu. Zali mi još malo čaja! Žeđ me muči.
Ivana i Luka su se vjenčali za godinu dana. A godinu nakon rođenja im se rodio sin.
– Gledaj, mama, kako mu je kosa puno čupava! Ivana je skinula kapicu s bebine glave i promrsila plavu kosu nalik Eninoj.
– Prava mali dušek-kuće! vješto ga je presvukla i pridržala. Dobrodošao, mali! Zovi me baka Mara!
– Mama…
– Znam šta hoću. Hrani bebu, idem u kuhinju. Što želiš pojesti?
Veliki narančasti mačak, kojeg je Marku darovao Luka za rođendan, pokucao bi šapom na vrata, skliznuo do prozora i popeo se na dasku za cvijeće. Pogledao je spavajuću Ivanu i njen mali zamotuljak, pa došao bliže. Tišina bi legla do njega, obgrlila ga, uživala u prizoru. To je sreća… Tako krhka, tako nježna… Treba je paziti i čuvati.
Negdje lagano zvecne žličica, zazvoni Enin smijeh, a tišina sklizne s prozora, zadnji put pogladi mačka po uhu. On zatrese glavom, opere šapom lice i spremi se doći pozdraviti novog člana.
Idem ja! Ima tko će ovdje paziti na sreću!
