Dosta je bilo biti uvijek na ruku
Eto, dogovorile smo, Miljenka! cvrkutala je teta Zvjezdana, brišući ruž sa usana papirom od ubrusa što je ostao od torte koju je Miljenka Blažević ispekla za dolazak gošće. Na ubrusu se širila kremasta, masna mrlja. Petog svibnja kod tebe. Ja donosim svoje kobasice, domaće, po bakinom receptu, a ti lijepo smisli nešto toplo za glavno jelo. Imenovanica si, nije mala stvar! Doći će važni gosti, kolege od Tvrtka, znaš kakvi su to ljudi. Treba ih dočekati, kao pravi ljudi.
Miljenka Blažević je sjedila nasuprot, držeći šalicu čaja koja se već odavno ohladila. Gledala je tetu Zvjezdanu i klimala glavom, kao prava hrvatska Miljenka koja zna biti dobra slušateljica. Klimala je i razmišljala o tome kako sutra mora predati izvještaj, kako u hladnjaku nema više maslaca, kako njenom mužu, Borisu, opet boli leđa i treba kupiti nove flastere. O svemu je mislila, samo ne o tetinim riječima. A teta Zvjezdana je pričala i pričala, popravljajući ljubičasti šal oko vrata i gledala negdje kroz prozor, kao da već razmješta tanjure po tuđem stolu.
Ljudi treba biti barem dvadeset, ni manje! nastavljala je Zvjezdana. Miljenka, ti to znaš! Sjećaš se kak si na Josipinom vjenčanju kuhala? Sve su pojeli, do zadnje mrve! Tak i sada mora biti. A ja ću ti pomoći, naravno. Bit ću šefica.
Zasmijala se. Smijeh joj je bio kratak, isprekidan, poput laveža malog psa.
I Miljenka se osmjehnula. Zato što tako treba. Zato što je teta Zvjezdana sestra njezine zeta, Tvrtka, muža njene Josipe, jedine kćeri. Zato što su obiteljske svađe zadnja stvar koju trebaš. Zato što je uvijek tako radila. Osmjeh i pristanak.
Dobro, rekla je. Dogovoreno.
Teta Zvjezdana je otišla u pola devet, sita i sretna. Miljenka je zatvorila vrata za njom, naslonila se na njih leđima i ostala tako minutu, dvije. Po hodniku je vonjalo po tuđem parfemu, slatkastom, teškom. Iza zida, u dnevnoj, brujao je televizor. Boris je gledao opet neki ribolov i nije ni ustao pozdraviti gošću.
Otišla? viknuo je iz fotelje ne gledajući prema vratima.
Otišla.
Kaj je htjela?
Miljenka je otišla u kuhinju, počela prati šalice. Voda je tekla goruće, toliko da su joj ruke gorjele, ali ih nije maknula.
Slavit će se, rekla je. Petog svibnja. Kod nas.
Kod nas? Kakva fešta?
Moj rođendan. I nešto od Tvrtkovih s posla.
Čulo se mumljanje iz dnevne. Pa tišina. Pa opet ribe.
Miljenka je obrisala ruke starim kuhinjskim ručnikom kojem je rub bio ukrašen izblijedjelim pijetlovima. Kupila ga na placu prije petnaest godina i još ga nije mogla baciti. Pogledala je ručnik i odjednom pomislila: tako sam i ja. Izblijedjela, s pijetlovima po rubu, visiš o čavlu i čekaš da te netko obriše o svoje ruke.
Odbacila je tu misao i krenula vidjeti što ima u hladnjaku.
Miljenka Blažević će za deset dana napuniti pedeset godina. Lijepa okrugla brojka. Pola stoljeća života, trideset pet kojih se sjeća posebno dobro. Od tih trideset pet, nije se sjetila nijednog dana da je učinila nešto samo za sebe. Nikad. Ni za muža, ni za kćer, ni za mamu, koja je umrla prije pet godina, ni za svekrvu, koja je živjela dvije ulice dalje i zahtijevala pažnju kao malo dijete. Uvijek za nekog. Nikada za sebe.
Radila je kao knjigovotkinja u građevinskoj firmi. Dvadeset i dvije godine na istome mjestu. Kolege su je cijenile, šefovi isto, ali povišicu joj nisu dali jer zašto Miljenka sve stigne. Miljenka se ne buni. Miljenka rješava.
