Gorka nevjesta
Zavjesu sam, kao nešto najobičnije, donijela u vrećici iz kvartovske trgovine, a iz nje se širio miris suhe pelina. Teta Marica samo je jedva primjetno skupila nos, kao da sam u malu, zagušljivu kabinu unijela nešto što bi se ovdje radije prešutjelo nego spomenulo.
Ogledalo je bilo sivo, tupo, s tankom pukotinom u kutu. Bijela tkanina suptilno je šuškala uz koljena, patentni zatvarač zapinjao, a prodavačica je već treći put obilazila oko mene, skupljenih usana. Na prozorskoj dasci ležala je kutija sa zavjesom, iz nje se širila suha gorčina, miris prašine i doma negdje daleko. Teta Marica sjedila je na stolcu uza zid, u rozom kostimu, s bisernom ogrlicom oko vrata, dva je puta namještala rukav, iako mu nije ništa falilo.
To je bakina zavjesa? upitala je toliko nježno da su mi se prsti naježili od hladnoće.
Da. Čuvala ju je godinama.
Lijepa stvar. Za obiteljske slike, za uspomenu. Ali za vjenčanje, možda bi bolje nešto lakše. Modernije.
Ivan je stajao kraj vrata, zavrnutih rukava, s onim svojim poluosmijehom, gledao čas majku, čas mene, kao čovjek koji već zna da će sve pomiriti jednom dobrom rečenicom.
Ma, mama, kakva razlika? Zavjesa ko zavjesa.
Razlika uvijek postoji, Ivane. Samo je ne vide svi odmah.
Prodavačica se pretvarala da popravlja rub haljine. S druge strane zida netko se smijao preglasno, i taj je smijeh mene pogodio jače nego prigovori na račun zavjese. Sagnula sam se, uzela tanku tkaninu u ruku, prošla je među prstima. Na samom rubu, uz šav, zapela je sitna grančica pelina. Baka Mara sigurno ju je namjerno ostavila. Da ne zaboravim.
Ja ću nositi ovu, rekla sam tiho.
Teta Marica se nasmiješila još mekše.
Naravno, draga. Tvoj je dan. A ja bih samo voljela da gradsko vjenčanje ne ostane selo u sjećanju. I goste iz sela, možda, ne treba sve zvati? Ti si pametna cura. Znaš kako ljudi gledaju na takve stvari.
Prsti su mi proklizali na patentu. Zapela sam jednom. Drugi put. Tek treći sam ga uspjela povući.
Ivan je nakašljao.
Možemo bez toga, može? Još samo devet dana do vjenčanja. Nije sad vrijeme.
Teta Marica ga je pogledala smireno.
A kad je, Ivane? Nakon? Kad svi vide i govore?
Glas joj ni za nijansu nije bio viši. U tome je njena snaga: gruba riječ zapakirana u brigu. Umjeravanje oblačeno u savjet. Već sam to osjetila, ali svaki put bi se sama uvjerila da sam u krivu. Da sam čula previše. Toga dana nije više bilo prostora za sumnju.
Van je bilo toplo, kraj svibnja, suh i prašnjav. Ispred salona miris na zagrijani asfalt i jorgovan iz susjednog vrta. Ivan je uzeo kutiju iz mojih ruku, pokušao me poljubiti u sljepoočnicu, ali sam se odmaknula, kao da popravljam kosu.
Ljutita si? šapnuo je. Znaš ti njen stil. Nije zlonamjerna.
Pa otkud onda?
Briga ju je. Želi da sve ispadne lijepo.
Lijepo za koga?
Duboko je uzdahnuo, pogledao aute uz cestu, ženu s djetetom pokraj ljekarne, vlastiti sat.
Ana, nemoj sad. Bez teških tema pred vjenčanje. I ovako smo svi pod stresom.
