Ja i moj suprug smo oduvijek bili pristojna obitelj. Ovo nam je prvi brak i proveli smo zajedno već 25 godina. Nikada se nismo svađali pred našom kćeri, uvijek smo pokazivali međusobnu ljubav i brigu. Sve u svemu, naš brak bio je sretan. Nadala sam se da će, upravo zato što ima takav primjer pred sobom, i naša kći uspjeti stvoriti svoju sretnu obitelj. Kažu da djeca najviše uče od svojih roditelja.
Ali, tu leži problem. Moja kći još se nije udala, ali ima dečka. Prije dvije godine, moja majka je preminula i ostavila nam stan u Zagrebu. Moj muž i ja odlučili smo taj stan prepustiti našoj kćeri. Sada nam je rekla da u tom stanu živi sa svojim dečkom.
Nije nas zasmetalo što ima svoj privatni život. Međutim, taj njezin dečko je, najblaže rečeno, problematičan. Ne pomaže uopće po kući, niti izvršava poslove koji bi, ruku na srce, spadali na muškarca. Ako se pokvari slavina ili treba zamijeniti žarulja, kći odmah zove svog oca. Više puta smo je pitali zašto njezin dečko ne rješava te stvari, ali nikada nismo dobili pravi odgovor. Uvijek obeća da će on uskoro početi pomagati, ali ništa se ne mijenja.
Nedavno smo doznali da je taj mladić i nezaposlen. To znači da ne donosi niti jednu kunu u kuću, a naša kći sve drži na svojim leđima. Radi dva posla da bi njih dvoje imali za život. Iskreno ne vjerujem da je dečku uopće stalo do nje.
Rekla sam joj da mislim kako je ovo pogrešan izbor. No, ona ne mari za to. Vjeruje da će se promijeniti i da će sve biti dobro. Ona ga voli. A ja volim svoju kćer, i boli me srce zbog svega toga.
