Marko, nestalo nam je suncokretovog ulja, a praška za rublje ima samo još za jedno pranje Marija je stajala na vratima sobe, brišući vlažne ruke o pregaču. Trebalo bi do dućana skoknuti, lista je opet dugačka.
Marko se nije ni osvrnuo s fotelje, buljeći u televizor gdje je Dinamo igrao napetu utakmicu s Hajdukom, samo je nezadovoljno slegnuo ramenima.
Ma znaš i sama kakva je situacija, promrmljao je. U firmi opet kasne s plaćama. Gazda nam je rekao da ove mjesec nema ni kune od bonusa. Dao sam ti zadnje sto eura prije dva dana. Rasporedi nekako.
Marija duboko uzdahne. To “rasporedi” slušala je posljednjih pola godine kao pokvarenu ploču. Kao da je kućni budžet iz gume, pa se rasteže do beskraja. Bez riječi se vrati u kuhinju, otvori hladnjak i tupo odmjeri usamljenu teglu kiselih krastavaca i lonac s ostacima jučerašnje juhe. Juha je bila skromna, kuhana na pilećim leđima, jer se pravo meso već tjednima nije kupovalo.
Marija radi kao glavna medicinska sestra u gradskoj ambulanti. Plaća joj je redovita, ali mala. Nekad, dok je Marko doma donosio solidan novac, živjeli su pristojno: svako ljeto more, nova odjeća, pun hladnjak. Onda je, kako on stalno tvrdi, firmu zahvatila “kriza”. Plaće su smanjili, bonusi nestali, sad doma donese tek neznatno taman dovoljno za račune i njegov dizel.
Sva briga oko hrane i ostalog prebacila se na Mariju. Uzima dodatne smjene, radi vikendom, samo da spoje kraj s krajem. Marko… Marko bi došao, bacio se na trosjed, jadikovao nad lošom srećom i naručivao večeru u tri slijeda.
Rasporedi, šapće sebi Marija gledajući praznu posudu za ulje. Kamo više rastezati? Sve će puknuti.
Idući dan poslije posla uđe Marija, kao i obično, u Konzum. Dugo gleda bogate komade svinjske vratine, a na kraju uzme kutiju pilećih želudaca. Jeftino i izdašno ako se dugo pirjaju s vrhnjem, mogu proći. Na blagajni istrese iz novčanika zadnju kunu do lipe. Do iduće uplate ostalo tri dana; novčanik prazan.
Navečer, dok su se želuci krčkali, Marija briše prašinu u hodniku. Marko već hrče, sita stomaka i pive koje je, kako tvrdi, kupio “od sitniša iz džepa”.
Uzevši mu jaknu da je objesi uredno, osjeti nešto u unutarnjem džepu. Znala je da nije lijepo rovariti po džepovima, ali navika da pregleda odjeću prije pranja utrenirana je godinama. Prsti napipaju savijen papir.
Bankovni automat. Ček od tog ista dana, 18:45. Marija ga razvije i osjeti kako joj se tlo pomiče pod nogama.
“Stanje na računu: 4.690 eura”.
Treptnula je. Je li krivo pročitala? Brojke jasne. Iznad, posljednja transakcija: “Isplata plaće: 1.060 eura.
Tisuću šezdeset eura. Doma je donio sto. Rekao: “To je sve”.
Marija sjede na tabure. U glavi joj šumi. Sjeti se kako je hodala cijelu zimu u razvaljenim čizmama koje propuštaju vodu jer Marko reče: “Ne možeš sad, skupi su, para nema. Sjeti se zubobolje koju je tjednima prigušivala tabletama, jer nema za zubara. Sjeti se pilećih leđa i želudaca.
Gorčina, vrela i nagrizajuća, širi se. Nije to ni bol, to je izdaja. Dok ona špara na čaju i ulošcima, on taloži tisuće. Za što? Novi auto? Drugoj ženi? Ili je samo škrt, misleći kako žena treba sama prehraniti obitelj?
Vratila je ček u džep. Umjesto da plane, napravi scenu i ispriča mu sve u lice, odluči to neće riješiti ništa. Počeo bi glumiti, izmišljati, tvrditi da je štedio za iznenađenje ili da je pogreška banke.
Ne, sada treba drugačije.
Gasi štednjak, hranu sklanja u svoj mali frižiderčić što nosi na posao. “Ako nema novaca nema ni hrane”, zlurado pomisli.
Ujutro prva izlazi iz kuće, ne ostavlja doručak. Samo prazni tanjur i poruku: “Nema više ničega, a ni novaca. Popij vode.