Uvijek je tako govorio kad bi došli do stvarnih tema. Ne sad. Kasnije. Nemojmo pokvariti dan. Povlačio je vrijeme kao stolnjak, nadajući se da će sve ostati na mjestu. Ponekad je uspijevalo. Ali ne ovaj put.
Isti večer nazvala sam baku Maru i rekla joj da dolazim po zavjesu sama, bez dostave, bez auta, bez tuđih ruku.
Dođi, rekla je mirno. I ne žuri. Od žurbe samo prašine više.
Autobus je vozio dugo, kao da namjerno hvata svaku rupu. Kroz prozor su nestajale prašnjave njive, pokoje drvo, usamljene stanice. U autobusu je mirisalo na topli presvlake, na kruh iz nečije torbe i na stari metal. Držala sam kutiju na krilu cijelo vrijeme. Pelin u šavu me grebao kroz tkaninu, i ta sirova sitna bol bolje me razbistrila nego svi razlozi svijeta.
Selo me dočekalo lajanjem pasa, škripom kapije i tihom u kojoj svaki zvuk odjekuje jače. Bakina kuća do ceste, niska, bijela, s tamnim krovom i uskim prozorima. Na štriku sušili su se ručnici. Iz kuhinje se vukao miris dima, mente i jakog čaja.
Baka nije odmah otvorila. Kad me ugledala, samo je uzela kutiju kao nešto obično, a ne svečano.
Gladna si?
Nisam.
Sjedi, ionako ćeš popiti čaj.
Šalica je bila već na stolu, žlica potamnila od godina. Tiho je zvonila kad bi baka pogurala čaj bliže meni, sama je sjela do prozora, dlanom ispravljala rub marame i dugo gledala u cestu.
Svekrva vidjela zavjesu? upitala je konačno.
Vidjela.
I?
Kao da nisam donijela zavjesu, nego cijelo selo.
Baka je kimnula. Nije bila iznenađena. Kao da je sve unaprijed znala.
Kako se preziva?
Kovačević. Marica.
Tad me pogledala. Sporo, teško. Kao da podiže stari poklopac ispod kojeg je godinama nešto ležalo netaknuto.
Kovačević? ponovila je. Ivanova majka, znači?
Da. Zašto?
Hrapav dlan spustila je na stol. Pucane, smeđe ruke zadrhtale su u kutu.
Ništa dobro, rekla je tiho. Sjedi. Vratim se brzo.
Otišla je u kutiju gdje joj stoji stari sef. Proškripalo je, zasuškrala je stara vreća, nešto je palo. Ostala sam sama, s hladnim čajem, s mirisom dima, sa saputnim tik-takanjem bakinih zidnih sata. Grančica marelice njištila se u prozoru, sunce je prelilo prag. Prvi put sam osjetila da ovo nije stvar hira svekrve, ni zavjese, ni gostiju. Pod svime time leži nešto staro, snažno, kao zahrđali čavao.
Baka se vratila s kuvertom i fotografijom.
Na slici dvije djevojke. Jedna, vitka, s dugom pletenicom i ravnim leđima, gleda ravno u objektiv, kao da zna vrijednost pogleda. Druga, nasmijana, okrenuta u stranu. Ima majčine crte lica. Osim nje, uz ogradu stoji i Marica. Bez gradskog kostima i bisera. U bijeloj haljini na točkice. S pletenicom. U istom dvorištu gdje sad vise ručnici.
Kada je ovo? pitala sam.
Prije dvadeset devet godina. Tvoja mama, Lida, i Marica. Prijateljice. Skupa u društvo, na plac, skupa planirale školu u gradu.
Mama i ona prijateljice?
Bile. Do jednog dana.
Pogladila je fotografiju prstom po kutu gdje je karton posivio.
Marica je tada jako željela u grad. Sve joj je ovdje bilo malo: prašina, ljudi, čizme. Već je tada hodala kao da je prerasla sve. A tvoja Lida obična, nenapadna, pametna, ali nije gazila preko drugih.