Kod kuće isto. Boris ima pedeset četiri, radi kao inženjer u Tvornici duhana, ne voli posao, ali se drži jer do mirovine nije daleko. Kod kuće on odmara. Tako kaže: Ja doma odmaram. To znači: televizor, mobitel, trosjed, ponekad garaža. Kuhala je Miljenka. Čistila Miljenka. Plaćala račune Miljenka, jer njoj ide bolje. Kupovala namirnice Miljenka. Primala goste Miljenka. Boris se u to nije miješao, tako je bilo odavno, više nije bilo rasprava, samo podloga života, kao zujanje u ušima, navikneš se, ne primjećuješ.
Kći Josipa se udala prije četiri godine. Muž, Tvrtko, bio je dobar i radišan, ali iz čudne obitelji. Majka mu je umrla davno, otac negdje u Njemačkoj, ali teta Zvjezdana, sestra njegovog oca, bila je cijela njihova familija u jednoj osobi glasna, moćna, navikla na svoj put. Odmah nije voljela Miljenku. Ne za nešto posebno, nego zato što je Miljenka bila pretiha, prepopustljiva. Taki ljudi kod autoriteta izazivaju samo želju za komandiranjem.
Josipa je voljela mamu, ali više je voljela Tvrtka. To je valjda normalno. Ali kad je trebalo birati između mamine udobnosti i Tvrtkovog mira, Josipa je uvijek birala drugo. Bez vike, bez scene, ali birala.
Tako je Miljenka živjela. U trosobnom stanu na devetom katu zgrade od armiranog betona na Sjenjaku u Osijeku, gdje su sva dvorišta ista, a samo drveće drukčije jer nitko ne reže lipu pod isti kalup. Živjela i nije se žalila. Kome? Zašto?
Nakon odlaska tete Zvjezdane još sat je sjedila u kuhinji računajući što sve treba kupiti i pripremiti za dvadeset ljudi. Popis je bio dug, troškovi zloćudni. Gledala je brojke zapisane na poleđini starog računa i osjetila nešto tvrdo u prsima. Nije to bila bol. Više kao težak kamen na grudima, koji je netko stavio i zaboravio maknuti.
Ugasila je svjetlo u kuhinji i otišla spavati.
Sljedećih devet dana prošlo je u režimu kojeg je samo za sebe zvala predblagdanska robija. Isprva je uvjeravala sebe da je sve normalno, da samo pomaže obitelji, da će fešta biti lijepa i da treba samo izdržati. No već treći dan svi su ti napori nestali kao da ih nikad nije ni bilo.
Ustajala je u šest, jer je prije posla trebalo odlediti meso za sutradan, smisliti popis, zvati dostavu. Radila do šest, nekad i dulje, jer izvještaji ne čekaju. Onda u trgovinu, nosila kući teško: staklenke, boce, brašno, meso. Teglila torbe na deveti, jer lift je radio kako mu dođe. Došla doma, stavila nešto kuhati, brzinski usisala po sobama. Spavala je do jedan, dva u noći. Pa opet sve ispočetka.
Boris je sve to vidio. To jest gledao kroz nju. Jedanput je pitao treba li pomoć. Rekla je: Bolje da ne, i on je s olakšanjem utonuo natrag u mobitel.
Josipa je nazvala u srijedu. Pitala je je li sve spremno, rekla da se teta Zvjezdana brine za glavno jelo i podsjeća na salate. Miljenka je upitala: Joso, bi li mogla ti nešto od salata? Meni je teško. Josipa je šutjela sekundu, pa rekla: Mama, znaš da oboje radimo, doći ćemo pomoći kad treba složiti stol. To složiti stol značilo je prebaciti skuhano u tanjure. Miljenka je to znala i nije ništa rekla.
Dva dana pred slavlje prala je prozore. Teta Zvjezdana je zadnji put nešto spomenula za prašinu na policama. Stajala je na stolcu s krpom, misleći kako zadnji put prala prozore za sebe prije osam godina, kad je čekala majku u gostima. Ni tad nije prala za sebe. Nikad nije bilo za sebe.
Noga joj je skliznula, zamalo je pala, uhvatila se za okvir. Srce je preskočilo. Sjela je na pod, naslonjena leđima na zid ispod prozora. Leđa su boljela, noge su bridjele, glava je tutnjila.
