Mama nam je povjerila tajnu kupila je stan.
Stan je bio blizu centra Zagreba. Zamolila nas je da nikome ne otkrivamo adresu, kako bi izbjegli nenadane posjete, posebno od strane roditelja moje supruge, koji su imali problema s alkoholom.
U početku nisam znao trebam li biti ljut ili sretan zbog toga. Nitko me ništa nije pitao. Kao lopovi, rano ujutro tajno smo selili stvari u naš novi dom. Morao sam sada tražiti posao u blizini, dok se moja žena polako privikavala na novu sredinu. Oboje smo bili nervozni i zabrinuti. Što ako ih otkriju i opet počnu dolaziti?
Zaposlio sam se kao lift-operater. Već drugi dan, kolega i ja spašavali smo ženu koja je ostala zarobljena između dva kata.
Otvorili smo kabinu i izveli je van. Bila je silno zahvalna, tresla se i suze su joj blistale u očima od straha. Smirivao sam je riječima, pokušavao biti blag. Odmah sam znao da nije poput drugih. Nisam htio otići od nje.
Tada sam povjerovao u ljubav na prvi pogled. Odlukom sam je ispratio do stana, držeći ju nježno, jer su joj noge klecale od šoka. Još uvijek drhtava, pognute glave, ušla je u svoj stan. Vrata su se zatvorila za njom.
Te večeri, dok sam spremao kćerku Luciju u krevet, a supruga Danijela išla pod tuš, sjetio sam se toga s tugom i neki nježni nemir mi se uvukao u srce. Nisam mogao izbaciti tu ženu iz glave, bila je tako lijepa, dobra i ranjiva.
Sljedeći dan, čim sam završio s poslom, opet sam otišao do njenog stana. Susjedi sam lagao da sam rođak iz Varaždina. Za deset minuta doznah muž joj pije, ništa ne radi, a ima dvoje djece.
Osjetio sam olakšanje i radost. To znači da mogu mirne duše otići kući, svojoj Danijeli i Luciji. Ne trebaju mi tuđi problemi ni tuđa djeca želim živjeti svoj život, s onima koje volim.
Duboko sam odahnuo.
