Ljubav bez uvjeta
Znaš onu scenu kad dođeš kod frendice, još se ni kavu niste stigle popit’, a već nešto urnebesno primijetiš? E pa, tako ti je Marija šetala po dnevnom kad joj je za oko zapela crna čarapa koja je virila ispod trosjeda. Nasmijala se toliko glasno da je čitava atmosfera odmah postala opuštenija.
Jel ti muž možda malo šlampav, a? dobacila je i mahnula čarapom kao zastavicom, glumeći da je otkrila nešto veliko. Na prvu ne bi nikad rekla, uvijek je on onako tip-top frajer, kao iz nekog kataloga!
Baš u tom trenu iz kuhinje izlazi Ines, briše ruke u krpu i diže obrve čim je čula prozivku:
Eto, a otkud sad to? zbunila se.
Marija joj samo pokaže prstom na crnu čarapu, smijući se onako iskreno, kao klinka kad otkrije nešto zabranjeno.
Ines lagano pocrveni pa brže-bolje opravdava stvar:
Ma to ti Šarko izvlači stvari iz košare u kupaonici. Znaš tog našeg malog, još je beba, ništa veliko ne može izvuć’, pa uvijek ovako nešto izvuče.
Oči Marije odmah zablistaju, točno vidiš da je zaljubljena u mačke.
Šarko! Da, onaj vaš mačić, ha? Gdje je sad, nisam ga još uspjela vidjet uživo, samo na slikama srce mi se rastapa čim ga vidim!
I odmah joj po glavi leti misao kako sam već deset minuta ovdje, a još nisam pomazila to čudo od krzna?
Ines se zahihotala gledajući koliko je Marija ushićena.
Baci pogled na fotelju kod radijatora, to ti je njegovo omiljeno mjesto. Samo pazi, ima šiljaste kandže i ne voli baš nepoznate. Ako te ogrebe prva pomoć je u kupaonici! Ja ću nam skuhati kavu.
Marija ide na prstima do fotelje, a tamo se smotao Šarko bijelo-sivi klupko, sanja, šuška u snu. Uši mu trzaju, repić ponekad zatreperi, totalni medenjak.
Ma jesi ti pravi frajer šapuće Marija, pružajući ruku, oprezno, da ga ne probudi.
Šarko otvori jedno oko i samo je odmjeri, pa ga opet sklopi. Ali, nakon sekunde, kao iz vedra neba cimne šapom i opali Mariju malom ogrebotinom po zapešću.
Au! Dobro, može, to nam je upoznavanje smije se ona.
Nije se rastužila, pažljivo ga još jednom pomazi iza uha, a Šarko odjednom zamrsi tako slatko da cijela prostorija vibrira. U sekundi je opet spavao.
Kad se Ines vratila s dvije šalice mirisne kave i punom zdjelom čokoladnih keksa, Marija je cijela sretna češkala Šarka po trbuhu. Smijala se do ušiju, a mače je prelo kao mali motor. Na ruci Marije ostala je tanka crtica, ali vedro raspoloženje ništa nije moglo pokvariti.
On je takva ljubav! sva u slatkim uzdasima, Marija ga škaklja ispod brade, a Šarko se odmah okrene na leđa, pokazujući trbuščić. Baš bi htjela još jednu mačku, da mojoj Pahulji ne bude dosadno.
Da ti pošaljem adresu azila? Tamo ih je pun koš! nasmijala se Ines, stavljajući pažljivo šalice na stol. Pogledala je Mariju toliko srceparateljno veselo je mazila mačka, kao dijete.
Ma ne još malo se rastuži Marija i zastane dok češka Šarka. Mače otvori jedno oko, zatraži još mazanja i ona se razveseli. Znaš da planiram vjenčanje I već se bojim da će Ivan poludjeti na još jednog kućnog ljubimca. Jedva podnosi Pahulju.
Nije ljubitelj životinja? Ines zgrabi šalicu, miris kave širi se po dnevnom. Očekuje odgovor.
A gle, stalno mu smeta dlaka, pijesak zna ispast kod wc-a, igračke pod nogama Sve je to njemu nered. On voli da je sve pod konac, svaka stvar na istoj poziciji, da nije ni mrvica na podu.
Inesin osmijeh nestade s lica. Nesvjesno pogladi zapešće, pogled joj postaje prazan, zagleda se negdje daleko Kao da je u tom trenutku otputovala negdje godinama unatrag.
Ines? Marija se ozbiljno zabrine, odloži mačića da ne padne, okrene se prema Ines i traži joj pogled. Što je bilo? Jesam te nešto povrijedila?