Pomislila je: kad bih sada pala i slomila se, prvo što bi svi rekli bilo bi: Šta će sad biti s proslavom?
Od te misli joj je došlo smiješno. Onako, kašljić-smiješno.
Ustala je, dovršila prozor.
Noć prije petog svibnja spavala je tri sata. Ostalo vrijeme kuhala, pržila, rezala, slagala. Meso na dalmatinski, dvije vrste salata, šaran u marinadi koji sama ne voli, ali teta Zvjezdana voli. Pita s kupusom, jer Borisov rođak Dubravko ne priznaje feštu bez toga. Tortu je ispekla dan prije biskvit s višnjama, jer to je ona voljela. Jedino što je napravila za sebe.
U sedam ujutro otuširala se, obukla onu plavu haljinu kupljenu prije dvije godine, još joj nije bilo prilike obući. Pogledala se u ogledalo podočnjaci sivi, ruke crvene od vode, ali haljina lijepa. Znala je to.
Lijepo si se sredila, promrmlja Boris prolazeći kroz hodnik. Super.
To je bilo sve. Nema lijepa si, nema sretan rođendan, ništa. Samo super i ode dalje.
Gosti su počeli dolaziti točno u podne. Teta Zvjezdana je prva, donijela kobasice, staklenku kiselih krastavaca i bombonjeru. Bombonjeru je stavila na stol kao svoj doprinos. Pa prošla po stanu, zagledala, klimala glavom.
Bravo, Miljenka, rekla je isto kao i Boris. Zbilja si se potrudila.
Onda izvadila mobitel i krenula telefonirati nekome.
U jedan su bili svi. Dvadeset i troje. Miljenka ih je brojila kad su sjeli, stol rastegnut od blagovaonskog, pridodan pisaći i onaj što je posudila od susjede Viktorije s trećeg.
Gledala je te ljude, od kojih je dobro poznavala samo sedmero. Ostali su bili Tvrtkovi kolege i poznanici tete Zvjezdane. Tuđi ljudi za njezinim stolom. Jedu njezinu hranu, sjede na stolicama koje je posudila.
Prvi je zdravicu krenuo Dubravko, Borisov bratić. Pripovijedao je dugo, malo se gubio, priča iz devedesetih koja veze nije imala bez rođendana ni proslave, ali su se svi smijali. Onda Tvrtko, zet. Za mamu kratko: Da čestitamo Miljenki za okrugli rođendan, stvarno je prava. Čaše su se kucale, pili su. Onda je pričao o svom prijatelju, Matku, koji je isto bio za stolom i napravio neku karijeru brojke, titule, ništa Miljenka nije razumjela.
Ustala je teta Zvjezdana. Govor joj je bio pripremljen. Pričala o Matku, o njegovom putu, o tome kak je sve super postigao. Pa onda, usput: A ne smijemo zaboraviti ni našu Miljenku, kad već sjedimo u njenom stanu! Svi su se nasmijali. Nazdravili opet.
Miljenka se smiješila. Sjedila na čelu stola, jer tako dolikuje slavljenici, i dizala čašu, i govorila hvala na kratka čestitanja. Ali unutra se nešto događalo. Polako, neprimjetno. Kao da voda tiho vrije pod poklopcem.
Miljenka, nema soli! viknuo je netko s kraja stola.
Ona se ustala i donijela sol.
Malo nam je kruha, dodaj, zamolio Dubravko.
Donijela je kruh.
Miljenka, vilica nam fali, rekla žena koju je prvi put vidjela.
Donijela je vilice.
Onda je netko poželio drugu salamu. Onda su zvali još tanjura. Onda je teta Zvjezdana tražila mineralnu, koju Josipa nije stigla donijeti, pa je Miljenka trčala po balkon.
Miljenka je trčala iz kuhinje u boravak i natrag, posjela minutu-dvije i opet ustajala. Njezina tanjur stajao pun nije stigla pojesti.
Jednom je pokušala reći zdravicu. Ustala, digla čašicu. Kraj nje Josipa, kći, digla isto svoju čašu. Ali teta Zvjezdana je baš tad glasno krenula s pričom o Matku i svi su je slušali. Josipa je spustila čašu. Miljenka je stajala sekundu, onda sjela. Zdravicu nije izgovorila.
