Dnevnik Almine svakodnevice
Mama, moraš si što prije pronaći novog muža! Stvarno, stvarno hitno!
Umalo sam prolila kavu po stolnjaku kad mi je to rekla kći. Spustila sam šalicu na stol, pročistila grlo i uputila joj pogled prepun znatiželje. Ostala sam što mirnija, i tiho pitala:
Možeš mi objasniti zašto sada to govoriš? Odakle ti takva ideja?
Jasmina se vrpoljila po tepihu, gledala je u pod i šutjela, proučavala šare, pomalo posramljena ali odlučna. Osjetila sam da to nije govorila napamet.
Znaš Danas sam tati spomenula da imaš novog dečka, uzdahnula je kao iz najdubljih pluća. I poludio je! Počeo s hiljadu pitanja! Nonstop me ispituje jesi li nekoga našla! Uvijek sam govorila ne, a onda on kreće po tko zna koji put o tome kakvu si grešku napravila što si ga ostavila, kako u životu ništa ne razumiješ kad si mogla izgubiti takvog čovjeka!
Podigla je pogled prema meni, a u očima su joj bili i ljutnja, i zbunjenost, i neka tuga zbog svega.
I stalno ponavlja da ćeš se pokajati i vratiti mu se. Navodno, nitko ti neće biti bolji od njega. I onda sam prsla ispalila sam da si nekoga konačno upoznala.
Pomilovala sam se po kosi. Bez srama su mi kroz glavu protutnjale sve poznate intonacije mog bivšeg ta njegov sveznajući ton, priče u kojima je uvijek on najvažniji i najpametniji Ovo me nije začudilo.
Mogu zamisliti kako to dramatizira rekoh s podrugljivim osmijehom. Već znam, svaku tvoju posjetu vikendom koristi za svoje monologe, više mu je do tračeva i svojih pričica nego tebe. Sebe liječi time što si u pravu.
Jasmina je uzdahnula i zavalila se na trosjed, povukla noge pod sebe, rukom prešla po tapecirungu. Osjetila sam tihu tugu iz njenih pokreta.
Da, mislim i ja to Sat i pol slušam koliko je on poseban, a za mene nema ni minute. Ne pita me za školu, ni treba li mi što
Rekla je to tako ležerno, kao da govori o planu dana: škola, zadaci, ručak. Valjda joj je već odavno sve to postalo normalno, da na oca gotovo i ne obraća pažnju.
Zažmirila je, vratila se mislima na zadnji razgovor s njim. Sve je, naravno, počelo s njegovim novim uspjesima najprije je pričao kako je poslovno nadmudrio suradnike, pa o budućim planovima, onda o tome kako ga podcjenjuju… Sat i pol njegove galame i Jasmina je u sebi točnu zabilježila, da mi kasnije ispriča.
A kad mu je pokušala ispričati o svoj matematičkoj olimpijadi, samo je neodređeno kimnuo i opet sve okrenuo na svoje. “Bravo ti, ali znaš, kad sam ja bio u tvojim godinama…” I opet red priča o sebi.
Pokušala sam shvatiti kako sam izdržala petnaest godina uz takva čovjeka. Bio je opsjednut sobom sve je bilo važno što se njega tiče, naše brige i sreće bile su mu u sjeni. Moguće da sam ostala toliko godina zbog Jasmine, da ima tate. Kao mala, vjerovala sam da će se jednog dana promijeniti, ali vrijeme je samo potvrđivalo suprotno. Tek nakon razvoda i meni i Jasmini je postalo lakše: nitko ne otima pažnju, nitko ne umanjuje naše stvari.
A zašto sam ti sad moraš pod hitno naći muža? moj glas je bio čvršći no što sam željela. Pa što si mu rekla, rekla si mu, žena sam, ne da mi se opet prolaziti kroz te njegove ispade. Mobitel bih najradije isključila.
Jasmina mi se odmaknula iz zagrljaja i ozbiljno me pogledala. Iz nje je izbila zrelost kakvu ne očekuješ od trinaestogodišnjakinje.
Jer si ti super! Divna si, pametna, vole te ljudi, i sviđaš se muškarcima! Znam ja to! A tata samo loše priča o tebi, dosta mi je više!
Pomilovala sam joj kosu, osjećala sam toplinu i nelagodni mir istodobno.