Nikad nije vidjela Ines bez osmijeha. Sve ove tri godine otkad se poznaju, uvjerena je da je to žena koja svima donosi veselje, toplinu i mir. Sad je vidjela neku novu, puno tišu Ines, s tugom u oku.
Ma uredu je zategnuto odvrati Ines, glas joj lagano zadrhti, ali onda duboko udahne i pokuša nastaviti smirenije Samo sam imala loše iskustvo. Evo jedan savjet iz prve ruke: prije nego useliš s nekim i prije nego ti je dijete u stanu, živi s njim barem godinu dana. Da vidiš kakav je kad je sve po njegovom, kad moraš paziti svaku sitnicu.
Hoćeš mi reći više? Ako ti nije preteško Marija je oprezna.
Naravno, Ines se natjera na smiješak, ali oči su joj ozbiljne. Gleda prijateljicu i zna da je došlo vrijeme da ispriča svoju teško prežvakanu priču. I bolje ti je učiti na tuđim greškama, zar ne?
*****************************
Bila sam imala 19 kad sam se upoznala s Tomislavom. Odmah mi je bio zanimljiv: devet godina stariji, uvijek nasmijan i brižan, kupovao bi mi cvijeće bez povoda, pamti kakav čaj pijem zeleni s mentom satima bi me slušao kako pričam o fakultetu, ispitima I baš mi je godilo to što me netko sluša i zanima se za mene. Dogodilo se brzo, nakon tri mjeseca zaručili smo se i ja sam preselila k njemu.
Nije me imao tko razuvjeravati. Tata je davno imao drugu obitelj i s nama jedva kontaktira. Mama njoj je ionako svejedno. Ona je svoje napravila, odgojila me, dala mi što je mogla i nastavila svojim putem. Nisam joj zamjerala, razumjela sam je.
Tomislav je ispočetka bio stvarno super ali dobar je bio dok se nisam stvarno uselila kod njega. Prva dva mjeseca kao iz snova, a onda polako Isplivali njegovi zahtjevi: mora sve biti po špagi. Počeli smo se raspravljati uvijek oko istih gluposti: kriva šalica u sudoperu, nered na stolu, prašina na polici. A meni s druge strane kolokviji, ispitni rokovi, učila sam do kasno, nisam imala volje ni energije za usisavanje svaki dan.
Jednom pred spavanje me zaustavi i kaže:
Vidiš ovo? Prašina u hodniku. Hajde to sad operi.
Tomislav pol jedan u noći je, imam ispit ujutro zamolila sam.
Da si se manje zafrkavala popodne, stigla bi! hladno završi i samo me pogura da operem.
Stisnutih zubi, a već sam jedva stajala, napravila sam što je tražio. S vremenom je postajalo sve gore. Ljutio bi se kad bi na stolu ostala krivo odložena knjiga, pao bi u bijes radi pogrešno zategnute posteljine ili krive, “neispeglane” plahte. Jednom je otvorio ormar, izvukao sve iz njega i nabacao sve na pod:
Pogledaj kako je posloženo! Sve moraš prati i peglat ponovno. Želim da je sve savršeno!
Ja stojim kao ukopana, gledam gomilu odjeće i ne mogu vjerovati. Prvi put sam tada pomislila pa nije ipak on tako savršen kao što mi se činio
Najgore je bilo kad sam noć provela pišući seminarski, zaboravila ispeglati jednu njegovu košulju. On je imao još pet čistih u ormaru, ali čim je vidio tu jednu izgužvanu, bijesno je bacio šalicu na stol, uhvatio me za zapešće, stisnuo tako jako da sam vrištala od bola i potegnuo me prema sebi.
Tad sam, iskreno, shvatila koliko je jak i koliko se mogu bojati vlastitog muža. Na zapešću mi je ostala modrica koju sam tjednima sakrivala pod dugim rukavima. Nikad nije udario po licu valjda zato da nitko ne vidi. Stalno je uhvatio za ruku, par puta za kosu pa bi mi čupao pramenove. Vrištala bih od boli, a on bi urlao:
Što je ovo?! Kuća prljava, ti ti si žena? Nije te sram? pokazivao na malenu mrlju na podu.
A ja ne bih ni znala što sam krivo napravila. Kod nas je bilo urednije nego u bolnici. Gosti su mi stalno hvalili kako uspijevam držati toliki red, ali njemu ništa nije bilo dovoljno.
