Dobro po oporuci
Ajme, Milena! Ti uvijek dođeš kad treba! Već ne znam što bih!
Milena je spustila težak cekar s namirnicama na klupu i uzdahnula duboko.
Što se dogodilo, Marija Blažević?
Smiri se, Mila. Sjeti se ljubaznost, još malo ljubaznosti. Samo tako s ovakvima! Pogotovo s našima starijima. A kad kažem našima, svi u kvartu znaju za Mariju Blažević nema čangrizavije žene u cijelom Zagrebu. Damu, da budemo precizni, jer Marija je i čangrizava ali fino!
Draga moja, vi ste malo u krivu.
Nisam vam draga!
Ajme sudbine! Nekad se mislilo da je ženama čast biti draga, a danas… Tko da te više shvati, izgubljena generacijo! Ipak, molim vas, pokupite za svojim pesekom.
A ako neću?
Onda će cijeli kvart znati tko ste!
Tko god bi pomislio da su to prazne prijetnje, vrlo brzo bi naučio lekciju. Marija nije puno pričala, ali je zato djelovala. Sutradan bi osvanula neslavna slika prijestupnika na svakoj oglasnoj ploči, trafostanici, drvetu: Ovim se ne ponosimo! pisalo bi. Ispod slika kratko objašnjenje prijestupa. Papir bi nabavila na veliko, internet printer radio kao švicarski sat hvala sinovima i dobroj mirovini. Sudske kazne? Ni najmanje je nisu brinule naučila je i sucima mahati okupljajući se na ročištima, redovito se izvinjavala što im troši dragocjeno vrijeme. Nitko je više nije doživljavao kao dosadnog komarca prije kao neizbježno zlo, a neki čak i kao božju ruku reda.
Ponekad su joj i zahvaljivali. Najviše kad je, nakon desetljeća bitke i nebrojenih svađa s birokracijom, uspjela izboriti obnovu cijele odvodnje u kvartu. To je bio njezin veliki slučaj, pa su se auti konačno prestali pretvarati u podmornice poslije svake kiše. Svi su sad znali Marija nije obična čangrizavica, ona nešto i napravi.
Nije voljela ni neodgovorne vlasnike pasa, mame koje više vole pivicu i trač nego svoju djecu, neplatiše alimentacije, tihe i glasne alkoholičare, i sve one koji misle da su pravila suvišna izmišljotina civilizacije.
Naravno, nije bila svima draga. Jednom su je čak dočekali u mraku kad se vraćala iz bolnice, i dobila je batina. No kad je koljeno sraslo na loše, od tada joj, kaže, prognozira vrijeme Ipak nešto korisno! šalila bi se.
Krivci su ubrzo sjeli na optuženičku klupu, jer su Mariju znali u svakoj odvjetničkoj i policijskoj sobi. Tako je skupila i korisne veze tri kvartovska policajca i jednog istražitelja, koje nije imala srama zvati kad zapne.
Ivane, zlato, trebaš mi hitno!
Ivan brkati div i, igrom slučaja najbliži susjed što ćeš, kad ga je žena istjerala iz maminog stana! Marija je tu pomogla: Naviknite se, gospođo, da odraslom sinu ne brišete nos više! Pomažete mu? E, ajde… Radi toga ste vi super mama, ali pustite dijete, zar to nije jasno? Upalilo. Ivanova mama sad dolazi samo na rođendane, a Milena i njezina obitelj su odahnuli. Zahvalnosti prema Mariji preko krova.
Milena, inače socijalna radnica već godinama, znala je sve o Mariji i njenim vezama. Ali danas je začudilo vidjeti Mariju, tu strašnu sablast kvarta, kako sjedi uplakana ispred ulaza.
Zašto plačete?
Milena… vaša štićenica… Katarina Radić…
Što je s njom?! Milena podigne pogled prema Katini stančiću.
Ivan je gore sada… Katu više nema…
Milena sjede na klupu, umalo promašila sjedalicu. Koji je ovo dan, pobogu? Ujutro eksplodirala kanalizacija, djeca joj kasnila u školu, popodne žestoko izvrijeđala muža. Naravno, voli ona svog Marka, nema do njega ne pije, ne puši, radi, djecu obožava, pa gdje joj sve frendice zavide. Ali živjeti s njim! E tu padne živac, pogotovo kad cijeli tjedan moraš moliti da promijeni žarulju, a možeš i sama! Ženska slabost? Ma ne, obična glupost!
