Ajme, što si sad opet napravila, Ljiljana? tonuo je kroz sobu glas bake Vesne, prožet i strogim prijekorom i skrivenim osmijehom.
Vesna je pogledala u sobu i tamo, usred dana koji se pretvorio u akvarel, kao da je netko preko prozora polio svjetlucavo mlijeko, stojala njezina unučica. Dlanovi joj skrivali nešto iza leđa, očima razrogačenim poput jesenskih mjeseca tragala je za izlikom. Već po tom zrakastom pogledu bakino srce zatitralo: danas neće biti ni tračka mira.
Ali, kada je to mir uopće postojao? Otkako se preselila u Zagreb, u stan blizu Jarunskog jezera, a Ljiljana je počela dolaziti, smijeh, briga, galama i sreća prolijevali su se poput proljetne poplave i uzburkali joj dušu. I što je više Ljiljana rasla, to su podvizi postajali veći i maštovitiji. Zato Vesna stisne ruke u bokove, namršti obrve, ali ustvari, spremna je na sve.
Ništa!
“Ništa” kazuje puno, znaš i sama veli Vesna, sumnjičavog pogleda, i malo po malo, i unačica nesvjesno pokupi njezin stav: ruke u bokove, obrve visoko, mala kopija. Čudno snoviđenje, pomisli baka, odakle sve to izvire?
Pa rekla sam, ništa! ponovi djevojčica odlučno.
Gledajući oko sebe, Vesna diše duboko. Stari mačak Zvonko, šarenosivi, s krnjim repom, ležao je preko naslona kauča, gurnut u drugi svijet. Jednim zelenim okom namigne kućanici, a onda zatvori pogled. Svađa? Samo vi, drage moje, nastavite! Dokle god se ne diram, meni je dobro.
Budući da je Zvonko u Ljiljaninom katalogu vragolija uvijek bio pod brojem jedan, Vesna je postala još opreznija. Ako nije zarobljen u staroj dječjoj kolici, iz koje je Ljiljana tek izašla, ili ne trči kroz stan u pokušaju da skine još jedan “princezin” plašt od bakina starog velura, ili ne viče očajnički, pokušavajući izbjeći žlicu griza koju Ljiljana gura prema njegovoj njušci zlo i naopako! To znači da je djevojčica smislila nešto posve novo, što bi i kamen okrenulo na drugu stranu.
Ljiljana, zlato, reci baki što si sada skuhala? Obećavam, neću galamiti.
Ma znam ti ja tebe, baka! Uvijek kao nećeš, a onda: Ajme meni, drže me! Ljiljana je vjerno oponašala bakin glas, a Vesna bi, da može, od smijeha zaplakala.
Ali stvarno neću! posustala baka, već se povukavši prema fotelji, za svaki slučaj. U sjedećem položaju je ipak sigurnije.
Djevojčica je razmišljala, treba li odmah razveseliti baku pričom o onome što je radila cijelo jutro ili pričekati do ručka? Znala je da baka peče princes-krafne i strah da ostane bez poslastice bio je prilično ozbiljan. Ipak, želja da vidi bakin izraz lica jača je od gladi. Pa što bude! Ionako, od mame ekler lako isposluje navečer sve prolazi kad zamoli svojim pogledom plavim kao more pod Sljemenom. Kad tek doda i moljakanje sve, i mamina i bakina strogost se tope. Samo ako mama nije tu, ti čari kao da više ne rade. Tada baka zna biti stroga, o, užasa, pošalje je u kut! Istina, nikad joj nije dala više od dvije minute, ali E, pa, već sam velika! Skoro mi je šest! A baka još uvijek kao da sam mala…
Malo se namrštivši, Ljiljana je graciozno prodefilirala do prozora i povukla zavjesu. Scena pred okom bake Vesne, u toj snolikoj svjetlosti, zaledi je do srži, ruka joj poleti k srcu.
Ajme… ispuše Vesna, a Ljiljana pobjedonosno gleda u baku.