S vremenom sam postajala sve nervoznija svako jutro početak s pregledavanjem svih površina, je li negdje ostala šalica, ima li praha, je li igračka pala ispod kauča. Nesanica, buđenja po noći, da provjeravam jesam li išta zaboravila. Sve manje sam se čula s prijateljicama, sve više živjela u panici da ću napraviti nešto “krivo”. I naravno, od tolikog stresa, jednog dana sam pala u nesvijest nasred predavanja.
Budila sam se na hitnoj. Sestra mjeri tlak, doktor me nešto pita Tu sam, gledajući bijeli strop, prvi put stvarno razmislila zašto ja ovo trpim? Radi čega? Zar je to ljubav? Nema više tu ni strasti ni sreće, ima samo straha i želje da pobjegnem negdje daleko, gdje nema vikanja i boli. Prvi put sam pomislila: ja sve ovo mogu promijeniti.
Prelomilo se na glupoj sitnici Tomislav je došao u posjet u bolnicu. Nadala sam se barem malo podrške Ali, čim je ušao, odmah me napao:
Bože, kakva ti je to frizura? Haljina ti je uprljana! Sramota, izgledaš kao klošarka!
Ja ležim, ne mogu do sebe, umorna sam, srce mi lupa, ne mogu doći sebi od slabosti, a on daje prodiku zbog frizure i WC papira.
Ozbiljno? Ja sam tu na infuziji, a ti se brineš što sam neuredna?
Već je bio spreman nastaviti, kad je uletjela medicinska sestra prava hercegovka, starija žena, jaka, nimalo nježna, ulijeće s kolutom WC papira pa mu stane pred lice:
Ajde ti doma! Ako te opet vidim da tu vičeš, ne garantiram za sebe rekla je mrtva ozbiljna, a Tomislav se pokunjeno povukao.
Mene je skoro napao smijeh od olakšanja. Sestra mi je pokrila noge dekom i toplo me pogledala:
Dušo što to radiš sebi? Misliš da si jedina cura na svijetu? Imaš svoju garsonijeru, studiraš, pametna si, vesela, lijepa bit će sve okej! Budi svoja, shvati da zaslužuješ bolje!
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam neku malu iskru. Da mogu sve ispočetka, da nisam izgubljena. Stan sam naslijedila od bake, novca taman da izdržim, radila sam studentski bilo mi je dosta. Kasnije mi je, dok je odlazila, sestra još stisla ruku:
Pazi, imaš ti snage više nego što misliš! Samo vjeruj sebi. Sve ćeš preživjeti. Nitko ne smije na tebe vikati dok ne pukneš.
Zadnje večeri u bolnici, gledala sam kroz prozor u zalazak iznad Zagreba, i odlučila gotovo je. Kraj. Uzela sam život u svoje ruke.
***********************
Razveli smo se brzo. Tomislav nije ni došao na raspravu, samo je poslao odvjetnika. Sve hladno, formalno, bez imalo emocija. Kad sam čula presudu, nisam osjećala ništa osim velikog, istinskog olakšanja koje je iznutra grijalo i davalo snagu.
Izašla sam na svježi zrak, mirisalo je na proljeće i mlado lišće oko Zrinjevca, i prvi put sam istinski nasmijala ono, iz trbuha, bez knedle u grlu. Sunce je grijalo, smijala sam se djeci u parku, shvatila da sam slobodna.
Sljedeći mjeseci nisu bili bajni, ali su bili moji. Preselila sam se kod bake u mali stan iznad Maksimira, pogled na kapelicu i drveće. Jutra su mi bila najdraža šalica kave na malom balkonu, promatram kako Zagreb diše, osluškujem život Tihi trenuci su mi postali najvrjedniji cvijet jorgovana pod prozorom, mir knjiga iz antikvarijata kojima sam pomagala slagati police, spokoj poslije svega.
Zaposlila sam se na pola radnog u knjižari. Ne radi novca, nego da ne poludim sama doma volim knjige, miris starog papira, šuškanje korica. Baš mi je bilo dobro, kao da sam napokon na svome mjestu. Došla bih ranije, prebirala kroz nove naslove, tavane prašnjavih romana, i svaki put nešto našla za sebe.
Jednog dana, slagala sam novitete na policama, kad sam se zabunom sudarila glavama s jednim tipom. On je taman posegnuo za debelom knjigom o povijesti umjetnosti.
Ajme, oprostite! skoro ispadne cijela hrpa iz ruku.
On se nasmije, pomogne mi podignuti knjige. Moja krivica, tražim nešto iz povijesti umjetnosti Imate možda što zanimljivo?