Evo, razumijem, dušo, rekla sam mirno. Mislila sam iskreno da ti ne bi htjela da imam nekog novog. Prošlo je tek pola godine od razvoda.
Ove riječi su teško izašle iz mene. Kroz glavu mi je prolazilo: možda bi ona to doživjela kao izdaju? Pa stvarno mi nisi bitna samo ljubav, nego najviše što Jasmina o tome misli.
Glupost, prasnula je, sada već vesela, najvažnije je da si ti sretna, mama!
Uzela sam je opet k sebi. Osjetila sam da između nas više nema nesigurnosti. Shvatila sam: možda ipak previše razmišljam o prošlosti i previše se bojim budućnosti.
Pametno dijete, prošaptala sam, zagrlila je još snažnije. Hvala ti na svemu
* * *
Sjela sam za radni stol u uredu. Imala sam osjećaj da mi glava puca po šavovima, od stresa do glavobolje koja je svako malo sve jača. Već sam nekoliko puta trljala sljepoočnice, uzalud. Kada više nisam mogla izdržati, zamolila sam kolegicu da mi donese tablete iz obližnje ljekarne, dvije minute hoda s Trga bana Jelačića. Popila sam ih i uzela još jedan gutljaj vode pa pokušala čitati izvještaje, ali glava mi je bila teška kao olovo.
Tada se u uredu pojavio zaštitar.
Alma, imaš gosta nervozno je provirio kroz vrata. Tvoj bivši suprug stoji dolje, na porti. Insistira da te vidi. Hoćeš da mu kažemo da ode ili siđeš?
U meni se nakupilo i ljutnje i umora. Duboko sam udahnula, pokušavajući ostati pribrana.
Sve u redu, sići ću odmah, promrmljala sam.
U sebi sam opsovala zar baš sada? Dan mi je ionako bio odvratan, glava mi pulsira, a on se odlučio pojaviti bez najave. Zašto nije barem nazvao? Morao je baš sada napraviti scenu, pred svim kolegama?
Krenula sam prema liftu, svaki korak boleći, trudeći se djelovati mirno.
Kad sam stigla dolje u predvorje, vidjela sam Dražena. Hodao je amo-tamo, širio ruke, povremeno glasno nešto objašnjavao zaštitarima, koji su izgledali kao da svaki čas mogu planuti. Svi su ga gledali iskosa.
Što želiš? upitala sam bez uvoda, hladna i umorna, Kakvu scenu sad točno izvodiš? Hoćeš da te policija pokupi?
Dražen se okrenuo, lice crveno, oči mu sjaje, jedva se suzdržava. Zakoračio je prema meni, prstom mi prijeteći mahao pod nosom, kao da sam napravila zločin.
Ti! Jasmina mi je sve rekla! Nije ni šest mjeseci od razvoda, a ti si već našla novog muškarca!?
Čula sam u njegovom glasu pomiješane nevjericu, uvredu, ljubomoru. Kao da je do zadnje sekunde vjerovao da Jasmina laže ili izmišlja, ali sad, s mojim ravnodušnim pogledom, znao je da ne.
Podigla sam obrve, ali bez nervoze.
Zar mi trebaš biti vječno vjeran? I nakon razvoda? Svakako želiš previše. Pogotovo kad znaš da ni ti nisi bio oličenje vjernosti u braku.
Za trenutak je zastao. Ruka mu je još bila ispružena, ali polako ona pada. Na licu mu mješavina iznenađenosti i nemoći.
Ljudima oko nas sigurno sam sličila na nekakav izlog obiteljskih drama. Svi su gledali prema nama; meni je bilo nebitno.
Ti pa ti krenuo je, ali sam ga prekinula.
Nemoj stvarati scenu, Dražene. Ako želiš razgovarati, nađimo se negdje na miru, ali ovako ne ide.
Scenu? Pokazat ću ja tebi scenu!
Skoro je vikao, vrat mu je bio crven, šake su mu drhtale, na trenutke je koračao prema meni pa se povlačio. Sve oči bile su uprte u nas.
Neću dopustiti da mi kći živi s nepoznatim čovjekom! Odvest ću Jasminu! Više je nećeš ni vidjeti! Čuješ li me!?
Više me nije pogađalo. Samo sam ga gledala, hladeći srce.