Slušala sam bez riječi. Iz dvorišta se čulo škripanje kapije susjeda. Netko je zvao kokoši. U kući miris mente i starog veša.
Kod zadruge je nestao novac nastavila je baka. Mala suma, ali i to je selu dovoljno. Marica je prva počela s prstom na Lidu: ona je imala pristup, ostala je sama u prostoriji. I to je bilo dovoljno. Ovdje riječ leti brže od vjetra.
A mama?
Branila se. Nije pomoglo. Marici je trebao čist odlazak u grad, bez mrlje. Lida je ostala sramotena. Mjesec dana kasnije revizor je zaključio da nije kriva, ali već je bilo kasno. Marica je otišla, a Lida se zatvorila u sebe. Ne riječima. Cijelom sobom.
Gledala sam fotografiju, ali nisam vidjela dvije mlade žene, nego onaj isti nabran nos Marice kad govori o običajima. Znači, nije prvi put. Kad je u salonu osjetila pelin, nije prepoznala samo selo, nego i sama sebe, onu od koje bježi godinama.
Imaš još kuvertu, rekla sam tiho.
Imam. Ali papir pamti dulje nego oči. Pa zato samo čuvam.
U kuverti požutjela kopija izjave. Tuđi rukopis, tuđi potpis. Kratko na dnu: Nedostatak nastao zbog pogreške u upisu, krivnja Lidije Marić nije dokazana.
Zašto mi mama nije pričala?
Da ne nosiš njen sram. Njoj je dosta vlastitog.
Zna li Marica da ti to čuvaš?
Baka se kratko osmjehnula, ali ne očima.
Ona zna samo da ja pamtim. A to joj je dovoljno.
Čaj je već bio hladan. Ipak sam ga popila do kraja, namrštena od gorčine, i prvi put iskreno shvatila: Marica nije prezirala selo; bojala se da će selo nju javno prozvati pravim imenom.
Uvečer sam sjedila na klupi pod kapijom, gledala u cestu. Prašina se slegnula od dnevne vrućine. Negdje iz vrtova čule su se ptice. Baka mi je donijela deku, prebaci mi preko ramena, kao kad sam imala dvanaest.
Bako, a što ako šutim?
Šutjeti se može na razne načine.
Volim ga.
Ljubav nije gluha. Sve čuje.
Ivan nije kao ona.
A tko je odrastao uz nju? Šljiva uz ogradu uvijek se naginje prema suncu na koje je navikla.
Šutjela sam.
Upamti, rekla je baka. U tuđu kuću se ne ulazi preko tuđeg srama.
Rečenica je legla mirno, bez težine, kao predmet kojem znaš mjesto na stolu.
U grad sam se vratila u sumrak. U prozorima topla svjetla. Kraj tramvaja je mirisalo na fritule iz kioska i ispušne plinove. Ivan me čekao ispred zgrade, sa svojim poznatim smiješkom, baš kao da prethodni dan ništa nije bilo.
Zvao sam te barem pet puta.
Mobitel mi je bio u torbi.
Mogla si javiti. Sva sam nervozan bio cijeli dan.
Gledala sam ga dugo. Ne ljutito. Skoro umorno.
Ivane, znaš ti tko je Marica Kovačević mojoj obitelji?
Namrštio se.
Kako to misliš?
Doslovno. Živjela je u našem selu. S mojom mamom.
Pa i?
Nemoj izvlačiti.
Popeli smo se. U stanu blistavo čisto, uredno kao kod onih kojima je red važniji od zraka. Na kuhinjskom stolu kutije s trakama za goste, katalozi, popis sjedenja. Na hladnjaku, listić s menijem. Sir, pečena riba, bobičasto voće. Sve već isplanirano, baš kao da sam ovdje samo kratki gost.
Ivan je natočio vode, gurnuo čašu prema meni, sjeo nasuprot.
Objasni mi smireno.
Objasnila sam. Fotografiju. Izjavu. Kako je Marica tada otišla u grad s tuđom mrljom iza sebe, a sad nabire nos na pelin i traži da ne zovem pola sela.
