Dnevnik, 17. lipnja
Od djetinjstva sam promatrao svijet oko sebe, često razmišljajući o sudbini onih kojima život nije bio nimalo milostiv. No, ništa me nije pripremilo na priču moje kćeri, Martine.
Martina je rođena slijepa, a u našoj obitelji, gdje su ljepota i dobro ime bili iznad svega, njezino stanje bilo je razlog za sram. Njezine sestre, Jelena i Nikolina, pjesme su bile ispisivane o njihovim očima i vitkim stasima, dok se za Martinu uvijek pronalazilo mjesto iza zatvorenih vrata.
Njezina majka, Dragica, umrla je kad je Martina imala samo pet godina. Od tada sam se, priznajem, promijenio iz dobrog oca postao sam gorak i ljut, pogotovo prema Martini. Nikad je nisam zvao imenom, uvijek samo ono. Nije smjela za stol, niti blizu kada bi gosti došli. Uvjeravao sam sebe da je prokleta, a kad je napunila 21 godinu, donio sam odluku koja će nam svima zauvijek obilježiti živote.
Jednog jutra, ušao sam u njezinu sobicu dok je prstima istraživala neravne stranice starog Brailleovog molitvenika. Položio sam joj presavijenu maramu u krilo.
Udaješ se sutra, rekao sam hladno. Martina je zanijemila. Udati se? Za koga?
Za prosjaka iz crkve, nastavio sam. Ti si slijepa, on siromašan. Dobro ste par. Bilo mi je jasno da su njezini snovi tada umirući. Nije imala izbora. Nikad joj nisam ostavio prostor za izbor.
Sljedeći dan, uz brz i tih obred u župnom uredu, Martina je postala žena prosjaka. Nije ga poznavala, niti joj ga je itko opisao. Gurnuo sam je prema njemu, Sada je tvoje briga, rekao sam, više sebi nego njima.
Prosjak, Ivan, tiho ju je poveo prema trošnoj kućici na rubu sela. Mirisao je na vlažnu zemlju, dim i stari jorgovan.
Nije mnogo, rekao je nježno, ali ovdje si sigurna. Martina je sjela na pohabani otirač, zadržavajući suze. To jej je život slijepa djevojka u blatnjavoj kući, nadajući se boljem.
No, te prve noći dogodilo se nešto neočekivano.
Ivan je pripripremio čaj i dao joj svoj stari kaput. Prespavao je kraj vrata poput psa koji čuva svoju kraljicu. Razgovarao s njom brižno: pitao ju što voli čitati, o čemu sanja, koja hrana je čini sretnom. Nitko je nikad nije pitao ništa slično.
Dani su postali tjedni. Ivan ju je svakog jutra vodio do Save, opisivao sunce, ptice, drveće, toliko živopisno da je Martina osjećala kao da sama vidi. Pjevao joj dok je prala rublje i pričao priče o zvijezdama i dalekim krajevima. Po prvi put nakon godina smijala se.
Njezino se srce polako otvaralo, a u toj čudnoj kolibi, neočekivano, zaljubila se.
Jednog popodneva, dok mu je prišla, pitala ga je: Jesi li oduvijek bio prosjak? Ivan je zastao, pašno rekao: Nisam oduvijek… No više nije rekao.
Sve dok nije došao taj dan.
Martina je otišla na plac sama, po povrće. Ivan joj je precizno objasnio put, ona je pamtila svaku krivinu. Na pola puta, netko joj je grubo stegao ruku.
Slijepa mišice! prezirno progovorila njezina sestra Nikolina. Još si živa? Još glumiš prosjakovu ženu? Martina se suzdržala, ali odvratila mirno: Sretna sam.
Nikolina se zlobno nasmijala. Ni ne znaš kako izgleda smeće je. Kao ti. Onda šapnula nešto što je Martinu slomilo: Nije on prosjak, Martino! Prevarena si.
Martina se vratila kući zbunjena. Kad se Ivan vratio, upitala ga je, ovoga puta odlučno. Tko si ti stvarno?
Ivan je kleknuo, uhvatio joj ruke, Nisi trebala saznati još, ali ne mogu ti lagati. Srce joj je lupalo.
Duboko je udahnuo. Nisam prosjak. Ja sam sin bana.
Martina je ostala bez riječi. Sin bana? Sva sjećanja, njegove nježnosti, priče, pjesme puno više od prosjačkih ruku sada su imala smisla.
Otac ju, nije udao za prosjaka, nego za kraljevskog sina prerušena u siromaha.
Martina se odmaknula, drhtavim glasom upitala: Zašto si me pustio da vjerujem da si prosjak?