Je li lijepo? Sama sam sve napravila! Dida nije htio, rekao da ćeš ti urlati, pa njemu to ne treba!
A di je on sad? Bija je s tobom!
Nestao, više ga nema! Boji te se! Vidiš, baka, ti si svima strašna! Nimalo te nije sram?
Mene? iznenadi se Vesna i podigne se.
Bako? Ljiljana se povuče, motajući se u zavjese koje i dalje drži. Neću u kut! Gladan sam!
Vesna se približi prozoru, nespretno legne na koljena i dotakne Ljiljanino “djelo”. Dugmići su bili prošiveni baš kako je ona učila unuku čvrsto, crnom koncom što uvrne bijeli til u nepoznatu, snenu, paučinastu čipku. Stara limena kutija prepuna dugmića, naslijeđena od dalmatinske prabake, čučala je iza zavjese, a Ljiljana, pokušavajući se odmrsiti, zapne o poklopac koji žalosno zveči po parketu.
Stani, nemoj skakati, rasuti ćeš! uzdahne Vesna, odmakne kutiju i pokupi poklopac. Na njemu, naslikana Snjeguljica pleše kroz šumsku tihu mećavu, dok se Vesnin dah prigušuje i netom suza ispadne. Ljiljana zacvili:
Baka! Nemoj plakati! Više neću! Pa ti si sama rekla da cure sve moraju znati! Ja se učim, da znam kasnije. Sup još ne mogu, mama ne da nožiće. Pokušala bih, ali mi rekla da neću na more ako probam, možda laže, ali ne želim riskirati.
Ljiljana! Vesna obriše suze, jedva se ne nasmije. Što to govoriš? Tko to laže, je li mama? Kut će zbog tebe brzo suziti!
Baš ti suziš! Zašto, baka?
Ljiljana se bočno primaknula, onda ju obgrlila oko vrata tako snažno da se Vesni dah prekinuo.
Zadavit ćeš me, Mila! Ajde, pusti, e, tako! zagrlila je unuku, smjestila je u krilo Znam da me voliš, takve su suze, malo osjetiš, malo se rastužiš na dobro, pa kapne. Ma ništa strašno.
A na što si se to rastužila?
Vesna prstima laka kao paučina dotakne poklopac kutije. Bio je hladan, ali opet, nekako baršunast, što je bilo nemoguće. Kako metal može biti baršunast i topao? Nije znala, ali uvijek je u dlanovima osjećala tu kutiju: uzmi je, gladak poklopac, Snjeguljica, san o kaputu, rukavicama, kosi dugačkoj, pa onda, otvori i zagrabi šaku dugmića kojima je svaka žena iz obitelji dodala barem jedan…
Skupljale su ih sve žene naše loze. I ti ćeš, jednog dana.
Kako to? Ljiljana se zavrtjela u krilu, osjetila da oluja prolazi i, da nikakve kazne neće biti. Pa ona je sve baš kao baka!
Konac čvrsto, čvor i dugme, ali to joj ide sporo. Baka odradi sve za tren; joj, koliko je Ljiljana putanja s koncem prolazila, dojadi joj pa nacijepa dugi konac, ni ne sječe više nakon svakog dugmeta. Zašto?! Samo uzme sljedeće. A kad bi baka kasnije došla, cijela zavjesa bi bila pokrivena! Ovako, samo jedan kut. Ali odabrala je najljepše dugmiće! Najveće je pokrilo i slučajnu rupicu što ju je škarama načela. Samo da baka ne primijeti!
Vesna provlači prste kroz dugmiće, steže ih, pušta niz dlan poput kamenčića bijele Une kod Bihaća.
Dugo se skupljali, Ljiljana. Vid’ koliko ih ovdje imaš?
Puno!
Svako ima svoju priču. Želiš li čuti?
Sve!
Ma ne mogu, mila. Ne znam ni ja sve. Neke priče su nestale.
Onda pričaj one koje znaš! sada već zapovijeda unuka.
Vesna promotri potok dugmića kroz prste.