Još jučer je Katarina molila Milenu da joj kupi hrane za mačke, a danas…
Na to Milena pusti suzu-dvije, pa brizne u plač.
Ajme, mila, evo vam maramica!
Snježno bijela maramica sleti joj na koljena slična onoj što joj je Kata poklonila za Božić.
Vi ste, Milena, najbolji poklon od svih. Skromna sam, više ne mogu kad moja mirovina jedva za mačke dostaje.
Najbolje poklone daje onaj tko se sjeti čovjeka, rekla bi moja baka i sjetno uzdahnula ali nje više nema…
I ja sam stara sama, Mila… Imam punu rodinu, ali tko ih vidi? Svi znaju kako je meni bolje živjeti, raspoređuju mi život i stan dok ih ni briga nije kad dođem već na zadnja vrata. Bilo je ponuda, naravno Ma daj stari stan nećakinji, tebi ga više ne treba!, A ti?, Tebi dom za starije, a nama lijep život!
Strašno! zgranula se Milena kako mogu tako odlučivati bez vas?
E lako. Kažu da sam već stara i nesposobna. Ni meni nije lako priznati, ali sama sam si kriva. Zato sam oporukom ostavila stan nećacima na jednake dijelove. Morala sam, savjest mi ne dopušta drukčije. Ali kad pomislim što će napraviti mojim mačkama! Svi ih mrze i redom šalju na ulicu, čim me ne bude. Kao da su to stari cipele.
To se neće dogoditi! Milena digne glas u polu-šali, polu-bes.
Vi ih ne znate!
I ne moram znati! Znam šta ću ostavite svoje mačke meni! Pišite u oporuci: mačke idu Mileni i nikome drugome! Pa nek probaju tko smije!
Joj, mila, na to nisam ni pomislila! Ma to je meni veselje, a vama briga.
Ma kakva briga, što kažu, bez mačka kuća prazna! Milena češka za uhom Vjeku, a iz drugog rukava ometa novopridošlog Ljubu.
Vjeko, stari mačak, već deset godina s Katarinom. Ljubo mali uličar kojeg je spasila brza Marija: Znaš, Kata, imam ti alergiju, ali nisam mogla gledati da ga ostave tako malog! Čudo božje, a mene nije sramota priznati! Ljudina!
Fora je bila što je Ljubo dvije tjedna kasnije iznenadio sve Ljubo je zapravo Ljubica i dovela je na svijet cijelu četu mačića na sami Katarinin jastuk. Kata je užasnuto gledala u gomilu sitnih mačića:
Ljubino blago… ili možda sreća? A Vjeko? Ti bena, nisi ni znao da si tata! na što bi svi prasnuli u smijeh.
Milena bi dolazila gledati razvijenu mačju obitelj i pitala:
Kako niste skužili da je Ljubica skotna?
Ja sam mislila da puno jede! smijala se Kata do suza.
Kad je došla crna vijest, Milena je znala što joj je činiti svoje nasljedstvo pod rukom, sve mačke i mačići u korpi, donijela je doma. Ivan je samo zatražio jednog za sebe žuti je najzgodniji. Djeca ga već pet dana mole, a sad im baka ne može prigovoriti. Dobro srce i dobra mačka, kaže Ivan.
Oko Katarininih stvari rodbina se nije ni pojavila, sve je, naravno, palo na Milenu. Ali ona to nije gledala kao teret, nego kao čast Ponekad je dovoljno par tjedana da nekome postaneš obitelj, život ti tako namjesti.
Navečer, kad je ušla u svoj stari zagrebački dom, roditeljsko naslijeđe s vrtom i drvenom verandom koja ljeti hladi, a zimi grije, Milena bi zastala na stazi pred ulazom. Cijeli svoj život tu živi, a ne može shvatiti kako ljudi ne vole svoje, ne žale djecu, ne brinu za stare…
Ušla bi unutra, a miris ručka i dječji žamor tjerao bi sve misli. Marko je odmah izjurio:
Milena, što je? Ajme lice ti… Zamijenio sam žarulju! I popravio slavinu, tako da možeš zalijevati svoje tulipane kad hoćeš. Samo ne plači!
