Nisam stigla upozoriti muža da su popravili kameru
Nisam namjeravala izaći iz stana prije osam sati tog dana. Sve je išlo po planu: kava iz džezve, šnita kruha sa sirom, torba uz vrata. Marko je još spavao njegova smjena počinje poslijepodne, ustaje tek oko jedan. Navukla sam kaput, uzela vrećicu za smeće i izašla.
Kod kontejnera sam naletjela na susjedu, Mariju Vuković, s trećeg kata. Nosila je kartonsku kutiju i već se vidjelo da želi razgovarati. Marija od kad je otišla u penziju to joj je najomiljenija okupacija.
Jeste čuli? pita ona svečano, još nije ni dobro jutro rekla. Popravili su napokon onu kameru u ulazu! Uprava je jučer nalijepila obavijest sad sve snima, sve sprema. Dva tjedna čuvaju snimke.
Dobro je, rekla sam odsutno. Vrijeme je bilo.
Vrijeme je bilo, ponovila je zadovoljno. Pa prošlog listopada nestao je bicikl s prizemlja, sjećaš se? I ništa. Kažu kamera ne radi. A sad, gle, radi. Samo nek’ probaju.
Kimnula sam, bacila smeće i zaputila se prema tramvajskoj stanici. Na putu sam razmišljala o sastanku s klijenticom, računu koji sam morala poslati do ručka, o tome kako moram u ljekarnu po vitamine. Na kameru sam zaboravila iste sekunde.
Sjetila sam se tek u četiri poslijepodne. Stajala sam na blagajni, slagala namirnice na traku, kad me nešto bocnulo. Tiho, ali osjetno. Zaustavila sam se s mlijekom u ruci.
Kamera.
Marko ustaje u jedan. Ide zapaliti na stubište ne u stanu, zabranila sam mu. Svi u zgradi to znaju. On izađe u jedan i petnaest, najkasnije pola dva. Svaki dan. Pet godina smo u ovom stanu i nikad nije promašio.
Ali danas mu je slobodan dan.
Spustila sam mlijeko, izvadila mobitel.
Ne javlja se. Zovem opet dugi tonovi, poslije dolazi govorna pošta. Spremam mobitel, plaćam, izlazim van i opet zovem. Ništa.
“Spava”, kažem si. Smjena mu kasnije, leg’o je kasno, sad spava.
Ali već žurim prema tramvaju brže nego obično.
*
Naša zgrada je devetokatnica, građena 1983. Lift radi kad hoće, stubište miriši na boju i staro drvo. Kamera je iznad ulaznih vrata mala, crna, gotovo neprimjetna. Prije joj je titrala crvena lampica, pa je stala. Svi smo navikli da ne radi. Prošlog ljeta netko je razbio sandučiće na prizemlju pokušali zvati policiju, gledati snimku. Kažu: “Ne radi kamera, nema ništa.” Nikad nisu pronašli krivca. Otad su svi odustali od te nade.
Ulazim u haustor, automatski pogledam gore. Crvena točka gori.
Pravilno, tiho, bez treptaja. Samo gori.
Idem pješice do četvrtog kata ne zovem lift. Na odmorištu tišina. Vadim ključeve, otključavam vrata.
U hodniku tuđe cipele.
Nisu posve tuđe. Već sam ih vidjela. Svjetlosmeđe, brušena koža, broj četrdeset tri. Stajale su uz Markove papuče, savršeno poravnate nosovima.
Nekih deset sekundi sam samo stajala na vratima, gledala cipele.
Polako skinem kaput, objesim. Vrećicu s namirnicama položio na pod. Sve jako polako, pažljivo.
Niti zvuka iz sobe.