Ivan je šutio cijelo vrijeme. Na kraju je protrljao most nosa i pogledao kroz prozor.
Anči, znam, neugodno je.
Neugodno?
Da. Ali to je bilo prije skoro trideset godina. Ljudi se mijenjaju.
Ona nije. Samo je naučila mekše govoriti.
Slegnuo je ramenima.
Hoćeš sad da ja idem kod nje i krenem svađu? Devet dana prije vjenčanja?
Hoću samo da ne glumiš da je to sitnica.
Ne glumim. Samo pokušavam ne srušiti sve zbog stare priče gdje me nije ni bilo.
Ali ja sam bila, Ivane. Kroz mamu, kroz baku, kroz pogled tvoje majke na moj dom.
Ustao je, prošetao kuhinjom, stao pod prozorom. Van je zalupila vrata od auta. Netko je odozgo povlačio stolicu, zvuk je prostrujao kroz strop.
Ovako, rekao je, ni ne gledajući me. Popričat ću s njom. Bez deranja. I poslije vjenčanja živjet ćemo sami. Tako sam i planirao. Ti ne moraš slušati njezine savjete, ja ne dam da te dira. Ali sad nemojmo sve razvaliti. Može?
Je li to bilo dovoljno? Nije sasvim. Ali bila sam tog dana toliko umorna da sam tražila bilo kakav rub za uhvatiti. Kimnula sam. On mi je odmah prišao, poljubio me u sljepoočnicu mirisao je na prašak, dasku za peglanje, na domaće. Samo što poznato nije uvijek čvrsto. Ponekad se samo dobro pretvara.
Dva dana kasnije, Marica je sama zvala i pozvala me na kavu u slastičarnu kod parka.
Tiho, s debelim zavjesama, prehladno od klime. Izlog pun kolača u šećernoj glazuri. Na stolu dvije šalice kave i mali bijeli omot.
Marica je pričala mirno, skoro ljubazno.
Ivan je rekao da si bila kod bake.
Nije sve rekao.
Možda. Muškarci u takvim pričama nikad ne uoče bitno.
Gurnula je kuvertu prema meni. Znala sam i bez gledanja što je unutra.
Što je to?
Poklon. Za putovanje poslije svadbe. Ili haljinu. Ili kako odlučiš.
Zašto?
Zbog razuma. Zbog takta. Zbog želje da ne prenosiš stare seoske zamjerke u novu obitelj.
Kava mi je bila gorka. Držala sam šalicu objema rukama, da se ne vidi podrhtavanje prstiju.
Mislite da su to samo zamjerke?
A što drugo? Nađeš staru ispravu i misliš da smiješ suditi. Mlade ljudi rade svašta. Ja i tvoja mater. Samo nisu svi u stanju ići dalje.
Vi ste išli dalje na njen račun.
Nije se trgnula. Samo popravila biser na vratu.
Tvoja baka ima običaj čuvati papiriće kao relikvije. To je njena stvar. Moja je da vjenčanje bude dostojno. Ne želiš da gosti šapuću? Da Ivana guramo među dvije vatre? Ne želiš brak početi seljačkom svađom?
Ja sam iz sela.
Znam, draga. I baš zato: budi pažljiva. Ljudi brzo lijepe etikete, a još brže se ne skidaju.
Naglo sam spustila šalicu na tanjurić, kava se prolila po bijelom stolnjaku.
Vi meni to govorite?
Govorim ti iskustvom. Ponekad je bolje šutjeti i sačuvati ono što stvarno vrijedi.
Jeste li ikad šutjeli ne zbog sebe?
Prvi put joj se dah zateturao. Jedva primjetno, ali sam vidjela.
Vidim, baka te naučila da si izravna, rekla je. I to je dobro. Do mjere.
Novce uzmite natrag.
Ne dramatiziraj. To je pomoć.
Ne. To je cijena.
