– Vesna Nikolić, što je ovo?
Glas je bio tih, zato je tako precizno zarezao.
Mirjana Borovac stajala je kraj stola i držala isprintani izvještaj s dva prsta, kao da drži nešto pronađeno s dna stare torbe. Imala je trideset dvije godine, i svaka od tih godina bila je uložena u njezinu pojavu: savršena, pomalo nadmena, s osmijehom koji je više podsjećao na podsmijeh. Štikle dvanaest centimetara, odijelo boje šampanjca, kosa tako jako zategnuta u punđu da je izgledala napeto i strogo.
Vesna Nikolić podigla je pogled s ekrana.
– Mjesečni analitički izvještaj za segment B, – mirno je rekla. Za listopad.
– Vidim ja da je izvještaj. Mirjana je odložila papire na stol s tihim šuškom. Pitala sam što je OVO.
Open space se smirio. Ne zato što nitko više nije radio upravo suprotno, svi su još revnije zurili u ekrane. Samo su zvukovi nekako nestali. Tipkovnice su šaptale. Telefon već dvije minute nije zazvonio.
Vesna je imala pedeset i sedam. Nije izgledala puno mlađe, ali ni starije jednostavno, bila je svoja: uspravnih leđa, tihog glasa, plavih očiju s borama od smijeha oko očiju. Kratko podšišana kosa prošarana sijedima. Sivi kardigan. Na stolu, među monitorima i fasciklima, stajala je keramička šalica s natpisom “Najbolji analitičar”, poklon kolega prije tri godine.
– Ako je riječ o nekoj konkretnijoj primjedbi na sadržaj – počela je Vesna.
– Primjedbi. Šefica se osmjehnula. Vesna, koliko dugo ste već tu u “Atlantisu”?
– Četrnaest godina.
– Četrnaest. – Ponovila je to kao da kuša riječ, s blagim podsmijehom. I kroz tih četrnaest godina niste još naučili da se analitika ne radi na papiru? Da su dashboardi tu za stvarni rad, a ne za ukras? Da kad tražim izvještaj, podrazumijevam grafove, a ne ovo
Maši rukom iznad papira.
– smeđi stupci. Kao stari spisi.
Netko sa susjednog stola stisnuto je nakašljao.
Vesna je samo gledala u Mirjanu, mirno i mirno vratila pogled, ništa na licu. Negdje duboko nešto se stegnulo, pa odmah otpustilo, onako kako stisneš šaku kad impulsivno poželiš udariti, pa ne udariš.
– U redu, – rekla je. Sljedeći put radim direktno u sustavu.
– Sljedeći put. Mirjana je, jasno i namjerno, spremila izvještaj ravno u mapu za uništavanje. Shvaćate li da ovo ne mogu pokazati klijentima? Da sve imam digitalno, live, osim jednog segmenta, koji izgleda kao zadaća s faxa iz devedesetih?
– Napravit ću verziju u sustavu do petka.
– Sastanak je u srijedu.
Pauza.
– Onda do utorka ujutro.
Mirjana ju je još sekundu gledala, onda okrenula, pogledala preko kolega i ta tiha, hladna grimasa rekala je sve: “Eto, s ovakvima radim.” Povuče se u svoj ured, vrata se zatvore bez buke a baš ta tišina nekad najviše boli.
Vesna spusti pogled na monitor. Ne vidi ništa par sekundi. Gleda brojeve dok nisu opet brojevi, a ne neke mrlje i sjene.
– Ves, – šaptom joj se obrati Maša, kolegica sa susjednog stola. Maši je dvadeset i osam; druga godina u firmi, Vesni tepa “Ves” od starta. Jesi okej?
– Jesam, – Vesna otpije hladan čaj. Radi, Mašo.
Maša šuti, ali nakon minute ne izdrži:
– Već je treća ovakva situacija ovaj mjesec. Ona baš…
– Mašo.
– Ma što Mašo, svi sve vide.
– Svi vide, ali šute. I treba šutjeti. I ti šuti, – reče Vesna mirno.
Otvori novi file, kuca podatke. Prsti znaju sve napamet, nakon četrnaest godina ništa te neugodno neće pokolebati. To je znala.