Odem u kuhinju, stavim vodu za čaj. Sjednem na stolicu. Ruke na stolu, gledam ih kao da su tuđe. Dugi prsti, srebrni prsten s kamenčićem na lijevoj ruci Marko mi ga je dao za treću godišnjicu. Tada smo zajedno išli u Dubrovnik, tri dana, mala soba u starom dijelu grada, šetali Stradunom. Prsten je uzeo u zlatarnici kraj Pila. Pogledala sam ga i tek tako, usput rekla: “Lijep je.” On je zapamtio.
Voda zakuha. Ustanem, napravim si čaj, sve radim polako, kao nešto krhko.
Uzimam šalicu, idem u hodnik.
Marko, tiho kažem.
Tišina.
Marko, došla sam.
Iza vrata sobe nešto šušne. Zaskripe kreveti. Pauza, onda još jedan zvuk koji ne bih znala opisati, ali odmah mi je jasno što je.
Vrata se otvore.
Marko izlazi u majici i trenirci, razbarušene kose, gleda nekud mimo mene. To sam odmah primijetila. Uvijek me gleda ravno, to sam kod njega odmah prve dane zapamtila. Sada gleda sa strane.
Rano si, kaže.
Jesam, kažem. Ranije završila.
Spavao sam.
Vidim.
Šutimo. Pijem čaj, gledam ga. On stoji na vratima spavaće, ne mrda.
Ivan je došao, napokon progovara. Zvao iz auta, ja mu otvorio. Sjedili malo, pričali. On poslije dremnuo.
Aha, velim.
Šta je?
Ništa.
Prođe pored mene u kuhinju, otvori hladnjak, izvadi vodu.
Ivane! vikne prema sobi. Izađi, Dora je došla!
Zaskripi još, pauza, pa izlazi Ivan Ivan Radić, radi s Markom već šest godina u istoj firmi. Znam ga. Vidjela na domjencima, bio i na Markovom rođendanu prošle jeseni. Visok, plav, malo pogrbljen, sada izgleda kao da se tek probudio: crvene oči, izgužvana strana lica.
Bok, Dora, veli. Sorry ovako. Svratio do Marka, odvalili malo.
Nema veze, odgovorim.
Obojica gledaju u mene. Ja zurim u šalicu.
Ništa, kaže Ivan. Idem ja, imam posla.
Da, veli Marko. Ajde, vidimo se.
Ivan odlazi u hodnik, zasuškaju jakne, zalupi ulazna vrata.
Ostali smo sami.
Marko natoči čašu vode, popije ju, položi u sudoper.
Zašto šutiš? pita.
Razmišljam.
O čemu?
Spustim šalicu.
Znaš li da je kamera na ulazu popravljena?
Tišina. Vidjela sam kako mu nešto preleti licem brzo, jedva zamjetno. Položi čašu previše glasno na sudoper.
Nisam znao.
Jutros. Marija mi rekla.
Pauza.
Pa šta? pita.
Ništa, velim. Samo sam htjela reći.
*
Nisam radila scenu. Ne zato što nemam što reći. Imam, i previše toga, čitav bunt riječi koje sam skupljala pola godine. Male čudne stvari koje sam primjećivala i spremala sa strane. Mobitel uvijek ekranom dole uvijek, ne samo ponekad. Kasne smjene češće nego prije. Kasno odgovara na poruke ne puno, pola sata, sat, ali vidim. Miris nije parfem, nešto drugo, jedva osjetno, što ne znam imenovati, ali postanem svjesna.
Jednom u lipnju dođe doma i kaže da je ostao duže na poslu. Nisam ništa pitala. Samo stavila tanjur na stol i otišla u drugu sobu. Ležala na kauču i razmišljala: možda sam samo previše sumnjičava. Možda je umor, stres, sve izmišljam.
Onda sam provjerila džepove u njegovoj jakni. Ništa nisam našla. To me nije smirilo shvatila sam da taj sam čin govori o nečemu bitnom. Normalni ljudi ne provjeravaju džepove tuđih jakni.
Nisam radila scenu, jer mi je trebalo vremena da razmislim.
