Moja obitelj se vrti oko mojega oca, čovjeka koji me odgojio, brinuo o meni i pružao mi neupitnu podršku. Nakon što sam došla na svijet, majka je nestala poput magle iznad Jadrana, a otac je odlučio nikada više ne ulaziti u brak, možda iz straha od nove boli. Život je ponekad bio grub prema mom ocu, a ja sam, kao dijete, željela odrasti brže nego što je to moguće, samo da mu mogu biti oslonac u svim stvarima koje čine odrasle ljude.
Zbog naših financija, počela sam raditi već sa 15 godina. Pisala sam članke za lokalne novine u Rijeci, a tri godine kasnije pronašla sam bolji posao. Nakon još nekoliko godina, zaposlila sam se u jednom uredu uz šumove kiše koji su ulazili kroz prozor, i postala sam neovisna, uz mogućnost da brinem za sebe i svoga oca, kao da smo dva galeba na istom kamenčiću. Jednom me otac pozvao, rekavši da me čeka ozbiljan razgovor. Osjetila sam nešto tjeskobno, kao miris bure prije nevremena.
U dnevnoj sobi je sjedila žena; prema ocu, bila je to moja majka, kao s daljina što dolaze iz Zadra. Kad me ugledala, zaplakala je, ispričavala se i pokušala me zagrliti, ali moje ruke su ostale ukopane poput korijenja smokve. Pažljivo sam se maknula iz njezina zagrljaja i otišla, ne rekavši ni jednu riječ, ostavivši starce same u sobi koja je odjednom mirisala na prošlost. Odlučila sam prepustiti ocu da se s time nosi onako kako on zna, kao kapetan koji upravlja brodom kroz olujno more. Nisam mogla oprostiti nekome tko je tako lako napustio mene i mojega oca, tko nije našao vremena ni poslati čestitku za rođendan svih tih godina, i sve je djelovalo tuđe, kao san u kojem se ne možeš probuditi.