Brzo sam izašla. Van je bilo sparno. Kod parka je mirisalo na lipu i prašinu. Djeca su vozila romobile, prodavale su se baloni, žena je na klupi rezala jabuku na tanke kriške. Svijet je mirno živio dalje, i zbog toga mi je bilo još teže. Kako ljudi mogu sjediti, smijati se, kad je tebi unutra sve razoreno?
Iste večeri Ivan je došao sam. Bez poziva. S vrećicom trešanja i umornim licem čovjeka koji gasi ne ono što se zapalilo, nego što je godinama žarilo.
Mama je pretjerala, rekao je već na vratima. Rekao sam joj.
I?
Da je htjela najbolje.
Naravno.
Vrećicu je odložio, skinuo sat, ostavio ga pored. Taj sam pokret znala: kad očekuje dugačak razgovor, skida sat, kao da će tako produžiti vrijeme.
Gledaj, rekao je. Stvarno sve razumijem. Ne sviđa mi se što je došla s novcem. To je glupo, nepotrebno, ružno. Ali bio sam oštar. Više se to neće ponoviti. Poslije vjenčanja iznajmljujemo stan. Tražio sam već. Blizu mog posla, a da nije daleko ni od tvog. Živit ćeš po svom. Bez njezinih savjeta, bez njenog kontroliranja. Obećajem.
A do vjenčanja?
Samo još nekoliko dana. Nećemo sad sve baciti zbog nje?
Govorio je dugo i umirujuće, s dobro raspoređenim stankama. I uhvatila sam se kako opet počinjem vjerovati. Ne njegovoj majci. Njemu. Njegovu umornom licu, glasu, rukama koje stalno perla poklopac trešanja.
Skoro sam odlučila prešutjeti. Dovest sve do kraja. Potpisati papir. Preseliti. Zatvoriti vrata. I tako žive mnogi malo sa strane jedne obitelji, ne do kraja ni u drugoj. Trpe. Tupuju rubove. Uče ne gledati.
Dan prije vjenčanja došla sam do njih po kutiju s trakama i popis gostiju. Marice nije bilo, tako mi je rečeno. Ivan je sišao po tortu kod slastičara, a ja sam ostala sama u hodniku, među vrećicama, vješalicama, kutijama, u mirisu laka za kosu. Iz kuhinje su se čuli glasovi. Jedan Maricin. Dakle, vratila se i kroz balkon ušla, kako običava ljeti. Drugi glas bio je Ivanov.
Nisam željela slušati. Ali kad sam čula svoje ime, stala sam.
Pričao sam s njom, rekao je Ivan. Smirila se.
To nije na dugo, uzvratila je Marica. U takvim obiteljima pamćenje je dugo.
Mama, molim te, nemoj opet.
Ne počinjem. Samo gledam dalje od tebe. Danas zavjesa, sutra bakine zamjerke, preksutra cijelo selo na vratima. Treba li ti to?
Ivan je šutio trenutak, dva.
Preživjet ćemo jedan dan, rekao je napokon. I onda svoje.
Jedan dan.
Niti: Nije mama u pravu. Niti: Ana, ja sam uz tebe. Samo jedna rečenica jednostavna, uglađena, čista. Preživjet ćemo jedan dan.
Povukla sam se i leđima naslonila na zid. Dovratak pod dlanom bio je hrapav, kao daska na bakinom dvorištu. Iz kuhinje se začulo zvonkanje žličice o šalicu.
Slab si, Ivane, rekla je Marica tiho. Možda je to dovoljno.
Izašla sam bez traka, bez popisa. Na stubištu je mirisalo na boju i nečiju večeru. Mobitel u torbi skoro odmah je zadrhtao. Nisam pogledala.