Navečer je Marko otišao na smjenu. Ja sam sjedila u kuhinji s laptopom, pravila se da radim. Oko devet poruka prijateljici Marini: Možeš pričati?
Marina zove za tri minute.
Što je bilo?
Ispričala sam joj o cipelama. Kako je izašao iz sobe. Kako je rekao spavao sam. O kameri.
Marina je slušala šuteći. Zato ju volim više od svih zna slušati, ne ubacuje ajme, sjećaš se, ja sam isto…
Jesi sigurna? pita kad šutim.
Nisam, kažem iskreno. Nisam sigurna.
E.
Ali cipele su bile tako. Nos prema nosu. Savršeno upasane. Nitko ne slaže cipele tako kad dođe prijatelju na razgovor.
Pauza.
Ništa to još ne dokazuje, kaže.
Znam.
Možeš griješiti.
Znam, Marina. Znam da možda griješim. Ali gledala sam te cipele i shvatila: ja već znam. Ne trebam dokaze. Samo znam.
Osjećaj nije dokaz.
Znam. Šutim. Ali ponekad je osjećaj točniji od dokaza.
Što planiraš?
Ne znam. Valjda ću pričati s njim.
Kad?
Ne večeras.
Pričale smo još malo, nevažno, samo da ne prekidamo vezu. Onda je rekla: Nemoj sve držati u sebi. Ako ti je teško pričaj sa mnom. Obećala sam.
*
Vratio se oko pola dvanaest. Ležala sam u krevetu, čitala. Zagleda u sobu, kaže ne spavaš nije pitanje, samo rečenica. Ode pod tuš. Vrati se, legne, uzme mobitel.
Čitala sam, a zapravo nisam. Gledala sam riječi, nisu imale smisla. Jednu istu rečenicu ponovila četiri puta.
Dora, kaže on u mraku.
Što?
Ljutiš se?
Ne.
Pauza.
Stvarno?
Stvarno.
Okrene se na bok. Nekoliko minuta nakon toga ravnomjerno diše, spava ili se pravi.
Gledam u strop. Bijel je, mala pukotina u lijevom kutu pojavila se prošle jeseni, Marko rekao da će popraviti. Nije. Nisam više ni pitala.
Imam trideset četiri godine. Osam godina braka. Sjećam se kad smo prvi put gledali ovaj stan prazan, stare prugaste tapete. Rekla sam da tapete treba zamijeniti prije nego namjestimo. Smijao se, govorio da je to najmanje bitno, važno je što idu prozori na sunčanu stranu.
Sjećam se kako smo bojali zidove u spavaćoj. On se poprskao bojom, šetao s bijelom flekom na sljepoočici. Smijala sam se. I on sa mnom.
Sjećam se prve veće svađe zbog njegove mame, zbog novca. Tri dana nismo pričali. Grozno tri dana u istom stanu u tišini. Četvrtog dana je stavio na stol kutiju mog najdražeg čaja i ništa više. Ništa nisam rekla ni ja. Sjele smo piti čaj, i od tamo lagano, kasnije, opet počeli razgovarati.
Sve je to bilo. Nigdje nije nestalo.
Ali i cipele su bile.
*
Sutradan sam nazvala upravitelja zgrade.
Dobar dan, rekla sam. Zgrada u Teslinoj dvanaest, četvrti kat. Jeste li jučer popravili sigurnosnu kameru iznad ulaza?
Jesmo, potvrdi glas. Je li se što dogodilo?
Nije. Samo provjeravam snimke od jučer se čuvaju?
Čuvaju. Četrnaest dana.
Hvala.
Spustila sam slušalicu.
Onda opet uzela i nazvala Marka.
Halo? javio se odmah.
Bok. Gdje si sad?
Na poslu. Što je?
Ništa, kažem. Nije ništa. Znaš, ono za kameru na ulazu što sam ti jučer rekla?
Pauza. Sekunda možda, ali jasno osjećam. Kao da je netko naglas označio pauzu markerom.
Znam.