Gosti su jeli, hvalili hranu. Šaran ti rastaljuje u ustima, pita s kupusom vrhunska, meso meko, kako to radiš? Miljenki je to značilo sve i ništa. Jer hvale jelo, ne nju. Jer ona ovdje to je kuhinja, pregača, dodaj, prinesi. Ne slavljenica. Služavka.
Vrijeme je prolazilo. Već treći sat prošao je podnevni. Vani je sunce grijalo, nezainteresirano i tiho. Ljudi su postali glasniji. Matko priča o novoj karijeri. Teta Zvjezdana se upada i smije onim svojim zvonkim smijehom. Boris sjedi na drugom kraju za svojim ljudima, pričaju sigurno o ribi ili autima.
Miljenka je otišla u kuhinju po četvrtu tavu mesa. Navukla krpice, izvadila iz pećnice, ruke joj drhtale od umora. Tri sata sna, to uzme danak. Pred očima joj je plesalo. Stavila je meso na stol, slagala pladanj.
Iz boravka se začuo tetin glas, glasan kao zapovijed:
Miljenka! Dolaziš? I donesi još kiselog vrhnja, nema ga!
Nema molim. Nema nemoj se truditi. Samo donesi. Kao da govoriš spremačici.
Miljenka je stala. Držala žlicu nad mesom i nijemo se ukočila. U kuhinji tišina. Van prozora grana starog kestena gradi sjenu. Na štednjaku stoji prazan lonac.
Nešto je kliknulo u njoj.
Tiho. Bez boli. Samo kao prekidač.
Spustila je žlicu. Skinula krpice. Objesila ih na kuku kraj štednjaka, baš ondje gdje je uvijek visjela. Uzela meso, vrhnje iz frižidera i ušla u dnevnu.
Spustila sve na stol.
Ispravila se.
Slušajte, rekla je. Tiho, ali su neki okrenuli glave. Molim vas, slušajte me.
Teta Zvjezdana je i dalje pričala Matku. Josipa je gledala pomalo začuđeno. Boris nije gledao.
Molim vas, ponovila je Miljenka malo glasnije.
Teta Zvjezdana se okrenula, mrzovoljna, kao netko kome su prekinuli monolog.
O čemu se radi? upitala je.
Miljenka je pogledala po stolu. Svoje i tuđe goste. Muža, koji je sad ipak pogledao. Kćer, koja je držala čašu, ne shvaćajući. Tetu Zvjezdanu s ljubičastim šalom i smiješkom sitog čovjeka.
Moram vam nešto reći. sad već glasnije. Danas mi je rođendan. Pedeseti.
Pa čestitamo! dobacio je netko iz pozadine, podigao čašu.
Sačekajte, zaustavila ih Miljenka. Sačekajte.
Počela je tišina. Srce joj je kucalo iznenađujuće mirno, kao da je donijela odluku prije negoli je toga bila svjesna.
Provela sam zadnjih deset dana u režimu koji bih nazvala organizacija tuđe fešte. Spavala sam tri, četiri sata. Sve namirnice sam kupila. Sve pripremila. Prozore oprala, stolnjak ispeglala, kod susjede posudila stolice. Sve sama, bez ičije pomoći. Danas sjedim za stolom, koji sam spremila za ljude koje jedva poznajem, za feštu koja osim što se događa u mome stanu nema veze sa mnom. Nisam izgovorila nijednu zdravicu. Tri puta su me prekinuli. Ustajala sam iz svog mjesta osam puta, dok ste vi jeli i pili. I sad me netko zamoli za vrhnje tonom kojim se obraća služavki.
Šutnja. Ona neprijatna kad svi sve shvate, ali ne znaju što s time.
Miljenka, što ti je? rekao je Boris. Zbunjeno.
Mama, šaptala je Josipa.
Teta Zvjezdana je duboko udahnula, spremna nešto reći, ali Miljenka je pogledala ravno i teta je spustila pogled.
Želim vas zamoliti, nastavila je Miljenka, iznenađena što joj glas ne podrhtava, uzmite što ste ponijeli i nastavite slavlje negdje drugdje. Ovdje blizu je kavana Topola, sasvim je pristojno. Ja ću vam platiti večeru, ako je do toga. Ali ovdje, kod mene, današnje slavlje je gotovo.