Mirjana Borovac došla je u “Atlantis” prije tri mjeseca. Kapliran diplomom MBA, preporukama, sigurnošću žene koja je već svugdje sve postigla Odmah se vidjelo da dijeli ljude na resurse i balast. Vesna je bila balast.
Zašto? Nije bilo teško shvatiti. Ne jer je loše radila baš jer je dobro radila. Jer su je pamtili oni koje Mirjana želi smatrati svojima. Jer su je poštovali, šutke, duboko, i to poštovanje nije nestalo s novim šefom. Jer Vesna nije žurila nikoga fascinirati, nije se željela prilagođavati svima radila je svoj posao, isto kao proteklih četrnaest godina.
Izgleda da je to baš smetalo.
Te večeri sjedila je dugo predugo u svojoj kuhinji. Stan dvosoban na Medveščaku, dvadeset tri godine ondje, poznaje svaki škripaj, svaki zvuk radijatora i sjenu od lampe pod stropom. To je mjesto gdje možeš sjediti i biti miran, nije ti nitko balast niti višak.
Tako ju je prošli tjedan Mirjana nazvala, pred troje kolega “zastarjeli komad inventara”. Izgovorila s lakoćom, kao da je to čista činjenica, a ne uvreda.
Vesna nije ništa rekla tad. Samo se vratila stolu. Tek kasnije, pred ogledalom u WC-u, došlo joj je ono poznato: osjećaš se kao kad staješ na rub zadnje stepenice, a stopalo ti je već u zraku.
Zazvonio je mobitel. Zvala je njezina kćer, Lana. Trideset joj je, živi u kući na Pantovčaku, glas joj isti kao prije, samo za nijansu dublji.
– Mama, jesi jela?
– Jesam.
– Ma lažeš.
– Ne lažem, juhu sam jela. I stvarno, bila je juha, ali više ju je grijala nego pojela. Kako ti?
– Ok. Luka je na putu do petka, opet im je neki produženi sastanak. Lana zastane. Mama, nekako si mi danas čudna.
– Kako to misliš?
– Previše si tiha. Kad si tiha, nešto se dešava.
Vesna se nasmiješi. Kći ju poznaje kao nitko.
– Bilo je naporno na poslu.
– Opet ona Mirjana?
– Lana.
– Samo pitam. Pričala si prošli put.
– Radne stvari su to. Rješavat će se.
– Pa ne rješavaju se kad se ponavljaju. Možda porazgovarat s Lukom? On je
– Ne, – Vesna prekine tako čvrsto da Lana utihne.
– Uporna si, mama.
– Samostalna, – vesna blago. Nije to isto.
Razgovarale su još malo o svemu i ničemu. Lana je pričala o promjenama rasporeda, susjedi koja ima novog mačka, novom receptu za bučinu juhu Vesna je gledala kroz prozor: jesenji fenjer ljuljao se na vjetru iznad mokrog asfalta.
Luka je bio zet. Luka Begić, trideset pet mu je, glavni investitor u Atlantic grupi, ona koja vodi “Atlantis”. Najjači čovjek u toj kompleksnoj strukturi. Vesna to zna od kad je Lana dovela Luku kući prije šest godina, sramežljivog s cvijećem ali nije bio uopće sramežljiv, samo pristojan. Cvijeće je ubrzo nestalo, ali je Luka postao baš njihov.
Nikad na poslu nije spominjala tko joj je zet.
Ne iz lažne skromnosti, nego jer drži do principa: što imaš, tvoje je. Ne posuđeno, ni od najbližih. U “Atlantis” je došla svojim nogama i životopisom. Svojom glavom, svojim trudom radila, i tako će i otići.
Luka zna gdje Vesna radi. Zna i poštuje to pravilo. Nikad se nije petljao. I kad bi za stolom pričali o poslu, nikad nije zapitkivao ili sugerirao, samo je slušao. Zato ga Vesna cijeni.
Lana zna da joj je majka poštena. Prihvaća to, iako joj ponekad, kao večeras, nije baš jasno zašto.