Snimke se čuvaju dva tjedna. Upravo sam pitala.
Duga tišina. Duža nego je potrebno za reći shvaćam.
Okej, kaže on.
Okej.
Sluh mi je odjednom izoštren. Ćutim mu disanje u slušalici. Ravnije, pažljivo. Kao kad se netko trudi smireno disati.
Dora, kaže.
Ne sad, prekinem. Uvečer pričajmo. Kod kuće.
Prekinem.
Još nekoliko minuta sjedim s mobitelom u ruci. Vani sitna kiša, ni ne pada više lebdi u zraku. Gledam je i shvaćam: meni snimka ne treba. Trebala mi je ta pauza kroz slušalicu. Tišina koja traje predugo.
*
Došao je ranije nego inače. Petnaest do sedam ja nisam još ni večeru završila. Položi torbu, izuje se, prođe u kuhinju. Sjedne nasuprot, bez uvoda, bez kako si, samo sjedne i gleda.
Šutimo tri minute. Dugačke tri minute. Mjerim ih po njegovom licu: prvo zatvoreno, zatim umorno, pa nešto treće. Nisam znala reći što.
Traje to već, kaže napokon.
Koliko?
Sedam mjeseci.
Kimnem. Sedam mjeseci znači od veljače. Pokušavam se sjetiti veljače. Bili smo kod njegovih na praznicima. Kupio mi je cvijeće za Osmi mart veliki buket žutih tulipana. Par dana sam ih gledala na prozoru prekrasni, živi, žuti. Sedam mjeseci.
Tko je ona?
Rekao je ime. Nisam ju znala.
Radi s tobom?
Ne. Upoznali smo se slučajno.
Slučajno, ponovim.
Šuti. Ne pokušava ništa objašnjavati, ne traži riječi šutnja mu je iskrenija od riječi.
Jesi li mislio reći mi?
Ne znam. Razmišljao sam. Nisam znao kako.
Sad znaš?
Sad nemam izbora.
Zbog kamere.
Pogledao me.
Ne, kaže. Ne samo zbog kamere. I bez nje… Dora, nisam više mogao tako. Ne mogu. Nije bilo moguće živjeti ovako, pored tebe, a znati da…
Ali si svejedno sedam mjeseci odlazio.
Da.
Tišina je toliko gusta da čujem kapanje slavine u kupaonici. Trebalo je već popraviti ali nikako. Maleni jednaki zvuk: kap, pauza, kap.
Želiš li otići k njoj?
Nije odmah odgovorio. Gledala sam ga i znala njegovo lice znam napamet. Svaku boru, svaku crtu oko oka. Te bore su se pojavile prije tri godine. Sjećam se kad je gledao u ogledalo, šalio se na račun starenja, ja se smijala. Sad ih gledam, kao prvi put da ih vidim.
Ne znam što želim, tiho kaže. Stvarno. Ne bježim od odgovora. Samo ne znam.
To je loš odgovor.
Znam.
Marko. Kažem mu ime sporo, da čujem kako zvuči. Znaš da ovo nije ne znam. Ovo traži odgovor.
Da, shvaćam.
Pa?
Gleda u stol.
Ne želim nju, kaže. To je nešto drugo. Ne mogu usporediti s tobom. Ne uspoređujem. Tamo je nešto posve drugo.
Ali si išao tamo sedam mjeseci.
Da.
Što ima tamo?
Dugo šuti.
Lako je, napokon šapne. Tamo je jednostavno. Nema obaveza, nema tereta. Vidimo se, rastanemo. Nitko nikome ništa ne duguje. Kao da… zastaje, traži riječ. Kao zrak negdje drugdje.
Ovdje nema zraka?
Ne. Ovdje je stvarnost. A stvarnost je uvijek teža. Ja nisam znao nositi se s njom. Nisi ti kriva.
Ustanem. Stajem kraj prozora, gledam van, pa sjedam nazad. Prati me pogledom.