Pauza. Tri sekunde. I onda vrvež.
Dubravko je promrmljao nešto neugodno. Netko od Tvrtkovih kolega traži sako. Teta Zvjezdana se ustala, ispravila, gledala Miljenku pogledom: Još ćeš ti to požaliti, ali naglas nije rekla ništa. Uzela je torbu. Staklenku kiselih krastavaca ponijela je sa sobom posebno ponižavajuće, čak je bilo i smiješno.
Josipa je prišla mami.
Mama, što radiš, šapnula je. To je grozno. Teta Zvjezdana sad…
Josipa, prekinula je Miljenka tiho, volim te jako, ali sada idi, molim te.
Gledala ju je kao strankinju. I Miljenka je tada osjetila: dobro. Jer ova žena koja sad stoji za svojim stolom i govori idi, molim te stvarno je drugačija od one koju je Josipa poznavala.
Boris je posljednji išao prema vratima. Zastao.
Jesi ti normalna? pitao je. Nije bio ljut, više znatiželjan.
Jesam, rekla je Miljenka. Upravo sam došla sebi.
Nije našao odgovor i otišao.
Ona je zaključala. Ostala u tišini hodnika.
Ta tišina, gusta i prava, kakvu imaš samo za najdubljih noći ili najranije zore, kad svi spavaju. Sada je tri popodne petog svibnja, vani cvrkuću vrapci, negdje dolje zalupi ulazna vrata. Samo, u stanu nije bilo nikoga osim nje. Taj osjećaj bio je kao izdah nakon dugog zadržanog daha.
Prošetala je do stola. Meso, salate, kruh, čaše. Njezina tanjur još uvijek pun. Nije još ni jela.
Uzela je tanjur. Nije podgrijavala. Uzela vilicu. Otišla u kuhinju tamo je njezina torta, biskvitna, s višnjama. Stavila ispred sebe tanjur mesa i onu tortu kraj. Skuhala si čaj. Svježi, još vrući.
Sjela.
Vani je kesten šuškao u proljetnom vjetru. Listići tek izrasli, ljepljivi, prazni. Miljenka je gledala kesten i jela meso. Meso je bilo dobro. Znala je kuhati, barem u tome joj teta Zvjezdana nije lagala.
Onda je uzela tortu.
Biskvit prozračan, višnja kiselkasta, krema meka. Žvakala je polako, ničim požurena. Nije bilo nikoga da kaže Miljenka, donesi, nitko nije gledao kroz nju. Samo ona i torta koju je ispekla za sebe.
Prvi put za koliko godina?
Nije plakala. Mislila je da hoće, jer u filmovima ovakav trenutak nosi suze i glazbu. Ali suza nije bilo. Bilo je nešto drugo: mirno i čvrsto, kao zemlja pod nogama. Kao tlo što ne propada pod tobom.
Dva sata nije gledala mobitel. Onda ipak jest.
Poruka puna. Josipa tri puta: Mama, javi se, Mama, ne razumijem, Jesi dobro? Boris Nije bilo lijepo. Teta Zvjezdana ništa. Nešto od brojeva, valjda gosti. Viktorija s trećeg Miljenka, kad vraćaš stolce?
Odgovorila samo Viktoriji: Sutra, oprosti na gnjavaži.
Josipi: U redu sam. Ne brini. Pričamo sutra.
Borisu ništa.
Onda je pospremila stol. Bez žurbe i bez gorčine. Složila jelo u posude, stavila u frižider. Oprala pogužvane tanjure. Izbacila smeće. Polegla stolnjak. Vratila stolce Viktoriji, koja ju je pogledala onako znatiželjno, ali pitanje nije postavila. Pametna žena.
Kad se vratila, okupala se u pjenušavoj kupki. Dugo, ležala gledajući stari trag curenja na stropu koje nisu prepravili već tri godine. Gledala je, misleći kako tri godine odgađanja prebojadisavanja i tri desetljeća odgađanja života jednako isto.
Boris je došao u deset navečer. Čula ga je kako otključava, skida cipele. Ušao je u sobu, stao na vratima. Ležala je u krevetu s knjigom.
Znaš li što si napravila? pitao je.
Znam, rekla je.
I?
I to je to. Znam.