Gotovo? nasmiješila sam se ledeno. Kakav si mi ti cirkus.
Što se ovdje događa?
Glas iz pozadine bio je miran i odlučan. On, Tomislav Kovačević, direktor naše firme, u tamnoplavom odijelu, stajao je na vratima predvorja. Zaštitari su samo dodatno ispravili leđa, postalo je napeto.
Ne tiče vas se! Dražen je podigao ton, namrštio se protiv Tomislava.
Direktor je mirno prošao pored zaštitara, stao između mene i Dražena, pogledao nas oboje.
Privatna stvar rješava se privatno, izgovorio je smireno. Kad hodate po firmi i vičete tako da svi gledaju, to više nije privatno, to je javno.
Ja sam ga samo promatrala. Nisam očekivala da će se Tomislav umiješati, ali ono što je rekao bilo je baš odmjereno.
Dražen je poželio nešto oštrije izbaciti iz sebe, ali Tomislav je nastavio. Prišao mi je, polagano me zagrlio za struk, ali nježno, jasno, kao znak za sve prisutne.
Tko sam ja? rekao je, Ja sam onaj koji Almu čini sretnom. Vičiš na moju ženu i ne opraštam to. Ako još budeš ucjenjivao kćer, imat ćeš problema, to ti obećavam. Jasno?
Dražen je ukočeno stajao, kao skamenjen, lice mu se povuklo, gledao je čas mene, čas Tomislava, nije znao što reći.
Nakon nekoliko trenutaka promrmljao je par riječi sebi u bradu, okrenuo se i otišao van, prije nego je završio bacio kroz zube:
Zaboravi na alimentaciju!
Nije mi ni trebala, odgovorila sam gotovo veselo.
Osjetila sam tek onda Tomislavovu ruku uz bok. Ta sigurnost U tom trenutku nisam znala što reći zahvalna, stidljiva, uz blažen osmijeh na licu, izustila sam:
Hvala vam puno, Tomislave. Nemate pojma koliko ste mi pomogli.
Pogledao me i nasmiješio se onako toplo:
Možda možemo sve o tome uz ručak? pitao je.
Zastala sam, mrvu dvojila, a onda Zašto ne? Odlučno sam prihvatila.
Kasnije, u malom restoranu na Cvjetnom, uz miris kave i toplinu, razgovor nam je klizio. Ispričao mi je koliko me dugo promatra, kako osjeća da bi mogao biti uz mene, ali nije htio žuriti.
Mislio sam da je možda prerano, nisam želio forsirati. Htio sam ti dopustiti da odlučiš.
Slušala sam, osjećajući strpljenje i uvažavanje prema meni.
Danas, kad sam te vidio u toj sceni rekao je nisam mogao samo šutjeti.
Naslonila sam mu ruku na dlan. Osjetila sam nevjerojatno rasterećenje.
***
Tri mjeseca kasnije, Tomislav i ja smo se vjenčali. Napravili smo svadbu kakvu sam oduvijek željela; ispunio mi je svaku malu želju.
Jasmina je bila moja pratnja. Pazila je da mi frizura stoji, ravnala veo. Kad smo pred matičarem izgovorili svoje da, poljubila nas i šapnula:
Sretna sam što tebe netko zaista razumije, mama!
Ali, odmah je dala do znanja Tomislavu, nježno i otvoreno:
Volim što si uz mamu, ali tati ću i dalje govoriti tata. Nadam se da razumiješ
Naravno da razumijem, mala, nasmiješio se Tomislav. I to je pošteno. Važno je da smo zajedno.
I Draženu smo poslali pozivnicu, više iz inata nego poziva. Znala sam da neće doći. I stvarno, kasnije sam čula da se žalio svima poznatima, zvao ih i pričao kako ga ponižavam time što sam mu poslala poziv na vjenčanje, kako sam prebrzo nastavila dalje, kako joj nisam dala priliku.
Nitko nije reagirao. Svi su ga slušali, ali mu više nitko nije davao za pravo. Polako se i sam uvjeravao da mora krenuti dalje.
A mi Jasmina, Tomislav i ja živimo našu malu, uravnoteženu svakodnevicu: zajedničke večere, šetnje po Jarunu i Maksimiru, pokoja nesuglasica oko filma I sve više osjećam kako se naš svijet, bez obzira na prošlost, svakim danom jača u sreći.