Cijeli dan je odrađivala mehanički, misli su joj prerađivale plan. Na velikom odmoru uzme, prvi put u dugo vremena, pravu porciju gulaš s pireom i kompot s kiflicom. Jede sporo, sa zadovoljstvom.
Vraća se navečer kući. Nema težine ni vrećica. Ruke prazne, leđa ravna.
Marko je dočekuje mrk.
Marija, di si do sad? Skoro umirem. U frižideru ni jaje! Jesi išla u dućan?
Mirno skida kaput, izuva cipele i ulazi bez žurbe.
Nisam, Marko.
Kako nisi?! Pa što ćemo za večeru?
Nemamo što večerati. Rekla sam ti jučer nema novca. Plaća stiže tek za dva dana. Ja sam danas pila čaj na poslu. Šutim i trpim. Ti isto trpi. Kriza, jel?
Marko razrogači oči.
Šališ se?! A gdje je juha? Gdje je drugo? Uvijek si nešto smislila!
Mašti je kraj. Od zraka se ne može kuhati. Sve što sam imala, potrošila sam na režije i prijevoz.
Marko stoji zbunjen, valjda očekujući da će Marija izvući nešto iz rukava posuditi od prijateljice, kopati po nekoj “ženskoj šteki” ili čudesno pronaći hranu u zadnjem kutu ormara.
I što sada? mrzovoljno će.
Popij vode. Ili spavaj, glad u snu manje boli.
Marko nervozan, lupa vratima i odlazi u kuhinju. Čuje kako pretura po ormarićima i hladnjaku, šuška po vrećicama i pronalazi valjda zadnje tjestenine. Uskoro kuća miriši po golim rezancima. Marija se kiselo nasmiješi. Tjestenina bez ulja i kobasice izvrsna večera za čovjeka s tisućama eura na računu.
Idući dan isto. Marija opet pojede dobar ručak u ambulanti, na povratku se počasti kavom i kolačem u parku. U kući je i dalje mirna.
Ovaj put Marko ne dočekuje s čuđenjem, nego ljutnjom.
Ovo je cirkus, Marija! Drugi dan jedem praznu tjesteninu! Ti to meni radiš iz inata? Jesi li ti domaćica ili što?
Ja sam supruga, Marko, ne čarobnica. Bez novca nema nabavke. Daj mi novac, skuhat ću ručak. U čemu je problem?
Pa rekao sam ti, NEMAM! izvika se, pogled mu bježi. Kasne plaće!
I ja nemam. Stoga dijeta. Kažu zdravije.
Marko navečer ljutito odlazi. Vraća se sat poslije, miriši na burek. Marija samo zabilježi za sebe: za burek je odmah našao novac. Ništa drugo nije donio.
Tjedan takve igre: u kući hladni rat. Marija više ne kuha, ne pere posuđe za njim, niti pere njegovu robu. “Nema praška”, odgovara na pritužbe zbog prljavih košulja, “nema novca za novi.”
Marko sve ljući, pokušava izazvati sažaljenje i grižnju savjesti.
Skroz si otvrdnula! vikao je petak navečer. Radim, umoran sam, a doma nered! Gladujem, košulje neoprane! Što će mi takva žena?
A što će meni ovakav muž? mirno ga gleda Marija. Koji ne može obitelj prehraniti ni za kruh ni za prašak? I ja radim, Marko. Ali, čini mi se da su ove brige samo na meni.
Zato jer si žena! Ti moraš o tome!
Moja dužnost je voljeti i brinuti, ali kad se i meni vraća isto. Dosta je igre u jednom smjeru.
U subotu ujutro, Mariju budi miris pečene kobasice i jaja. Izlazi u kuhinju, Marko sjedi i proždire kajganu s rajčicom i kranjskom. Ispred njega šalica kave, tanjur sendviča sa sirom.
Kad je ugleda, skoro se zagrcne, ali brzo se pribere.
Evo, našao sam nešto sitniša u zimskoj jakni, skoknuo do dućana.
Na stolu skupocjena kobasica, dobar sir, domaća jaja. “Našao sitno”, podsmjehne se.
Hvala, nisam gladna slaže Marija. Zanima ju dokle će ovo trajati. Ti jedi, trebaš snage.
Marko jede, izbjegavajući pogled.
Slušaj, Marija, završimo ovaj cirkus. Posudio sam od Tomislava tristo eura. Evo ti idi u dućan, skuhaj nešto… ovako ne ide.
Stavlja novac na stol. Marija ga promatra.
Od Tomislava? Baš je Tomislav zlatan. Čime ćeš mu vratiti? Kad nemaš plaće?
