Dnevnik – “Sporazum o ljubavi”
Sjedila sam za starim kuhinjskim stolom bake Đurđe, prepunim razbacanih vjenčanih časopisa koje sam pretvorila u mali papirnati vrtlog. Prelistavala sam stranice brzo, ali svaki put kad bih na slici vidjela kakvu čipkanu aplikaciju ili nježnu vezenu maramicu na vjenčanici, na trenutak bih zastala kao omađijana. Ah, te prozračne tkanine, biserna svjetlost pod studijskim reflektorima Poželjela sam biti ona djevojka s fotografije, zamišljala sam kako koračam do svoga zaručnika, svi gledaju mene, srce mi treperi i od uzbuđenja i od nervoze…
Predivno… promrmljala sam kad mi je pogled zastao na posebno raskošnoj haljini s bogatom suknjom i tankim naramenicama. Prava bajka, lakoća satena, sve djelovalo nerealno u ljepoti.
Osjetila sam, međutim, kako mi osmijeh izblijedi sa lica. Odložila sam časopis, duboko udahnula i naslonila se na naslon stolice, pa se odvukla pred veliko starinsko ogledalo u hodniku. Gledala sam svoje odraženo lice i tijelo, naginjući glavu, pokušavajući zamisliti kako bih ja to nosila. Svakim pogledom postajalo mi je jasnije: savršena slika iz časopisa tako malo ima veze sa stvarnošću.
Šteta, meni ovo ne bi pristajalo… rekla sam sebi poluglasno, pokušavajući zvučati odlučno. Trebala sam malo više vježbati.
Okrenula sam se još jednom, zamišljajući sebe u tako bujnoj haljini, s volumenom suknje i korzetom, dok nisam sama sebi izgledala pretjerano. Zgrozila sam se tom slikom.
Treba nešto jednostavnije, nervozno sam zamišljala razgovor koji bih vodila s nekom nevidljivom savjetnicom. Voluminozne haljine odmah izbacujem. Bila bih previše. Ali ni obična ne dolazi u obzir, pa ne udajem se svaki dan!
Prešla sam rukom kroz kosu, osjećajući paniku koja mi puže pod kožom. Toliko izbora, toliko ideja, a ništa ne pristaje Pogled mi je ponovo prelazio po razbacanim časopisima nadajući se iznenadnom rješenju, ali osjećala sam samo umor i zbunjenost.
Moram nekog pitati za savjet, prošaptala sam, spuštajući se na rub stolice. Prije nego poludim od svega ovoga…
U toj tišini začula sam odjednom glasan tresak ulaznih vrata. Zastala sam, srce mi je na trenutak zastalo. Tko sad u ovom satu? Ključ od stana imaju samo tata i Filip, moj zaručnik. No tata je danas bio na važnom sastanku u Zagrebu, a Filip je rekao da ima neki dugi službeni sastanak.
Srce mi je snažno tuklo što ako mi netko provaljuje? U ovo doba obično radim u salonu i stan je prazan… Ledena jeza mi je prolazila niz leđa.
Na prstima sam krenula stubama prema dolje, prema dnevnom boravku, gdje sam mogla čuti i vidjeti hodnik. Sakrila sam se iza zida.
Kad sam vidjela tko je na vratima, popustila mi je napetost. Filip. Skidao je tenisice i nešto tiho pjevušio, razbacujući stvari po podu. Ali zašto on sad ovdje? Pa trebao je biti na sastanku…
Ostala sam skrivena još trenutak jer nisam bila sigurna s kim to priča tako nježno, gotovo šapćući?
Ljubice, izdrži još malo, čula sam ga, glas mu je bio drag, mek neobično za Filipa. Vrlo skoro ispunjavam svoju stranu dogovora i bit ćemo zajedno.
Led mi je prošao kroz krv. Stisnula sam šaku tako jako da su mi nokti zaparali kožu. Kakav dogovor? I tko je to Ljubica?
Koliko još treba čekati? Točno pola godine odgovorio je Filip. Za mjesec se ženim, pa nekoliko sretnijih mjeseci braka… tu mu je glas posve promijenio ton, kao da govori o nečemu odvratnom.
Zatvorila sam oči. Zar je naše vjenčanje dio nekog dogovora?
Što će dalje učiniti Matija Preradović mene se ne tiče, Filip je postajao sve hladniji. Pokupit ću svoje stvari i otići čim novci sjednu na račun.
Te riječi su me pogodile gore od šamara. Zgrabila sam za dovratak i jedva ostala stajati. Lagao je. Sve je vrijeme lagao!
Povukla sam se natrag, pokušavajući ne ispuštati ni glasa. Glavom su mi probijale misli: moj tata stoji iza ovoga. Sporazum. Nagrada. Polugodišnji plan Složilo se u strašnu priču. Ali morala sam do kraja saznati istinu.
Filip se udobno smjestio u fotelju i nastavio razgovor ne sluteći da ga čujem. Siguran da sam vani.