Hajde, ali da preselimo na kauč, noge mi otkazuju. Imam ti juhu na štednjaku. Ako sad pobjegne, ručka nema!
Možemo kekse! Ljiljana skoči na kauč, dlanom tapsne Zvonka.
Dida i Zvonko ti ne bi bili sretni, treba njima mesa, nešto toplo na stol. uz osmijeh ustane Vesna, osjeti kako sve teže ide, pomisli kako godine stvarno pritišću, ali nije joj žao ništa: djecu othranila, unučad dočekala, muž zdrav i živ još. Ni o čemu ne žali. Pa što ako je i kasno drugo dijete rodila? Sramila se, kad joj je sin već bio student… sve vunene džempere nabacila da sakrije trbuh, a on na kraju presretan što će sestru dobiti.
Marina i njezin sin otišli su s vremenom iz Zagreba kada su dobili posao u Splitu, prodali stan i izgradili kuću blizu mora. Daleko, ali važno je da su ok, i unuke su dobre, pustili joj internet, pa svaki dan Skype. Bože blagoslovi onoga tko je izmislio, možeš gledati, slušati, ponekad i plakati pred ekranom, ali oni su tu. Dođe ona često, češće odkako je Ljiljana dobila sklonost prehladama, pa više boravi kod bake nego u vrtiću. Pitala je Vesna, hoće li je kći ispisati iz vrtića kad stalno doma bude, ali Marina se samo smije.
Neka, mama! Bar imaš društvo, a energija je ne pušta! Lijepo usmjeri, nek bude veselja, a ne nereda! uzme Marinu Zvonka iz Ljiljaninih ruku, kćerke “prevelika ljubav” ga previše gnjavi, pa spasi jadnog mačka.
Gledajući u svoju Marinicu, Vesnino srce od sreće puca u snu i javi. Kasno dijete, raj na zemlji… Bila je uvijek razigrana, štrclava, i sada kad je odrasla iznutra svijetli. I sin, i snaha, i kći svi liječnici, ali Marina je pedijatrica. Djeca joj vjeruju na dodir. Ti osjećaji, što ih ne možeš izmjeriti, ali znaš da su stvarni. Samo s Ljiljanom još nije uhvatila pravi ritam. Ali, prvi put majka, treba vremena
Vesna je i sina znala razmaziti, ali uvijek uz granicu ljubav je dobra, samo da ne preplavi dijete, mora znati što mu je dužnost. Tako je i njemu stalno govorila prvo obaveza, onda sve ostalo. I upalilo je. Sve stigao, i igrati se vani i učiti, jer je shvatio: roditelji podržavaju, ali mora i sam, jer je muškarac, časno. Kasnije je to isto rečeno i sestri; iako su se svijet i žene promijenile, sin je tvrdio da žena mora biti voljena, zaštićena, da radi za dušu, ne da mora izgarati.
Marina je to od smijeha preusmjerila na snahu Marija, neurokirurginja, ne spava doma nego u bolnici, a ona, mudro, ja ću liječiti djecu. Svoj san ostvarila je, iako ju je Vesna često morala bodriti.
Mama, bojim se da ću pogriješiti, male su to ruke, srce stane od straha!
Zato učiš, dijete! Liječnik nikada ne prestaje učiti. Ako sada već osjećaš strah zbog nečijeg djeteta, bit ćeš dobra doktorica.
Dok je baka sneno odlazila u misli, Ljiljana je odvlačila Zvonka i gurnula pod nju prvo dugme iz kutije:
Gledaj! Jel’ lijepo?
Mačak je pokušao pobjeći iz Ljiljaninih ruku, no na kraju se primiri, uzdahne ljudski i sklupča kraj bake.
Bako šapnula je Ljiljana, vjetrić njezinog glasa dotaknuo je Vesnin obraz da li me čuješ?