Noć prije svadbe prolazila je sporo. Zavjesa na stolcu, rub haljine prekriven da se ne zapraši, voda u čajniku ohladila. Sjedila sam uz prozor, gledala tuđe prozore nasuprot i sjetila se kako je baka rekla za tuđi sram. Jednostavna rečenica, a koliko znači. Možeš ući u kuću s buketom, osmijehom, prstenom. A možeš već s prvim korakom unijeti nešto što nije tvoje. Prljavo. Nešto što te tjeraju trpjeti radi mira.
Ujutro sam se spremala sporo. Zavezala kosu, izravnala zavjesu, dlanom prošla tankom tkaninom. Pelin je još uvijek bio na šavu. Sitna, suha grančica. Nije to bio ukras, već podsjetnik.
U matičnom uredu mirisalo je na cvijeće, puder i zagrijani materi jal. Gosti su šaptali. Matičarka s crvenom mapom osmjehivala se naučenim osmijehom. Na zidu zlatna slova s čestitkama. Prst mi je bio natečen, prsten je jedva prošao. Sjedila sam uspravna, slušala riječi o povjerenju, zajedničkom putu. Ivan je stajao, dotjeran, kao pred službenim sastankom.
Marica mi je prišla da mi poravna zavjesu.
Nemoj je zapeti, tiho je šapnula. I stani ravno. Danas si ipak nevjesta, ne seoska djevojka.
Te riječi čuli su možda samo ja. U tom trenutku sve je bilo kristalno jasno.
Matičarka je otvorila mapu.
Ako se slažete…
Prsten je stezao prst. Polako sam ga skinula. Ne odmah. Metal je kao da se drži za kožu. Netko je nakašljao. Ivan okrenuo glavu, još ne shvaćajući.
Ana? tiho je rekao.
Spustila sam prsten na crvenu mapu.
U tuđu kuću ne ulazi se preko tuđeg srama.
Takva tišina nije kao svaka druga. Glatka je, teška kao stol pod bijelim stolnjakom.
Ivan je prišao.
Što radiš? Čekaj, pokusajmo razgovarati.
Ne, rekla sam. Sve sam čula.
Marica se uspravila.
Ne radi scenu.
Okrenula sam se k njoj. Bez vike. Samo sam rukama ispravila zavjesu, kao da stvarno treba popraviti.
Vi se niste stidjele mene sve ovo vrijeme. Samo same sebe.
Na njenom vratu biseri su se trzali. Ili je kopča zapela ili ruka prebrzo krenula prema vratu.
Ivan je ispružio ruku.
Ana, dosta. Sve ćemo srediti. Ne ovdje.
Već si odlučio. Jučer. Jedan dan, sjećaš se?
On ne bi problijedio ni da je drugi čovjek. Samo je spustio ruku i odjednom postao netko vrlo odrasli i jako tuđi. Onaj što sve razumije, ali stalno bira najlakši kut.
Otišla sam prema izlazu. Rub haljine mi je zapinjao, zavjesa klizila za ramenom, iza vrata miris parketa i ljiljana. Netko me dozivao imenom, nisam stala.
Tri tjedna kasnije, opet sam bila na kapiji kod bake.
Haljina u ormaru, zavjesa složena posebno, više nije blagdanska stvar nego obična, od čega teško postaje lakše. Danju vruće, navečer hladnije. Zemlja miriše na suhu travu. Baka plevi vrt, mirno i pažljivo, kao da svijet stvarno možeš posložiti barem na svojoj dvorišnoj zemlji.
Grad je brujao o vjenčanju samo kratko. Neki su zvali, neki pisali. Ivan je jednom došao na vrata, ali nisam izašla. Rekla sam kroz prozor da nemam snage za razgovor. Samo je kimnuo i otišao. Maricu više nisam vidjela. I to je bio odgovor.
Danju pomažem baki oko kuće, navečer sjedim na klupi. Povremeno uzmem mobitel, otvorim prazan chat s majkom, koja živi u mjestu na moru, pa ugasim. Rijetko se čujemo, bojažljivo, kao ljudi koji su predugo šutjeli. Ovaj put ipak sam nazvala.
Mama.
Anči.