Što se brineš? čuo se njegov glas, nonšalantan. Volim ja samo tebe! Zar ti ne bi voljela imati stan u centru Splita, kupovati dizajnersku robu, nakit? zastao je, pa dodao s podsmijehom: Koliko bih ja za to zaradio kao obični pomoćnik? Pola godine, i skupa smo, obećajem.
Nećete čekati ni toliko, izrekla sam spuštajući se niz stepenice, osjećajući slabost, ali ne dajući joj da me savlada.
Naglo se okrenuo, lice mu je izgubilo boju dok mu je iz ruku ispao mobitel uz tupi udarac o pod.
Lina? izustio je, dižući se. U glasu su mu bili i strah i iznenađenje. O čemu pričaš, ljubavi?
Koraknuo je da me dotakne, ali ja sam se povukla, podigla glavu. U meni više nije bilo povjerenja samo jasnoća i oporost.
Zbilja? Mislio si da sam glupa i ništa ne čujem?
Stajala sam sučelice njemu. Tražila sam u njegovim očima barem trunku kajanja pronašla sam samo zbunjenost i pokušaje izgovora.
Ljubica… poznajem li ja tu tvoju Ljubicu? Nije li to ona za koju si govorio da ti je sestra? moj glas je bio miran, ali ledeno napet.
Filip se zbunjeno saginjao po mobitel, kao da će ga to spasiti. Prsti su mu drhtali. Razmišljao je kako izvući novac, kako sačuvati što se da spasiti
Ti si nešto pobrkala, uspio je reći što smirenije. Ne razumijem kakva Ljubica…
Pokušao mi primiti ruku, ali povukla sam se. To ga je razoružalo.
Sve ti razumiješ, kiselo sam se nasmijala, u pogledu je bilo samo gorčina. Čula sam vlastitim ušima. Kako si šaptao da je i meni bilo neugodno slušati!
Gutnula sam, borila se s drhtavicom u grlu. Nije bilo povratka; sve snove, sve planove zamijenila je sramota i gubitak.
Filip je šutio, shvaćao da je uhvaćen i da mu je sve uzalud. Nije imao snage niti za laž. Oči su mu govorile da je jedino važno kako izvući novac i nestati.
Znaš li što Vjenčanja neće biti, izustila sam mirno, a on je problijedio. Ali prije nego te izbacim iz kuće, želim čuti istinu. Bez laži i muljanja.
Glas mi nije drhtao. Pogled je bio hladan, a ruke prekrižene na prsima.
Istinu? nasmijao se podrugljivo. Hoćeš istinu? Nema šanse da bih pogledao uopće prema tebi da mi tvoj otac nije ponudio dogovor. Ponašam se kao pratnja, vodim te na večere, govorim ti lijepe riječi a zauzvrat dobijem lagani posao i izuzetno dobru nagradu. Dvije mjesečne plaće u kunama, šta misliš!
Njegov glas odavao je ravnodušnost, kao da govori o vožnji autobusom, ali svaka riječ me rezala dublje od prethodne.
Sve radi novca? izustila sam, osjećajući ledenilo iznutra.
A ti si stvarno mislila da netko može pasti na tvoj izgled? iznenada se nasmijao zlobno. Kad si se zadnji put pogledala u ogledalo? Bolje uzmi pa promotri!
Te su mi riječi zapekle više od svega u životu. Oči su mi počele suziti, ali nisam smjela dopustiti suzama da izađu. Stisnula sam šaku, ubola dlan.
Nisam mogla govoriti, gledala sam ga u tišini i pokušala upiti sve što je rekao. Svijet kao da se zaustavio, obavio tamom.
Odmah van iz stana! rekla sam oštro. Stvari ću ti poslati kurirom, marš!
Pogledao me još jednom, hladno, dugim pogledom, kao da želi upamtiti moj poraz. Okrenuo se, stavio jaknu, pokazao ravnodušnost do kraja. Kad se vrata zatvorila za njim, ostala sam sama u tišini.
Čuvši taj posljednji tresak vrata, Filip je počeo razmišljati o posljedicama. Kako će objasniti Matiji Preradoviću? Moj otac je poznat kao čovjek bez popuštanja, i Filip je to dobro znao. Glupa ideja, pomislio bi, ali odmah bi ga umirio podsjetnik na novce koji su već sjeli na račun nekoliko tisuća eura. To ga je jedino držalo mirnim.
Bar sam nešto zaradio, procijedio je izlazeći iz dvorišta. Da mi barem ne traže novce natrag, jer sam ih svakako zaslužio…
A u stanu gdje je sve to još mirisalo na parfimirane časopise, ja sam drhtavim rukama zvala tatu. Prsti klizali po mobitelu, triput sam krivo utipkala broj, ali konačno…
Tata! vrisnula sam kad je odgovorio, glas mi je pucao. Kako si mogao!? Kako si mogao tako nešto napraviti!?