Naslonila sam knjige, odahnula i prvi put nakon dugo vremena, stvarno, stvarno se iskreno nasmijala.
Imamo! pokazala sam mu gdje su, pričala o novim izdanjima, on slušao, zapisivao Top čovjek.
On se zvao Marko. Dobar, srdačan, svi su ga voljeli u knjižari. Prvo je dolazio stvarno po knjige, kasnije ostajao sve duže, šalio se, pričao o autorima, dijelio preporuke. Ubrzo je predložio da popijemo kavu poslije posla.
Nisam se usudila odmah. Previše me još boljelo sve iz prošlosti, trzala sam se na jače tonove, bojala svake nagle geste Kad bi Marko maknuo ruku kroz kosu, trzala bih se iščekivala “što sad nisam napravila po pravilima”.
Marko je imao neviđeno mnogo strpljenja. Nije žurio, ništa forsirao, bio je tu kad mi je trebalo, slušao, šalio se, uveseljavao me tako iskreno da sam se poslije dugo, dugo vremena mogla smijati iz trbuha.
Jednom smo sjedili u malom kafiću nakon posla, ja sam pričala neku anegdotu o smušenom kupcu, kad odjednom, u susjednoj prostoriji lupi vrata. Prestravljena, grčevito sam stegla šalicu. Marko to odmah skuži, dotakne mi ruku i tiho upita:
Jesi dobro? Šta te uplašilo?
Pogledala sam ga u oči I po prvi puta ispričala sve. Do kraja. Sve ono što sam skrivala i od sebe same o strahu, osjećaju da sam uvijek kriva, o trenutku kad sam izgubila vjeru da još mogu biti sretna.
Marko me nije prekidao. Samo je slušao, gledao me i pružio mi ruku. Kad sam završila, pažljivo je rekao:
Nikad ti ništa loše neću napraviti. Obećavam. I znaš što? Ako želiš, daj da platim ženu koja će dolaziti čistiti, da nemaš više traume zbog doma Ne moraš mi ništa dokazivati. Volim te takvu kakva jesi.
Srce mi se tad ispunilo toplinom, iskrenošću, osjećajem da sam napokon pronašla nekoga tko me cijeni, tko ne očekuje savršenstvo, nego vidi čovjeka u meni. Tada sam po prvi put stvarno povjerovala može biti drugačije, može biti toplo i nježno.
************************
Eto, tak’ ti je bilo. Ines je završavala priču, glas joj je zadrhtao, ali na licu joj se caklila iskrena, nježna, životna osmijeh. To je bio najgori period mog života ali i onaj kada sam naučila najvažnije: ne žrtvuj sebe zbog nekog privida prave obitelji. Sreća je kad te vole baš takvu kakva jesi.
Šarko je došao na njena koljena, mazio se, spokojno preo i ispružio šapu prema njenom obrazu. Ines se raznježila, smijuljila i pročistila grlo.
Vidiš, i on zna da nije savršen nekad mi sakrije papuču, nekad mi razdere zastore. Ali ga volim baš takvog, blesavog, svog. Ljubav nije čista matematika.
Marija joj samo dodala papirnatu maramicu, nježno, pažljivo, ni ne režući ovu posebnu tišinu. U njenim očima bila je i empatija i divljenje.
Ne znam, Ines Da si imala toliko snage nakon svega, skidam kapu. Drago mi je iz srca što si sada sretna. Zaslužila si.
I ti zaslužuješ, Majo. Ne žuri, polako, dopusti si vrijeme, živi malo s Ivanom, gledaj kako je kad nešto ne ide po planu. Ljubav nije samo reći “volim te” bitno je poštovanje, razumijevanje, da znaš da možeš reći “teško mi je” i da te ne kritizira nego pita: “Kako ti mogu pomoći?”.
Marija gleda Šarka, češka ga, tiho, kao da nalazi mir u toj rutini. Mali prede sve glasnije, soba blista od zdravog mira drva pucketaju u peći, sat otkucava, vani mrak, negdje trepere svjetla tramvaja.
Hvala ti, stvarno. Razmislim sto puta prije odluke, ali sad mi je sve jasnije.
Ines kroz prozor pije još gutljaj kave, zna da je život napokon stvarno njen. Sve i ogrebotina od Šarka, i razgovora s prijateljicom, i zvijezda koje se pale nad gradom sve se posložilo onako kako sama bira i gradi, bez straha, slobodna, svoja.
I zna da vrijedi voljeti, i biti voljen onako, baš bez uvjeta.