– Mama, stvarno je glupo.
– Što je glupo?
– Trpjeti kad ne moraš.
– Ne trpim, radim. To nije isto.
Zaspala je oko pola jedanaest, kao obično. Dugo je zurila u strop, fenjer vani bacao je ljuljajuće sjene. Mislila je o dashboardu koji mora napraviti za utorak, podacima što ih treba izvući, segmentu B i jednoj tajnoj tendenciji koju nitko nije primijetio ali ona hoće.
O Mirjani nije mislila. Skoro.
Sljedeća dva tjedna protekla su siva, maglovita, baš kao zagrebačka jesen. Mirjana je našla za prigovoriti i oko dashboarda. Prvo boje, pa inačica, pa sortiranje. Sve to pred drugima, tiho, s onim istim ledenim osmijehom. Nikad nije digla glas što bi bilo lakše.
Vesna je prepravljala. Ne jer nije bila u pravu, najčešće je bila. Nego jer je to bio njen posao: kako ga radi, tako ga i ispravlja, a nečije sitničarenje to ne mijenja.
Jednu srijedu, Mirjana ju zadrži iza sastanka.
Svi izašli, ostale same. Mirjana zatvorila vrata.
– Vesna, želim iskreno razgovarati.
To je od onih riječi koje bi zdravo bilo zabraniti, ali Mirjana ne zna.
– Slušam, – mirno je Vesna.
– Pametna ste žena. Sigurna sam da shvaćate da vidim više od onog očitog. Tvrtka se mijenja, mijenjaju se standardi. Ljudi što ne idu u tempu promjena…
Nije dovršila. Nije trebalo.
– Što predlažete? – Vesna izravno.
– Da razmislite koliko vam odgovara sadašnja pozicija.
– Meni je dobro.
– Jeste sigurni? Mirjana blago. Nisam ja sigurna. Ljudi koji ne prate promjene mogu naći bolju poziciju. Možda negdje drugdje.
Pogledale su se.
– Predlažete da dam otkaz?
– Predlažem da razmislite.
– O čemu?
– O perspektivi. Mirjana uze fasciklu. Cijenim vaš rad, ali moram misliti i na tim. Ako netko koči razvoj…
– Ja kočim?
– Hipotetski, govorim.
– Ako imate konkretne zamjerke na moj rad, možemo ih razmotriti. Inače bih se vratila poslu.
Ustane i iziđe. Mirno, bez žurbe.
Tek na hodniku shvati da joj ruke malo drhte. Ne od straha, nego od kontroliranog napora da ne izusti baš ono što misli.
Maša ju dočeka na hladnjaku za vodu.
– Što je htjela?
– Vodu, – odvrati Vesna i natoči si čašu.
Maša ne vjeruje, ali šuti. Mudra cura.
Te večeri Vesna zove prijateljicu iz studentskih dana, Tamaru. Tamara radi kao knjigovotkinja u maloj građevinskoj firmi i ima tu rijetku vrlinu: sluša bez suvišnih savjeta.
– Izbacuje te iz firme, – Tamara rezolutno kad Vesna privede kraju.
– Pokušava.
– A ti… radiš dalje?
– Što drugo ću?
– Ves, znaš da imaš… – Tamara zastane. Znaš ti što imaš i tko ti je zet.
– Ne želim to koristiti.
– Zašto ne?
– Jer kad počnem, neću znati stati. Onda bih svih četrnaest godina poništila. To bih bila ja koja uspijeva jer Luka stoji iza mene. Ja to ne želim.
Dugo Tamara šuti.
– S tobom je uvijek teško, – kaže. Znaš to?
– Znam, – Vesna se nasmije, ali mirno spavam.
Nije baš posve istina. Zadnjih tjedana spava lošije. Budi se usred noći, razmišlja: kako je Mirjana u petak pred cijelim odjelom rekla: “Još čekamo Vesnu iz prošlog stoljeća.” I smije se onako, ne zlobno, nego ravnodušno. Dvoje mlađih se nasmije s njom.