Hoću, opet ću plakati… stisnula se uz njega, a on joj uze košaru.
Što je to, mačke? Ajme, koliko ih je!
To su mačke… nasmiješila se Milena kroz suze.
Djeca su dotrčala, vrištala od veselja, a Marko ih je morao smirivati zbog mačića.
Mačja banda uživala je kod Milene. Vjekoslav je redovito dovlačio miševe na trijem da se zahvali na stanu i hrani. Ipak, nije zaboravio ni Katarinu iz njenog dvorišta znao je satima mijaukati ispod prozora, a susjedi su razumjeli i nisu se ljutili tko ne bi tugovao za takvom gazdaricom.
Milena bi ponekad ulovila kako Vjeko sjedi na orahu ispred starog stana i tupo gleda kroz prozor. Kad bi se predvečer vratio doma, Milena bi ga pustila uz smiješak:
Ajde, lutalico, još mi samo ti fališ da se potužiš na život.
Kad je Katarina Radić ispraćena, sala je bila puna. Mileni nije bilo jasno odakle svi ovi ljudi?
Tko su oni? pitala je Mariju.
Učenici. Kata je predavala fiziku, kasnije pripremala za maturu, dobro je zarađivala dok nije počela slabiti s vidom. Svi je pamte. Bila je jako dobra.
Znam…
Prva noć… devet dana… četrdeset… Milena bi hodala noću pustiti mačka, mislila o prolaznosti… Znala je zašto je nervozna, zašto joj je muka ujutro. Tajnu čuvala, ni Marku nije rekla ali sretno nosila novo životno uzbuđenje.
Milena bi gledala Ljubicu s mačićima i šaputala:
Uskoro ću i ja opet biti mama… Pomalo me strah. Moja djeca su već velika, boje me sve zaboravila. Mislite li da mogu?
Ljubica bi prela tako glasno da bi i Vjeko dojurio zabrinut.
Ajde, što se ja uopće mučim, puna je kuća pomagača, pa zar nećemo uspjeti?
I taman kad je odlučila mužu otkriti vijest o novoj bebi, dogodilo se nešto što joj je još jednom pokazalo da nije ništa slučajno u ovom životu. Vjeko nigdje cijeli drugi dan. Nikad to ranije nije napravio Milenu uhvatila panika. Obilazila Katarinin stan, zvala Mariju, pitala Ivana nitko nije vidio mačka.
Milena, idi spavaj. Prevrtit će se, doći će doma!
Ne mogu! Duša me boli. Još noćas javljaju kišu, gdje lutalica može sada biti? Ma kad se vrati, neću ga više pustiti, zaključat ću ga!
Zaspala je u naslonjaču, ni ne shvativši da se Vjeko vratio. No ovog puta, nije samo došao mjaukao je i krugovao oko kuće, koliko ga je glas nosio. Kuća tiha, debele stjene, prozori zatvoreni zbog iznenadnog travanjskog mraza nitko ništa ne čuje, samo Ljubica digne glavu, njuši, pa skoči Mileni na nogu i ogrebe je šapom.
Au, što ti je, Ljubice, jesi poludjela?
Tek tada Milena začuje štoštarije iz dvorišta i osjeti dim. Budi Marka, djecu, podigne najmlađeg, viče, spašava košaru s mačićima. Susjedi pozvali vatrogasce, požar u šupi brzo ugašen, nitko nije stradao samo miris ostao za uspomenu. Mačke su sve spašene, Milena zahvaljuje vatrogascima.
Marko pozove djecu da zahvale, i nježno zagrli Milenu:
Jesi li dobro?
Jesam…
Pogleda je nježno, stavi ruku na trbuh, a ona se zacrveni:
Sve znaš?
Pa znam! Zar mi je ovo prvo? Bit ćemo nas, hvala Bogu, još jedno više. Ma nemoj se bojati. Imamo sve! Djecu, kuću, mačke, ljubavi! Preživjet ćemo mi sve.
Milena predala mačku Marku, mačiće djeci, a sama zaustavila se na pragu i pogledala u nebo.
Hvala ti, Katarina Radić, hvala ti za sve tvoje dobro! Hvala…
