Sin Jelene prije mjesec dana se oženio drugi put
Sin Jelene prije mjesec dana se drugi put oženio i doveo ovu lijepu trinaestogodišnju djevojčicu Mirjanu, kćerku nove supruge, kod nove bake. Doveo ju je na cijeli tjedan.
Mirjanina mama, prije nego što je otišla, tiho je šapnula svekrvi:
Samo znajte, Mirjana je prvi put na selu. I nije baš laka osoba, znate kako je u tim godinama. Zato, budite strogi s njom, molim vas. Ako bude što, zovite me, doći ću po nju.
Što znači ako bude što? nije shvatila Jelena.
Nova snaha se samo nasmiješila, poljubila svekrvu u obraz, sjela sa suprugom u auto i otišli su.
Mirjana, odi po vodu, odmah je zamolila Jelena djevojčicu i pružila joj praznu kantu.
Kamo da idem? nije razumjela djevojčica.
Na pumpu.
A pumpa, što je to?
Pumpa je pumpa. Tamo, iza kapije, malo dalje od kuće, stoji ona naprava s ručkom. Staviš kantu ispod, potegneš ručku, natočiš vodu i odneseš u kuću.
Bako Jelo, jeste li ozbiljni? djevojčica je gledala u Jelenu velikim očima. Vodu se inače toči iz slavine u kuhinji. Imate li vi slavinu?
Imamo mi slavinu, nasmiješila se Jelena. Ali iz nje već tjedan dana ništa ne teče.
Zašto?
Zato što nam je vodu na ulici zatvorio majstor Stipe. Kaže da neki ventil mora zamijeniti. Zato još malo moramo po vodu na pumpu, tamo je uvijek ima.
Ne… djevojčica je stavila kantu na zemlju. Ja to neću raditi. Ako postoji slavina, mora biti vode.
Dobro, slegnula je ramenima baka. Onda ćeš se za sad umivati ovdje. Odvela je Mirjanu do ogromnog bureta koje je stajalo pod olukom. Zagrabi rukom kišnicu i umij se.
Bako, vi se šalite? čudila se djevojčica još više. U tom buretu plivaju neki crvići.
To su komarci, ličinke. objasnila je Jelena. Ne grizu.
A zube prati? namrštila se djevojčica. Isto ovuda uzeti vodu?
Naravno. U lavabo vode nema.
Dobro, onda ću ipak… nezadovoljno je rekla djevojčica, ponovno uzela kantu i nevoljko krenula prema ogradi.
Vratila se nakon petnaest minuta, sva znojna, iako je u kanti nosila jedva tri litre vode.
Što je bilo tako dugo? upitala je Jelena.
Nisam znala kako se pumpa koristi. Srećom, prolazio je jedan gospodin pa mi je pokazao.
Eto vidiš. Baka je odmah izlila vodu u umivaonik i opet pružila kantu djevojčici.
Sad, Mirjana, imamo vodu za umivanje. Sad treba još donijeti za kuhanje večere.
Molim? Djevojčica je prestrašeno pogledala baku. I za to treba voda?
Pa naravno! Ali ako želiš, mogu uzeti iz bureta. slegnula je ramenima Jelena.
Ne treba! povikala je djevojčica, zgrabila kantu i opet otrčala po vodu.
Tako je išla ukupno pet puta, dok je Jelena za to vrijeme pripremala večeru.
Bako, zašto ne popravljaju vodovod? pitala je izmorena djevojčica. Kod nas u Zagrebu, čim nešto crkne, nazoveš nadležne i za sat vremena voda teče.
I kod nas treba najprije javiti. Treba otići do kuće broj pedeset osam u susjednoj ulici i reći. Samo što oni u kući imaju vode, pa se Stipe i ne žuri.
A zašto vi ne odete do njega i ne tražite ga?
Ma išla sam sto puta, odmahne rukom baka. Ali Stipe je il’ na polju, il’ na farmi, il’ negdje drugdje. Uvijek kaže doći ću sutra. Pa još nije došao. On ti je jedini cijelo selo pokriva.
Dobro… zamislila se djevojčica, pa upitala: Koji broj kuće ste rekli?
Pedeset osmi.
U kojem smjeru?
Tamo. Jelena je pokazala prema Stipinoj kući. A što si naumila?
Idem sama do vašeg Stipe.
Mirjana je brzo iskliznula kroz kapiju, a Jelena se nije ni snašla. Djevojčica je nestala. Nakon pola sata baka više nije mogla izdržati i sama je krenula do majstorove kuće.
Je li možda moja djevojčica bila kod vas? pitala je Stipinu suprugu.
Ta tvoja mala buntovnica? pogledala ju je ispod oka Antonija.
Zašto buntovnica?
Kako zašto! Prvo je tražila da joj Stipu odmah dovedem. Zatim ga je počela sramiti kako navodno misli samo na sebe, a moj Stipe cijeli dan trči na sve strane. Na kraju mi je zaprijetila da ako joj Stipe danas ne pusti vodu u slavinu, zapalit će nam šupu. Možeš zamisliti?
Sveta Marijo, uhvatila se za prsa Jelena. Jel’ moguće da je Mirjana to stvarno rekla?
Mirjana? Antonija se podrugljivo nasmijala. Sa takvom Mirjanom nitko ne bi poželio posla imati…
A gdje je sad?
Otkud ja znam? Valjda je otišla tražiti Stipu.
A gdje je on?
Na polju, gdje bi bio u jeku žetve. Popravlja strojeve, a mene djeca zastrašuju.
Bože moj! opet je uzdahnula Jelena, istrčala iz kuće i potrčala prema polju, ondje gdje se žetva odvija.
Do polja nije ni stigla. Jer je ugledala traktor koji joj je išao ususret. Traktorom je upravljao Stipe, a do njega je sjedila namrgođena Mirjana.
Kad je Stipe ugledao Jelenu, naglo je zakočio.
Tvoja je? nadgalasao je buku traktora, kimnuvši prema djevojčici.
Jelena je kimnula glavom. Onda je zabrinuto povikala:
Kamo ju to voziš, Stipe? Policiji? Imaj na umu, maloljetna je! Ne smiju je uhititi!
Kakva policija? začudio se Stipe. Idemo zamijeniti ventil. Tvoja cura mi prijeti da će pod kotače kombajna leći ili početi bušiti gume svim strojevima, ako vam danas ne pustim vodu. Ma, ne možeš kombajnu gumu probušiti čavlom! Stipe se iznenada nasmijao na sav glas. Eh, da nam je više takve žive mladosti u selu. Gdje bismo tada stigli, gdje bismo došli… Opet bismo život doveli u red! Što, razbojnice? obratio se djevojčici, hoćeš voziti traktor?
Hoću! ushićeno je odgovorila Mirjana.
Onda, sjedni na moje mjesto, uzmi volan, idemo popraviti vaš vodovod, zapovjedio je Stipe. Samo pod uvjetom da mi dodaješ alat.
Može! viknula je sretna djevojčica i zgrabila volan.
Mirjanu su roditelji odvezli sa sela tek nakon dvadeset dana, točno tridesetog kolovoza. I to jedva, samo zato što je prekosutra trebao početi školski dan. Inače bi još ostala. A posla na selu ujesen na pretek.