Kad ponižavanje dolazi ravnodušno, bez loše namjere, kao objektivna činjenica, to najdublje boli. To nitko ne “primijeti”, pa nikomu ne možeš reći “pogledajte, boli me”.
Vesna to shvaća, zato i ne govori. Samo nosi.
U studenom dogodila se “priča s kvartalnim izvještajem”.
Konsolidirani izvještaj Vesna je pripremala svake godine, to je bio njezin dio posla. Kompleksan posao, išao je investitorima. Ovaj put, Mirjana ga prepušta Denisu. Denisu je dvadeset i šest, radi osam mjeseci, sposoban je, ali nikad nije radio takav izvještaj.
Vesna to dozna od Maše.
– Rukovodstvo je danas reklo da Denisu daje kvartalni – Maša je to izgovorila kao lošu vijest s naslovnice.
Vesna ništa.
– To je tvoj izvještaj. Uvijek je bio tvoj
– Sad je Denisov. – Vesna mirno.
– Ali zašto? Nije ni objasnila?
– Ne mislim da jest.
Maša ju gleda s onim pogledom duboke nepravde kad ne razumiješ zašto žrtva ne viče.
Usta je Mirjana do njenog stola.
– Vesna, treba Denisu povijesni podatci. Možete mu pomoći?
Vesna podigne pogled.
– Znači ja pripremam podatke za Denisa.
– Savjetujete. Povijest je vaša odgovornost.
– U redu.
– Savršeno. Mirjana ode do svog ureda, usput: Nema zamjerki, to su poslovne odluke.
– Nema, – Vesna mirno.
Otprati je pogledom tri sekunde, onda posloži podatke za Denisa. Precizno, potpuno, bez greške. Denis dođe po file, zahvali se, vidno mu je neugodno.
On je dobar dečko. Nije njegova krivnja.
Studeni prolazi, dani kratki, grijanje u uredu škripi, a kod Vesnine stolu sjede hladni valovi iz prozora. Donosi iz doma dekicu, ponekad je prebaci preko nogu. Jednom, Mirjana pogleda i kroz osmijeh dobaci: “Baš prava vikend-atmosfera,” i opet se netko smije.
Maša joj onda tiho donese svježu kavu, samo klimne.
Sredinom studenog zove Luka. Neobično: obično priča preko Lane na obiteljskim okupljanjima.
– Vesna, dobar dan. Zovem radi osobnog poziva.
– Slušam, Luka.
Smije se, njoj se uvijek tako javlja. Doma ćemo imati malu večeru. Kraj mjeseca, recimo dvadeset petog. Najbliži krug, malo partnera. Nema službeno.
– Dolazim.
– Lana će biti presretna. Pauza. Kako si?
– Dobro.
– Na poslu? Sve ok?
– Ok.
Osjeti laganu nelagodu, ali ne hvata ga za to.
– Dogovoreno. Dvadeset peti, sedam sati.
– Vidimo se.
Ne pita tko još dolazi, on ne kaže. Tako je najbolje.
U “Atlantisu” Vesna osjeća promjenu, kao što osjetiš pred kišu. Nešto se kuva, tiho ali jasno. Mirjana počinje skupljati neuobičajene podatke, traži stare izvještaje. Maša joj šaptom kaže da je vidjela razgovor s Ivicom Žužićem, izvršnim direktorom ozbiljan razgovor.
– Ona nešto sprema, – Maša šapće. Znam.
– Znaš ti svašta i previše. Radi svoje.
Ali i sama misli.
Zadnji petak pred večeru dogodi se “razgovor kod printera”. Vesna čeka print dok Mirjana priđe. Same su.
– Vesna, – kaže Mirjana, glas joj drugačiji, tih, ozbiljan. Želim da shvatite gdje ste.
– Na čemu?
– Nakon idućeg kvartala, krećem s restrukturiranjem odjela. Imamo viška na analitičkim mjestima. Netko će otići.
– Je li ovo službena obavijest?
– Prijateljski razgovor. Ako odete ranije, lakše za sve. Ljepše.
– I meni bolje?
– Posebno vama. Jer, kad dođe do formalnog postupka, bonus ne dobivate. Zbiraju se mala kršenja, kasnjenje par minuta, forma izvještaja…
Printer završi, Vesna pokupi listove. Ruke su mirne.