Kako god! Tebe briga, samo idi u dućan.
Marija uzme novac, prevrće ga po rukama.
U redu. Kupit ću što mi treba. A ti, Marko, jedi kod Tomislava kad je već tako velikodušan.
Čuj šta pričaš! Dao sam ti novac za nas! Za obitelj!
Za obitelj? ustala je. Glas joj napet. A kada si prije tri dana primio 1.060 eura, čiji je to bio novac? Privatni? A 4.600 eura na računu čija je to štednja? Fond “gladnih muževa”?
Marko kao skamenjen. Lice mu blijedi, pa se rumeni. Otvara usta, pa ih zatvara.
Ti si mi kopala po džepovima? Pratila me?
Ne prebacuj krivnju. Slučajno sam našla ček dok sam čistila jaknu. Najgore nije što skrivaš novac. Nego što gledaš kako kopam po zadnjim kunama, štedim na sebi, a ti jedeš moj ručak od moje plaće! Nije te sram?
Štedio sam! urla Marko, udara šakom o stol. Da zamijenim auto! Moja krntija ne može ni do Sesveta! Htio sam ti napraviti iznenađenje! A ti samo novce, novce!
Iznenađenje? Marija se gorko nasmije. Iznenađenje bi bilo da si kupio auto bez da tjednima glodam kosti. Prava štednja je zajednička. Ti si živio na moj račun, štedio svoju plaću netaknutu. Parazitirao si, Marko.
Kako ti ne kužiš? Ja sam muškarac, treba mi normalan auto! A ti… Puno drame radi malo pilećih želudaca. Pa nije smrt!
Nije smrt, kimne Marija. Ali nešto je umrlo moje poštovanje. Povjerenje.
Položila je novac na stol.
Uzmi svoje eure. I kupi si kartu.
Kartu? Kamo?
Bilo gdje kod stare, u podstanare, u “svijetlu budućnost”. Meni je dosta. Ne želim više živjeti s nekim tko me smatra sluškinjom i glupačom.
Ti mene izbacuješ? Zbog novca? iskreno začuđen.
Ne zbog novca. Zbog odnosa. Spakiraj se.
Odmah nije otišao. Bio je to dug, mučan okršaj. Deranje, optužbe, nagovaranja, obećanja o bundi (od te štednje), pa opet vikom… Marija odlučna. Kao da prvi put vidi tko na drugoj strani stola sjedi sebičan, sitničav, nervozni stranac.
Do večeri je spremio torbu.
Još ćeš ti žaliti! bacio na vratima. S kim ćeš sama? S mačkama? Ja ću naći nekoga tko zna cijeniti muža!
Sretno, rekla je i zatvorila vrata.
Kad je brava škljocnula, sjela je na pod kraj vrata. Nije imala snage ni plakati. Samo praznina.
Ode u kuhinju. Na stolu je ležala zaboravljena skupocjena kobasica. Bacila ju je u smeće. Hladnjak čist, osim njezina kontejnera s pilećim želucima.
Nema veze, tiho reče. Sad barem znam kamo idu moji novci.
Mjesec dana kasnije.
Vraća se Marija doma bez žurbe. Početak je svibnja, zrak miriše na procvali jorgovan. U omiljenom Sparu kupi malu teglicu crvenog kavijara (na akciji, ali ipak), fini francuski sir s plijesni, bocu bijelog vina, svježe povrće i file lososa.
Na blagajni plati karticom. Naučila je sama živjeti puno jeftinije. Računi manji, hrane treba manje. Nestale sitne “daj za pivo, cigarete, gorivo, popravke”.
Kod kuće pusti glazbu. Ispeče ribu, natoči vino. Sjedne uz prozor i gleda zalazak.
Mobitel zasvijetli. Poruka od Marka.
“Marija, hej. Kako si? Možda da popričamo? Shvatio sam neke stvari. Auto je glupost, nisam ga ni kupio. Novac je tu. Možemo ispočetka? Nedostaješ mi.
Gleda poruku, otpije gutljaj vina. Sjeti se Markovog lica kad je vikao na “piliće žaludce”. Sjeti se poniženja kad je molila za novac.
Briše poruku, blokira broj.
I meni je nedostajala sam reče svom odrazu. Normalna ja. Taj život više ne dam nikome.
Sutra dan kupi nove cipele. Skupocjene, mekane talijanske. I rezervira dva tjedna u toplicama. Novac koji je štedjela od kad je slobodna, sav je dovoljan.
Život poslije rastave ne prestaje.
Postaje bolji. I iskreniji.