Teta Zvjezdana… Tvrtko… sad će biti frka, znaš li?
Znam, rekla je Miljenka. Boris, umorna sam. Razgovarat ćemo sutra.
Stajao je još, a onda otišao. Legao u dnevnoj, kako je radio kad su se posvađali. Čula ga je i nije ga zvala natrag.
Ugasila lampu. Ležala u mraku.
Spavala je deset sati. Prvi put zadnjih godina.
Jutro šestog svibnja bilo je obično: sunce kroz špijunku na zavjesi, vrapci, miris kave koja je bila na timeru. Ustala, popila kavu, pojela sendvič. Boris još spavao, čulo se njegovo ravno disanje.
Otvorila je laptop.
Htjela je vidjeti prognozu za tjedan, ali otvorila je, sasvim slučajno, jedan stari prozor od ranije stranica putničke agencije. Ture po Hrvatskoj Osijek, Đakovo, Karlovac, Rijeka. Sjećala se: otvorila je, čitala, zatvorila čim je nešto drugo trebalo.
Kliknula natrag na stranicu.
Osijek, Đakovo, Karlovac, Rijeka tjedan dana, mala grupa. Pogledala je slike: bijele crkve pokraj Drave, stare ulice u Rijeci, zidine karlovačkih tvrđava pod svibanjskim suncem. Nikad nije bila tamo. Oduvijek je htjela. Boris nije volio takva putovanja Zašto lutati, idemo na vikendicu. Na vikendicu su išli dvadeset ljeta. Krumpiri, vrt, pečenje.
Nazvala je agenciju točno u devet.
Dobar dan, gledala sam turu OsijekKarlovac, sedam dana? javila se ljubazna ženska.
Ima mjesta četrnaestog svibnja. Još jedno ostalo.
Jedno. To mi i treba.
Platila je online odmah. Onda sjela s mobitelom u ruci i gledala kroz prozor. Uzela prvi pravi mir.
Nazvala je Josipa. Glas joj je bio pažljiv, oprezan.
Mama, bok. Kako si?
Dobro, rekla je Miljenka.
Moramo pričati. Teta Zvjezdana se strašno uvrijedila. Tvrtko je sav izgubljen. To… To je bilo šokantno.
Razumijem.
Hoćeš li nazvati Zvjezdanu i ispričati se? Onda bi možda…
Ne, Josipa, rekla je Miljenka.
Tišina.
Kako ne?
Neću se ispričati što sam tražila ljude da odu iz mog stana na moj rođendan.
Ali mama…
Joso, slušaj me. Miljenka je podigla šalicu kave, toplu u rukama. Želim ti nešto reći i molim te poslušaj, ne kao kćer koja se brine zbog Tvrtka i tete Zvjezdane, nego poslušaj mene.
Josipa je šutjela.
Jučer mi je bilo pedeset. Pedeset. Dan sam provela kao služavka na tuđoj fešti, nisam jela, ruke su mi se tresle, nitko me nije pitao kako sam. Samo sam ja za to zaslužna, ja sam to dopustila. Dvadeset godina tako, da nitko ni ne pomisli pitati me nešto. Jer nisam pokazivala da je važno.
Zastala je. Autobus je prošao ulicom. Golub sletio na prozor, pa odletio.
Mama, šapnula je Josipa, u glasu nešto drugo, ljudsko, u pravu si. Valjda. Ali to je šok…
Znam. I meni je.
Hoćeš uvijek sada tako?
Miljenka se nasmiješila.
Ne znam uvijek. Ali kupila sam si putovanje.
Kakvo putovanje?
KarlovacOsijekRijeka. Sedam dana. Četrnaestog idem.
Duga tišina.
Sama?
Sama.
Mama, kao da šapće.
Joso, to je prvo putovanje u životu koje sam sama sebi dogovorila za mene samu. Vrijeme je.
Kći nije znala što reći. Samo: Dobro… Zovi me. Spustila je slušalicu.
Boris je doznao za put u podne. Došao u kuhinju, Miljenka je kuhala juhu. Ispričala mu je mirno, bez ustručavanja: kupila sam put, idem 14., sedam dana, OsijekRijeka.
On je dugo šutio. Pa rekao:
Mene nisi pitala.
Nisam.
I što to znači?
Što misliš, Borise.