– Znači prijetite mi otkazom bez otpremnine?
– Kažem vam ono što mislim. Opet blagi osmijeh.
– Hvala na brizi, – kaže Vesna i ode za svoj stol.
Ne kaže Maši, ne zove Tamaru. Sjedi još petnaest minuta, gleda monitor. Onda nastavi s poslom. Podatke treba skupiti do kraja dana.
Doma ipak zove Tamaru.
– Prijeti mi otkazom, – odmah kaže.
Tamara šuti.
– Bez otpremnine. Kaže da sam skupila prekršaje.
– Kakve prekršaje, Ves?
– Ništa. Izmišlja.
– Znači, gura te u kut.
– Pokušava.
– I još nećeš reći Luki?
Dulja pauza.
– Ne, – odgovara Vesna.
– Zašto?
Pokuša objasniti, pa jednostavno reče:
– Cijeli život se borim sama. Neću sad moliti. To mi nije prirodno.
– Nije prirodno, – Tamara šapuće. Ali tražiti pomoć zna biti hrabrost.
– Možda. Još mogu sama.
Te večeri leži ranije, ali san ne dolazi. Misli o četrnaest godina svakom izvještaju, svakoj promjeni na tržištu, i tome kako nešto možeš izgubiti kao da ništa nije bilo.
Ne pati, samo misli.
Dvjset peti studenog, večera.
Lana dočekuje, mirisi hrane i cvijeća. Plavo haljina, raspuštena kosa. Zagrli mamu čvrsto, dulje nego inače.
– Smršavila si, šapne.
– Nisam.
– Jesi. Lana gleda, Ajde, tamo je Luka, pozdravi ga, došlo je već nekoliko ljudi.
Luka stoji uz kamin, čaša u ruci, razgovara s dvojicom koje Vesna ne zna. Kad ju opazi, odmah joj krene u susret.
– Vesna, dobrodošli! Poljubi je u obraz. Izgledaš super.
– I ti, Luka.
Nasmije se, ovako su uvijek pričali kod kuće. Natoči joj čaj u visoku šalicu.
– Večeras dolaze zanimljivi ljudi, – kaže. Doći će i Kristina Novak, mislim da je poznaješ po projektu. I Boris Vukas, partner mi je dugi niz godina.
– Tko još?
– Pozvao sam i jednu osobu s posla. Gleda vatru. Vaš novi direktor, Mirjana Borovac. Znaš je, jel tako?
Drži šalicu.
– Znam, – reče jednostavno.
– Super. Sama se pozvala jer želi pričati o projektima. Rekoh, neka dođe. Pogleda je namjerno: Sve ok između vas dvije?
– Profesionalno je, – Vesna.
– Tako treba.
Nastavi među goste. Vesna stoji uz prozor, gleda dvorište, gola stabla pod fenjerom. Srce mirno, čak i mirnije nego inače. Kao kad nešto dugo čekaš, pa dočekaš, i sad možeš samo biti tu.
Mirjana dolazi oko osam. Vesna odmah prepoznaje glas iz predsoblja, ali je sad mekši, domaćinski.
Ne okreće se stoji uz prozor do koraka.
– O, Vesna! Mirjana iznenađena, iskreno, ne lažno. I vi ste tu?
– Dobra večer.
Mirjana u tamnocrvenom kombinezonu, i dalje visoke pete. Izgleda uređenije nego u uredu; lice joj je otvoreno, nema one ukočenosti.
– Kako to vi ovdje? Ovo je Sokolov dom…
– Lana, kćerka Luke, moja je kći, – mirno Vesna.
Mali prekid, možda sekunda. Ali Vesna vidi promjenu najprije iznenađenje, shvaćanje, nešto kao brzi obračun u glavi. Sve proleti i nestane, Mirjana je vješto sakrije.
– Vi… počne.
– Luka mi je zet, – potvrdi Vesna.
Mirjana šuti, uzima vino s pladnja. Pogleda u stranu.
– Nikad niste spominjali.
– Nema veze s poslom.