Glas joj je bio kao da je cijelo vrijeme čekala poziv, ali ne zna što prva reći.
Nisam se udala za njega.
Na drugom kraju tišina.
Razumijem, rekla je majka tiho. Baka ti je valjda sve rekla.
Zašto si šutjela?
Da ti ne dam svoj sram. Mene je moj satirao.
Nije tvoj.
Znam to odavno glavom. Ali srce dulje pamti.
Sjedim uz prozor, slušam baku u kuhinji kako postavlja lonac s vodom. U toj škripi ima više podrške nego u tisuću lijepih riječi.
Mama, jesi li joj oprostila?
Nije odmah odgovorila.
Ne znam. Samo sam prestala živjeti kao da taj dan nikad ne završava. Otišla sam. A za oprost, valjda to više nije na meni.
Nakon toga dugo sam držala mobitel u ruci. Potom odložila i otišla u dvorište. Baka je donijela dvije šalice čaja od mente, spustila ih na stol, pogledala kroz prozor.
Jesi li lakše?
Ne odmah.
Odmah samo trn uđe u ruku.
Treći tjedan pred kuću je došao svijetli auto. Tiše, opreznije nego prije. Kao da vozač nije siguran smije li opće skrenuti do nas. Ivan je izašao s fasciklom. Bez cvijeća, bez poznatih gesta za uvjeravanje.
Stajala sam na kapiji s grančicom pelina, ubrala ga u prolazu od hambara, bez posebnog razloga. Ili s razlogom koji tek sad prepoznajem.
Ivan je stao s druge strane ograde.
Bit ću kratak.
Šutjela sam.
Podigao sam arhivu u općini. Našao sam zapisnik i izjavu. Ovjereno. Crno na bijelo. Tvojoj mami su podmetnuli. Nije slučajno. Sad imate i službeni papir, ne samo bakinu kopiju. Da nitko ne može reći da to baka izmišlja.
Pruži mi fasciklu preko kapije. Nisam odmah uzela.
Zašto si to napravio?
Sklopio je ruke. Prvi put nije imao spreman dugački, glatki govor.
Ne znam kako da odgovorim, a da ne lažem. Možda zato jer si bila u pravu. I jer sam sve pokvario još prije matičara, kad sam zamislio da ti možeš malo trpjeti. Dan. Kao da je stvar u danu.
Iz kuće su se čula vrata, ali baka nije izašla. Ostavila nam odluku.
Uzela sam fasciklu. Glatki, hladni papir, ali težak isto kao stari bakini papiri.
Zna li tvoja majka da si ovdje?
Zna.
Što je rekla?
Ivan se gorko, kratko osmjehne.
Da radim glupost.
A ti?
Gleda kapiju, suhu travu, moju ruku s pelinom.
Predugo sam mislio da najvažnije može čekati bolji čas. Više ne želim.
Kimnula sam. Ne u znak pristanka. Samo kimnula, kao da sam čula. Nekad je to dovoljno.
Kasno? upitao je.
Grančica pelina pukla mi je, miris je odmah prožeo zrak, gorak i domaći.
Za običan život s tobom, vjerojatno da, rekla sam. Za istinu, ne.
Ivan je stajao još sekundu, možda nadajući se da ću otvoriti. Možda ni sam nije znao čekali što. Kapija je ostala zatvorena.
Kimnuo je i otišao prema autu. Ni brzo, ni sporo. Kao čovjek koji napokon nosi samo svoje.
Ostala sam u dvorištu s fasciklom u jednoj ruci i pelinom u drugoj. Iza leđa u kući zveckala je žličica o šalicu. Navečer je sunce zlatilo kapiju, klupu, moje prste. Isti onaj miris što je bio i u kabini s haljinom. Ista gorčina. Samo ovaj put nisam ju skrivala.
Dobro ste čitali, moji, hvala što lajkate i komentirate, ne zaboravite se pretplatiti na kanal da se još sretnemo!