Miljenka, jesi dobro? Možda da odeš doktoru…
Posolila je juhu, probala. Dodatno začinila.
Dobro sam. Juha je gotova za dvadeset minuta.
Izašao je. Čula ga je kako šeće stanom. Onda je utihnuo. Onda upalio TV. Život ide.
Ostatak dana bili su neobični. Boris šuti, pa plane. Govori ona je poludila, prije nije bila takva, tko normalan tak radi. Miljenka je samo slušala. Više nije ni pokušavala objasniti. Nekad se ispričavala za sve, sad više nije imala želje.
Josipa još jednom zvala za tri dana. Teta Zvjezdana je izjavila da više neće kročiti do njih. Miljenka je rekla: Dobro. Josipa je očekivala neku reakciju, ali zbunila se.
Mama, nije ti krivo?
Nije.
Pa to je obitelj…
Joso, teta Zvjezdana nije moja obitelj. Ona je rodbina Tvrtku. Ne mene. Moja obitelj ti i Boris. Sada gledam kako ćemo mi naučiti drugačije. Ne o Zvjezdani.
Josipa je tiho klimnula. Onda pitala o turi, što ide, kakav je hotel. To je bio mali korak. Miljenka je pričala.
Trinaestog svibnja, dan prije, pakirala je kofer. Mali, lagani, da ga sama povuče. Stavljala stvari i razmišljala koliko nije to radila zadnji put put na more prije sedam godina, ali tada je kupila stvari za sve, sendviče i lijekove i sve. Sada samo svoje. Uzela je i plavu haljinu. Nek ide.
Boris je ušao dok je slagala. Sjeo na rub kreveta.
Stvarno ideš, rekao je. Nije pitao.
Stvarno.
Sedam dana.
Sedam dana.
Protrljao je lice.
Imaš kaj za jest staviti? Ne znam baš kuhati.
Borise, rekla je blago. Odrastao si čovjek. U hladnjaku je sve na tri dana, kuhano, samo podgrij. Ostatak ili skuhaj, ili naruči. Snaći ćeš se.
Gledao ju je. Nije mogao naići na bijes, nego nešto drugo, kao da je postala netko drugi i zato ga je uhvatilo poštovanje. Možda je i sama postala sebi nepoznata. Ali nešto se promijenilo, jasno.
Dobro, rekao je. Idi.
Samo idi. Nema sretan put, nema pazi se, ali i nema jesi poludjela. I to je nešto.
Zaklopila je kofer.
Navečer ju je nazvala prijateljica Sanja, još iz srednje. Živjela ona na drugom dijelu grada, nisu se često viđale, ali zvale. Kad je trebalo nešto izbaciti iz sebe.
Viktorija mi je ispričala, rekla je Sanja. Izbacila si ih sve s rođendana.
Zamolila da odu, ispravila je Miljenka.
Miljenka… Svaka čast.
Pauza.
Stvarno?
Znam te trideset pet godina. Cijeli život nosiš sve na sebi. Drago mi je što si…
Nemoj patetike, nasmiješila se Miljenka.
Dobro, bez patetike. Kamo ideš?
KarlovacOsijekRijeka. Sama.
Sama! zacrnila je Sanja. Oduvijek sam htjela tamo.
Idi.
Moj ne da.
Sanja, rekla je Miljenka, ne da je za osmogodišnju djevojčicu kad je mama ne da van. U pedeset ne daš sama sebi.
Sanja se nasmijala, pa uozbiljila.
Ti si već drukčija, Miljenka.
Možda. Samo više ne želim biti uvijek na ruku.
Svi se umore. Ti si prva koja je nešto poduzela.
Možda nismo prve, samo ne pričamo. Sramimo se.
Je li te sram?
Miljenka je gledala kroz prozor. Van je bio sumrak, a iz drugih stanova su se vidjeli svjetli obrisi žena koje peru suđe, odsjaji TV-a, netko gore-dolje prolazi.
Nije me sram, rekla je tiho.
Četrnaestog svibnja Miljenka se ustala u šest. Boris je još spavao. Skuhala kavu, sendviče za put, provjerila dokumente. Obukla odmah plavu haljinu jer zašto ne? U pedesetoj, možeš što hoćeš.