Mirjana je dugo gleda u očima joj je procjena, možda procjena same sebe. To je već van Vesnine domene.
– Razumijem, – kaže naposljetku.
Ode. Vesna je isprati pogledom, vrati se prozoru.
Večera je bila velika, živa, Lana leti oko stola, Luka priča viceve, Boris Vukas se smije najglasnije. Kristina Novak ugodna žena od šezdeset, Vesna se s njom zabavi dulje nego s drugima.
Mirjana sjedi preko tri mjesta, sudjeluje, osmjehuje se, govori korektno ali drugačije je. Opreznija je, kao netko tko nosi prepunu čašu.
Nakon deserta, Luka dođe do Vesne.
– Sve u redu? šaptom.
– Je.
– Je li ti što rekla?
– Ne.
– Ok. Ne miče se: Vesna, znaš da ako nešto nije u redu, možeš…
– Luka, – kratko, znam. Hvala. Sve je u redu.
Kimne, ode.
Poslije večere, društvo se rasprši na kavicu u dnevnoj. Vesna čuje Mirjanin glas kod Lukina naslonjača, razgovara s njim, ne upliće se, no pokoja riječ doleti.
“…imam ozbiljne sumnje…”
“…ključna pozicija, ali nažalost…”
“…pada učinkovitost…”
Kristina veselo govori o Japanu. Vesna klima, istovremeno čuje:
“…ne prati zahtjeve…”
“…delikatno, ali kao šef…”
Nastane pauza. Gleda prema njima. Luka stoji s onim izrazom, naučila ga je čitati. Poslušno, ali vrlo pažljivo sve razmatra.
– Pričate o Vesni Nikolić, – reče. Ne pita. Izjavi.
Mirjana zastane.
– Da. Znam da je možda nezgodno, s obzirom da…
– Znate li tko je ona meni? pita Luka.
– Saznala sam večeras…
– Znači znate da je moja punica.
– Da. Upravo zato sam ovdje, mislim da bi bilo ispravno… Ja kao direktorica…
– Vi ste došli u moj dom, na obiteljsku večeru, da pružite feedback o mojoj punici?
Tišina.
– Došla sam na vaš poziv, ali iz profesionalnog aspekta
– Profesionalni, – kaže Luka.
Vesna okreće lice Kristini, koja joj priča veselu anegdotu. Topla šalica u rukama.
Kasnije, kad većina ode, Luka joj opet priđe kraj prozora.
– Je li ti rekla? tiho.
– Što?
– O razgovoru kod printera. Gledao je van. Maša mi je poslala mail. Koristila je javni kontakt Atlantic grupe, sve opisala.
Vesna šuti.
– Zašto mi nisi rekla?
– Jer je to moj posao.
– Vesna.
– Luka.
Nasmije se.
– Najtvrdoglavija si osoba koju znam.
– Nije tvrdoglavost, – mirno. Samostalnost.
Nasumije se na pola, iskreno.
– Znaš da ću sutra razgovarati s Ivicom?
– Tvoja firma.
– I moj odabir kadrova.
– Da.
Par sekundi tišine.
– Što želiš? pita tiho. Najiskrenije.
Vesna razmisli.
– Samo raditi svoj posao, kao do sada.
Kimne.
Ljudi se razlaze. Lana posprema, pjevuši. Mirjana odlazi među prvima, pristojno se pozdravi, ode hitro. Vesna kroz prozor gleda kako ide prema autu potpetice odzvanjaju brzo po pločniku.
Dva tjedna kasnije, Vesna dođe kao i uvijek. Stavi šalicu, uključi komp, srkne čaj.
U pola jedanaest zove ju Ivica Žužić.
– Vesna, izvolite sjesti. Važan razgovor.
Sjedne.
– Mirjana Borovac napušta tvrtku. Odluka uprave. Razmatramo kandidate za njenu poziciju vi ste među prvima.
Gleda ga.
– Zašto ja?
– Zato što ste tu četrnaest godina. Svi vas znaju. Analitika je vaš svijet. Zastane. I Luka Begić vas je predložio.
– Luka?
– Snažno.