Nije stigao ništa pitati, majala sam kroz suze:
Sve si dogovorio iza mojih leđa! Doveo ga, platio mu, prisilio ga da glumi mog zaručnika! A mene nisi ni pitao što želim! Sram te bilo, tko ti daje pravo!?
Glas mi se gubio, riječi su frcali kroz šmrcanje i bol:
Vjerovala sam ti! Mislila sam… da me voli! A bila sam samo sredstvo… Nikad više! Nikada nemoj uplitati se u moj život, jasno!? Nikada!
Prekinula sam vezu, bacila mobitel na kauč i konačno se rasplakala, grčeći se na podu, skrila lice u dlanove. U tom trenutku, bila sam opet mala djevojčica, povrijeđena, ostavljena, uz svoju bol.
Ta tuga nije stizala samo zbog Filipa. Bila je to godina osjećaja manje vrijednosti i neprestanih sumnji. Još odmalena nisam bila sigurna u svoj izgled. Stajala bih pred ogledalom, pronalazila mane: Da mi je tanji struk, ljepša ramena… Uvijek iste misli.
Razmišljala sam o plastičnoj kirurgiji. Onda bih se sjetila majke Dragice koja je na nagovor prijateljica otišla na sitnu estetsku korekciju i propadala sve više, jer imala je nesreću pa su posljedice bile nepopravljive. Godinu dana kasnije napustila nas je, bez objašnjenja i oproštaja, samo kratka poruka tati: Više ne mogu. Oprosti. Zanijemili smo, a mene je tata odgajao sam.
Od tada gledam njezine slike na njima je Divna, perfektna žena. Sebe, pored nje, nikad nisam smatrala dovoljno lijepom. Njezine su crte lica skladne, a moje obrazi okrugli, kosa nikad nije sjajna… U školi sam bila povučena, na fakultetu isto, a u ljubavi tek gorče. Momci su me rijetko i primjećivali. Bila sam uvjerena da je za sve kriva moja nedovoljna ljepota.
Da sam ljepša, sve bi bilo drukčije, ponavljala sam u sebi, ne shvaćajući da me moje nesigurnosti zapravo otuđuju od drugih.
Onda se pojavio Filip, poput svjetionika u magli. Primijetio me, gledao kao da sam jedina. Hvalio je moj osmijeh, dao mi pažnju kakvu nisam poznavala. Vodio me na splitske kavice, cvijeće bez razloga, pratio sitnice koje bih usput napomenula.
S njim sam počela vjerovati da sam možda ipak dovoljno dobra. Ne idealna, ali dovoljno privlačna i, možda, voljena. Prvi korak iz tmine. Što je vrijeme više prolazilo, to sam više vjerovala da je ovo nešto stvarno.
A sad… Sve je to bio igrokaz. Filip me nije volio. Sve je bilo laž od prvog pogleda do zadnje poruke. I najgore, iza toga je stajao moj otac.
*********************************
Stajala sam pred ogledalom u maloj provaonici na Klisu, odjevena u vjenčanicu nalik snježnoj oštrini. Nije bilo uzbuđenja, samo mirna, racionalna sigurnost. Haljina je pratila liniju ramena, lagano se širila prema dolje, čipka je igrala pod svjetlom.
Prvi put nisam tražila mane na sebi. Danas sam prihvatila sebe točno onakvom kakva jesam.
Nakon sat vremena hodala sam prolazom između uzvanika. Glava visoko, korak samouvjeren, u očima nije bilo naivnog sjaja nego smirenosti i snage. Gosti su mi šaptom upućivali komplimente, vidjela sam na licima iznenađenje što ne plačem od sreće.
Razmišljala sam o razgovoru s ocem prije par mjeseci.
Tata, odlučila sam prihvatiti Lukino ponudu, rekla sam mu ravno u oči.
Stao je, iznenađen.
Lina, jesi li sigurna? To je velika odluka.
Sigurna sam. Ne želim više sanjati o ljubavi koja možda nikad neće doći. Želim stabilnost, poštovanje, normalan život. Luka mi to može dati.
Ali ljubav započeo je tata, ali sam ga prekinula:
Ljubav je divna, ali prije svega želim svoj život krojiti sama.
I sada, dok sam prilazila Luki, njegov pogled je bio blag, iskren. Nije tu bilo lude strasti, ali bilo je poštovanje i prijateljstvo, što mi je sada najdragocjenije.
I dok je matičarka u splitskoj vijećnici počela uvodnu riječ, mislila sam: ne žalim. Ovo nije bajka, ali je moj izbor. Svjesna sam ga, odrasla.
Možda me Luka ne voli do ludila, pomislila sam, gledajući mu oči Ali poštuje me. Tko zna, možda s vremenom i zavolimo jedno drugo…
To me smirilo. Prvi put osjećam da je odluka ispravna. Ljubav dolazi u raznim oblicima. Možda naša priča počinje upravo sada ne s vatrom i olujom, nego sa stabilnom zemljom pod nogama na kojoj ćemo zajedno graditi život.