Stajala je u hodniku, gledala oko sebe. Tri sobe, deveti kat, pogled na kestene. Mrlja na stropu, ručnik s pijetlovima. Sve poznato, sve navika, sve nekako njezino. Ali iz tog stana sada odlazi netko tko malo više sluša samu sebe.
Iz kuhinje se začuo šum. Boris je izašao, u majici i trenirci, kosa raščupana. Pogledao je nju s koferom.
Ideš već, rekao je.
Da, taksi čeka.
Klimnuo je. Počeo prtljati po džepu. Onda rekao:
Sretan rođendan, Miljenka. Nisam ti rekao onaj dan.
Pogledala ga je. Pedeset četiri, umoran, prosijede vlasi. S njim je živjela dvadeset sedam godina. Sada više nije znala što će biti između njih kad se vrati. Možda ništa, možda novo. Život nije sapunica da se sve sredi u sedam dana puta.
Hvala, Borise, rekla je.
Otvorila vrata i krenula.
Taksi je već čekao pred zgradom. Stavila kofer, sjela iza. Vozač, mlad dečko. Kolodvor? pitao je. Kolodvor, rekla je.
Osijek se budio. Ulice još poluprazne, blagi svibanjski hlad. Drveće već ozelenjelo, boje svjetlije nego ikad, kao da je iz snova. Miljenka je gledala kroz prozor i mislila da dugo nije primijetila takve male stvari: lišće, nebo, sunce.
Željeznički kolodvor bio je bučan, svuda miris krafni i svježe peciva, najave vlaka, ljudi s koferima. Gužva. Pronašla je svoj peron i čekala.
Vlak je stigao točno.
Našla je svoje mjesto. Donja polovica u kupeu, uz prozor, dobro. Nasuprot ugodna bakica, uz nju čovjek, ljubazni, pozdravili su se. Gospođa je ponudila čaj iz termosice. Miljenka: Kasnije, hvala.
Vlak je krenuo.
Osijek je ostajao iza prozora: zgrade, drveće, garaže, pa polja, šume. Nebo veće, slobodnije. Nije razmišljala o ničemu samo gledala. Prvi put za sebe.
Mobitel u džepu, tih.
Mislila je kako Kraljevicu i Karlovac nikad nije posjetila, kako kažu da Rijeka ima tako moćne zidine da stojiš i ne vjeruješ vlastitim očima. Dvadeset godina o tome, sada ide.
Gospođa preko puta je pitala: Daleko idete?
Miljenka se osmjehnula.
Karlovac i Rijeka, rekla je.
Lijepo. klimnula je žena. Sami?
Sama.
Hrabra stvar, rekla je.
Ne bih rekla, uzvratila Miljenka. Samo je trebalo početi.
Vlak je išao, ubrzavao. Polja, šume, nebo, rijeka. Naslonila je glavu i zatvorila oči na trenutak. Ne spavati samo bivati.
Mobitel je zatitrao tiho. Poruka. Josipa: Mama, jesi u vlaku, jesi dobro?
Ona: Jesam. Sve OK. Ne brini.
Još jedna broj iz agencije. Dobar dan, vodič sam vaše grupe, Katarina. Vidimo se u Karlovcu pred željezničkim sa tablom. Sretan put!
Hvala, putujem.
Spremila je mobitel. Pogledala opet van.
Vlak ide. Rijeke, polja, šume. Iza je Osijek, stan, ručnik, mrlja, stolnjak. Ispred je Rijeka, stari grad, novi ljudi, sedam dana samo za nju.
Nije znala što će biti kad se vrati. Hoće li išta biti drugo s Borisom, ili će se vratiti tišina. Hoće li s Josipom naći novi način ili ostati sve isto. Hoće li Zvjezdana ikada napisati. Nije znala ništa i više je to nije plašilo. Prije, svaka nepoznanica bila je prijetnja, nešto što moraš kontrolirati, izgladiti.
Sad je to samo život.
Idući.
Vlak vozi, brže. Hrvatska prolazi: ravna, zelena, bijeli plotovi uz šumu. Miljenka Blažević gleda kroz prozor i misli da kad joj netko drugi put kaže dodaj vrhnje onim tonom, vjerojatno će se nasmiješiti. Pristojno. I reći: Ne.
To malo ne.
Tri slova.
Jučer prvi put ozbiljno izgovorila.
Nema kraja za početak.
Za života nikad nije kasno.