Ivan je ustao, glas mu je bio smiren, ali pun emocija. Tražio sam nekoga tko će me vidjeti ne moju moć, ne titulu, nego mene. Nekoga čista srca, čije se ljubavi ne može kupiti. Bio sam samo to, Martino.
Martina je sjela i pustila suze. Zašto nije rekao? Zašto je pustio da bude odbačena, isplakana, odbačena kao smeće? Ivan je ponovno kleknuo. Nisam htio povrijediti te. Došao sam u selo prerušeno jer sam bio umoran od udavača koje su voljele prijestolje, ali ne čovjeka. Slušao sam o slijepoj djevojci odbijenoj od oca. Promatrao sam te danima prije nego što sam se predstavio tvom ocu kao prosjak. Znao sam da će prihvatiti, jer je želio biti lišen mene.
Njezine suze su pomiješale bol odbacivanja i nevjerojatnu spoznaju da je netko došao toliko daleko kako bi pronašao srce poput Ivana.
Što sad? pitala je.
Ivan ju je nježno uzeo za ruku: Sada ideš sa mnom… u dvorac.
Srce joj je poskočilo. Ali slijepa sam. Kako ću biti princeza?
S osmijehom joj je odgovorio: Već si ti moja princeza.
Te noći jedva je spavala. Misli su joj se rojile: očevu okrutnost, Ivanovu iskrenu ljubav i nepoznatu budućnost.
Ujutro, kočija s grbom bana došla je pred kolibu. Stražari u crnim i zlatnim odorama dočekali su Ivana i Martinu.
Martina je čvrsto držala Ivanovu ruku dok su prolazili kroz gradski trg, prema dvorcu.
Kad su stigli, mnoštvo se već okupilo. Svi su šaputali o povratku nestalog sina i još više o slijepoj djevojci uz njega.
Ivanova majka, banica Katarina, prišla je, oštro promatrajući Martinu.
Martina je duboko naklonila glavu, Ivan je stao uz nju i jasno rekao: Ovo je moja žena, odabrao sam je zato što je vidjela moju dušu.
Banica je šutjela trenutak, pa ju zagrlila. Dakle, ona je moja kći. Martina je gotovo odahnula od olakšanja. Ivan stisnuo joj ruku i šapnuo: Rekao sam ti, sigurna si.
Te večeri, dok su sjedili u sobi s pogledom na dvorski vrt, Martini se život promijenio u jednom danu.
Više nije bila ono u zatvorenoj sobi. Sada je bila žena, princeza, koja je prihvaćena radi plemenitosti, a ne izgleda.
I dok je osjećala mir, u srcu je ostala sjena očeve mržnje. Znala je društvo je neće lako prihvatiti, dvorski će šaputati o slijepoj princezi, a neprijatelji će je tražiti iza svakog ugla.
Prvi put nije se osjećala malenom. Osjećala se snažnom.
Sljedeće jutro bila je pozvana na vijeće. Plemići i uglednici promatrali su je s visoka, ali nije spuštala glavu. Ivan je izjavio: Neću biti krunjen dok moja supruga ne bude prihvaćena i poštovana u ovom dvoru ako neće, odlazim s njom.
Šapat je ispunio dvoranu. Martina je gledala Ivana on je već dao sve za nju. Bi li se odrekao prijestolja radi mene? šaptala je.
Ivan ju je pogledao s vatrom u očima. Već sam to učinio jednom. Učinio bih opet.
Banica je ustala: Od danas, Martina nije samo tvoja žena. Ona je princeza Martina iz Banovine. Tko ju ne poštuje ne poštuje krunu.
Dvorana je utihnula Martinin puls više nije diktirao strah, nego nada.
Znala je život će biti drugačiji, ali ovaj put, po njezinim pravilima.
Neće više biti sjena, nego žena koja je našla svoje mjesto. I najbolje od svega nije morala biti viđena zbog ljepote, nego zbog ljubavi u srcu.
Vijest da je Martina postala princeza dvorca proširila se cijelim gradom. Plemići koji su isprva podcjenjivali njezinu sljepoću, počeli su cijeniti njezinu snagu i dostojanstvo.
Ali život u dvorcu nije bio lak.
Iako je našla mjesto uz Ivana, izazova je bilo mnogo. Dvorska je bila prepuna intriga, ljudi s vlastitim interesima i onih koji su Martinu smatrali prijetnjom.
Danas, dok zapisujem ove redove, shvaćam ponekad mi život pokaže koliko su vrijednost i ljubav jači od bilo kakvih vanjskih osobina. Nekad čovjek mora izgubiti sve, da bi uistinu našao ono što mu je najvažnije.