A? trgne se Vesna, pusti mačka pa on polako spuzne, načas poželi otići, ali se vrati i sklupča na podu, vrteći repom. Čuj, Ljiljana, zamorila si i Zvonka…
Ma ne, to je njemu zdravo! Mama kaže, kad sam subotom odlučila spavati čitav dan, da je spavati previše štetno, treba se kretati! Kretanje je…
Počne skakati po kauču, dugmići iz kutije poletjeli su šarenim kišom po podu, prestravivši Zvonka.
Kretanje je život! podigne baka, poljubi unuku i posjedne je pokraj sebe. Ti si dokaz! Posađeno dijete!
Može! Ljiljana složi ruke u krilo, možda previše tiho, što kod Vesne izaziva sumnju. Ali, onda, podmetne joj dlan: Hajde, pričaj o ovom!
Bijeli dugmić, najobičniji, ni po čemu poseban, nađe se u bakinoj ruci.
To je od maminog prvog liječničkog kuta. Šila sam joj, pa stalno otkidala dugme. Ako sam i kupila točno, uvijek je nestalo! Morala sam često iglu vaditi.
Zašto mama sama nije mogla? Rekla si da cure trebaju…
Zna i sama! Samo nije imala kad, cijeli dan na fakultetu i u bolnici, nije šteta pomoći voljenima. Nema ti tu posla ni truda ako je za voljene!
Ljiljana je ozbiljno klimnula, Vesna zagnjurila nos u dječju kosu.
A ovaj? uporna je djevojčica.
E, to je zlatni dugmić, od djeda Jakova, nema više nogicu, ne može se prišiti. Netko ju je izgubio, pričao je da ga je dok je bio na ratištu stisnuo u šaci kad su napali bolnicu. Kasnije je ozlijeđen stigao doma, još ga je držao i nikad nije znao otkud baš taj dugmić. Rekao mi je: dok god ga imam, sve će biti dobro.
Zašto ljudi ratuju, bako? Ljiljana stisne dugme, zaboli je pa otvori dlan.
Tko zna, mala, pitaš svakoga kaže da ne želi, a opet netko uvijek postane neprijatelj. Iako, ničeg nisu ni dijelili. Nema odgovora, srce.
Ali dida nikom ništa nije uzeo?
Nije, spasio je ljude.
Osjeti baka korake u hodniku, pa brzo pograbi veliki šareni dugmić s kauča.
Vidi! odmah odvede Ljiljanu sa teških tema. Znaš li od čega je ovo?
Ne!
Od mog kaputa! Onog crvenog što mi je mama šivala. Svi su padali u nesvijest od ljepote kad su me vidjeli s njim!
Zašto? pitala je Ljiljana, proučavajući dugme.
Bilo je posebno, sve je tad moralo biti praktično, a ja u crvenom s takvim dugmadima! Prijatelj Andrija, iz naše stare zajedničke stančine u centru, bio je umjetnik, sve nas je podučavao slikanju. Nije imao ni ženu ni djecu, ali pun je bio ljubavi i slike su bile svuda po hodniku. On je naslikao svaki dugmić drukčije na jednom cvijet, na drugom mak
Je li ovaj, što sam ga našila, mak?
Je, mak znači zaborav. Andrija je rekao da bih trebala lako zaboraviti svako zlo što život donese, tako lakše prođe gorčina. S druge strane, mak znači i ljepotu, vječnu mladost.
Ti si jako lijepa! ubaci se Ljiljana. Promotri svoj rad na zavjesi, pa potiho promrmlja da se nad rupicom našao i dugmić; možda baka odmah ne vidi.
Vesna se nasmije transparentno: Ti si moja šarmantna zvrkica!
Nego što! Sa mnom nikad nije dosadno! vrti dugme, baka digne prst: Ne trgaj više, ostanem bez dugmića za krpanje!
Ma, daj, ajmo cijelu zavjesu! Bit će pravi umjetnički rad!
Zasvijetle Ljiljani oči, skače skupljajući diljem razasutih dugmića, pa stane s pitanjem:
A koji je ovaj cvijet na mom dugmetu?
To ti je božur, Ljiljana. On znači sreću i dug život.
Baš ti je umjetnik znao što treba! Ti si sretna i dugovječna, bako!