Tiho sjedi. Pogled kroz prozor studeni, gotovo prosinac. Proleti ptica.
– Prihvaćate li kandidaturu? pita.
– Da, ali pod jednim uvjetom.
On podigne obrvu.
– Želim proći natječaj kao svi drugi. Formalno.
– Zapravo?
– Znam da ne mora, ali želim tako. Da bude kako treba.
Pauza.
– U redu, – Ivica. Dogovoreno.
Prvo što napravi je zove Mašu.
– Ti si pisala Luki, – kaže.
Maša šuti.
– Jesam. Oprosti. Znam da nisi tražila, ali nisam više mogla gledati.
– Mašo.
– Izgrdi me.
– Neću. Ali drugi put pitaj.
– Neće biti drugi put. Bit ćeš direktorica.
– To još ne znamo.
– Znamo. Pauza. Ves, bit ćeš super šefica. To svi znamo. Čak i oni što su se smijali.
Vesna odloži slušalicu.
– Radi, – kaže.
Natječaj je bio deset dana poslije. Četveročlana komisija s Ivicom na čelu. Klasična pitanja, case study, strategija odjela. Vesna se spremala kao za svaki veliki izvještaj bez žurbe, temeljito, bez kalkulacije sažaljenja.
Pred natjecanje Tamara zove.
– Jesi nervozna?
– Malčice, – iskreno.
– Super. Onda je ozbiljno.
– Uvijek je ozbiljno.
– Znaš da si pobijedila?
– Još nisam.
– Ne na funkciji, nego u životu. Četrnaest godina poštenja, bez favoriziranja, bez pomoći sa strane, i opet…
– I opet skoro bez posla.
– I opet nisi.
Obje šute.
– Nema tu lekcije, – Vesna dodaje. Ne vjerujem u onu ‘poštenje uvijek pobjeđuje’.
– Znam.
– Nekad se sve složi, nekad ne.
– Ovaj put tebi je.
Vesna prođe natječaj. Bez forsiranja ni pogodovanja. Samo konkretno, iskreno.
Kad je Ivica idući tjedan pozvala:
– Jednoglasno. Čestitam, – kaže.
Novi ured. Keramička šalica “Najbolji analitičar” na stolu. Pali laptop, piše mail odjelu:
“Pozdrav svima. Od danas sam direktorica analitike. Radimo kao i do sad. Imate pitanja, dođite.”
Maša odmah šalje samo jedno “Jeeee!”
U petak navečer Lana zove.
– Mama, kako si?
– Dobro.
– Ozbiljno?
– Prva tjedan, malo umorna.
– Luka te htio osobno čestitati, ali srami se.
– Ne srami se delikatan je.
– Oboje ste. Dok vas ne izazovu.
– Nitko me nije izazvao.
– Mama.
– Lana.
Pauza, pa Lana tiho i toplo:
– Ponosna sam na tebe. Znaš?
Vesna gleda kroz prozor. Fenjer na Medveščaku treperi po kiši, vozovi prolaze, grane gole.
– Znam, – kaže.
– Dolaziš li u nedjelju? Luka radi ručak.
– Dolazim. Hoću da donesem nešto?
– Ništa.
– Donijet ću pitu od jabuka.
– Mama, rekla sam…
– S cimetom, kako voliš.
Lana zastane.
– Dobro, – uzdahne. Donesi.
Sljedeći ponedjeljak Maša kuca na nova vrata.
– Smijem?
– Uđi.
Maša sjeda sa mapom ispred.
– Ves, to jest, Vesna…
– Mašo, ti si meni uvijek Ves.
Maša se osmijehne.
– Samo da pitam Odsad će biti Onako, tvoje vođenje?
– Što te zanima?
– Mislim, kako ćeš voditi. Može na puno načina.
Vesna je gleda. Pa:
– Normalno raditi. Govoriti izravno, ne bojati se greške, ali ih popravljati. Ne ponižavati nikoga. Nikada. To je sve.
Maša kimne.
– Može li se tak raditi?
– Što?
– Onako, baš tak.
Vesna otpije gutljaj.
– Vidjet ćemo, – kaže.
