Ja i supruga svake godine ljetujemo na moru. Već nekoliko godina odlazimo s našim dobrim prijateljima, svatko svojim autom. Nismo od hotela i luksuza, već volimo slobodno kampiranje. Nađemo neko usamljeno mjesto na obali, podignemo šatore i potpuno se posvetimo prirodi. Danju uživamo u kupanju, sunčanju i laganim svakodnevnim obavezama. Navečer, čim padne mrak, okupljamo se uz logorsku vatru, sviramo gitaru i pijuckamo čašu domaćeg vina.
Ove godine nam se pridružila i šogorica, Iva, s njezinim sinčićem od dvije i pol godine. Došli su k nama i punici bolje rečeno, ugurali su se kod nas, kako ispalo.
Nažalost, dali smo se nagovoriti. Kad malo bolje razmislim, pravo iznenađenje nije bio nećak, već šogorica. Problemi su započeli već na putu Iva je zahtijevala da stajemo skoro svakih sat vremena. Umorna je, kaže, pa se mora ispružiti. Zbog toga smo stigli na more tek kad su naši prijatelji već sve postavili, pa su čak i uspjeli malo zaplivati.
Kad smo napokon došli, nastao je novi problem. Iva je graknula kako ovdje ne namjerava ostati.
Zašto? Rekli smo ti da idemo neorganizirano, na svoju ruku! objašnjavala je supruga. Mislila sam da to znači da sami nalazimo smještaj, ne da idemo baš ovako divljački pa pod šator! Zašto misliš da smo vukli vreće za spavanje i šatore? dodao sam. Mislila sam da ste ozbiljni s tim šatorima, a ne stvarno!
Na kraju smo za nju morali iznajmiti sobu u privatnom smještaju. Brat je stalno vozio gore-dolje, dovodio Ivu k nama, pa je vraćao navečer. Osim toga, morao ju je voziti u kafiće i na tržnicu i čuvati dijete dok se šogorica odmarala od svojeg “napornog rada”.
Dijete nam, u međuvremenu, nije pravilo nikakve probleme. Bili smo svi oko njega i nahranjen, i okupan, i spavao je bez problema u šatoru. Mali je bio poslušan, igrao se, kupao i pojeo sve iz tanjura, zaista drag dječak. Za razliku od svoje majke.
Siguran sam da iduće ljeto Ivu više nećemo voditi. Ali malog nećaka bismo rado opet poveli, na radost svih. On je pravo veselje.