Vesna počne smijati tako jako da Zvonko zgrabi sklonište pod kaučem, a Ljiljana, očarana, zagrli baku.
Hajmo! Ajde, molim te! Da sve bude još ljepše, pa da mami pokažemo!
U redu! Ali prvo ručak! sjeti se Vesna juhe. Skupljaj dugmiće u kutiju, ja moram do štednjaka!
Jakov je u kuhinji pio čaj, pogledom punim podsmijeha ispratio Vesnu, koja je jurila do štednjaka. Nakon što mu ostavi brzinski poljubac za spašenu juhu, dobaci:
Opet ti se mota oko vrata?
A kako bi drukčije! reče Vesna, režući kruh, skuplja mrvice u dlan A zašto nisi pomogao sa šivanjem dugmića na zavjesu?
Nema šanse! Nju pohvališ za umjetnost, a meni bi još štedjela na penziji spomenar za uništene zavjese! Gdje je tu pravda?
Ja sam žena, meni je to u opisu posla! Jesi li vidio objektivnu ženu?
Jesam… smije se Jakov.
Di to?
Tko puno zna, tko će dočekati starost! veselo se izmotava, a Vesna digne šaku u tihoj prijetnji, staricaratnica.
Kasnije, navečer, umorna Marina došla je po kćer, stala u vratima i zanijemila. Majčine omiljene zavjese bile su ukrašene apstraktnom likovnom čipkom takvog intenziteta da je ostala bez riječi.
Mama! Ljiljana skoči, ispusti iglu, zagrli mamu.
Marina je podigne, poljubi i šapne:
Opet si bila vragolasta?
Jesam! Al lijepo, vidi! pokaže na čipku.
Ne može ljepše slegne Marina i približi se zavjesi, iznenada u njoj prepozna poznato: Mama, pa ovo je dugme s moje vjenčanice! Kako je završilo ovdje, kad sam haljinu vratila u salon?!
Vesna pocrveni, uzme gdje podlakticu, odbijajući pomoć.
Tamo gdje sam ga našla, više ga nema… Jesi li gladna?
Jako! Marina posmatra šareni niz dugmića i prepoznaje drage detalje.
Ljiljana, ljubomorno čuvajući mamino pažnju, grabi ostatak dugmića i trpa u kutiju, povlači mamu za ruku:
Hajde, čekam te! Nisam ni jednu princes-krafnu pojela. Pa, dobro, možda jednu… Hajde!
Marina kimne, Ljiljana podigne Zvonka i odvlači ga na večeru. Zvonku nije mrsko zna da će napokon dobiti zalogaj, kao i svake večeri, kad Ljiljana sretno dijeli pola svojih ražnjića s njim. Samo, važno je da to Vesna ne vidi, inače će opet gunđati da nisu ti ražnjići za mačke, to nije zdravo, ali što je ukusno, uvijek je dobro!
Zvonko razmišlja, viseći naopako, ali ga to više ne brine. Ražnjići mirišu božanstveno, a djevojčica mu velikodušno daje pola. Zaronjen ispod stola, osjeća se sretnim.
I tako u dnevnoj sobi Marina pomogne majci da ustane s poda, skupila preostale dugmiće, pospremila ih u kutiju, zatvorila poklopac i prešla njime kao i Vesna ranije toga dana. Snjeguljica je i dalje svijetlila i bila neobjašnjivo topla. Možda je to zbog radijatora, ali Marina je znala, nije do topline metala.
Nekad je i sama, još mala, sjedila kao Ljiljana i rukama prebirala po dugmićima, pažljivo slušala bakine priče, spremala sve u svoju riznicu. Isto je činila i Vesna s prabakom, i tako dalje… Nekog bi dana, Bog da, Ljiljanina kći ili unuka znala svaku priču, svaku sitnicu. Ništa ne smije nestati, sve se mora pamtiti, jer dugmići se skupljaju i čuvaju, priče im daju život. Tako to biva u našim snovima, gdje dugmići sjaje kao zvijezde u kutiji uspomena.