Ovako, izgovorim. Večeras ideš kod Saše. Uzmi što ti treba za par dana, idi. Treba mi vremena.
Dora…
Ne izbacujem te. Kažem: treba mi nekoliko dana. Sama. Možeš li to?
Kimne.
Dobro, tiho kaže.
Ustaje, odlazi u sobu. Čujem ga, pakuje stvari. Tiho, oprezno. Nakon par minuta s manjom torbom izlazi.
Dora.
Što?
Žao mi je.
Gledam ga. Iskreno mu je žao nije fraza, jasno je.
Znam, kažem. Idi.
*
Tri dana sam sama.
Ne zovem ni njega, ni Marinu, ni mamu. Idem na posao, vraćam se, spremam večeru za jednu osobu. Čudno je nisam dugo kuhala za sebe. Ne znam koliko tjestenine treba. Uvijek sam kuhala za dvoje, troje kad su gosti. Sad pola ostane.
Prvi dan sam temeljito očistila stan oribala podove, prebrisala prašinu, pobacala sve staro što je trebalo. Nije to bio bijes, ni brisanje tragova. Trebalo mi je nešto za ruke.
Navečer sam nazvala mamu. Ne da joj ispričam nego da pričamo. O vrtu, susjedima, emisiji na televiziji. Slušala sam njezin poznati glas, isti, topao, malo umoran. Neke stvari se ne mijenjaju.
Drugi dan ponovno zovem upravitelja.
Može li se dobiti snimka s kamere?
S kojim razlogom?
Trebam pogledati snimak od jučer. Privatno.
Objasne mi da se snimke daju samo uz zahtjev i kod posebnih okolnosti krađa, šteta. Samo pogledati ne može.
Zahvalila sam i poklopila.
Ionako mi snimka već nije ni bitna. Sve što treba, dobila sam kada sam Marka pitala za kameru preko telefona. Ne snimak njegovu reakciju. Tišinu koja je dulja nego što bi trebala.
Ne treba mi snimka.
Trebala mi je istina. A dobila sam ju.
Trećeg dana shvatila sam da odluka nije o njemu, nego o meni. Ne što je on napravio ili kako se to dogodilo. Nego što ja želim.
Sjela sam uz prozor s kavom isti pogled već godinama: ulica, drveće, malo dječje igralište. Poznato, svakodnevno. Pomislim: ako ga sutra više ne bude, ako nikad više ne bude ovog zajedno, što ostaje? Što ja gubim?
Osam godina. Ne samo osam godina pored nekog osam godina od kojih je sastavljeno nešto konkretno. Stan. Rute. Petkom filmovi. Znati šutjeti zajedno bez napetosti. On zna da ja ne razgovaram ujutro prvih pola sata. Ja znam da se izgubi u velikim trgovinama i ljuti na sebe zbog toga. Te sitnice naučene kroz godine, postaju temelj.
Može li se to sačuvati ako je jednom puklo? Ili je to kao pukotina u zidu možeš je premazati, ali nikad ne nestane.
Ne znam. Ali odlučila sam da želim saznati.
*
Četvrti dan javi on: Mogu li doći?
Odgovorim: Možeš.
Došao navečer. Donio kruh i mlijeko kao da je samo otišao po namirnice, a ne otišao iz obitelji. Nisam komentirala. Sjeli smo za stol, pili čaj, i pomislila sam: najvažnije stvari u životu uvijek se pričaju u kuhinji.
Jesi odlučila nešto? pita.
Skoro, kažem.
I?
Gledam svoje ruke. Prsten na prstu hvata svjetlo.
Moram znati jednu stvar, kažem. Je li ti ona bila stvarna? Ili nešto što ni sam ne možeš definirati?
Dugo šuti. Duže nego da samo traži riječ. Vidim da traži iskren odgovor.
Ne, izgovara. Nije bilo stvarno. To je… zastane. Bijeg. Ne znam od čega. Od sebe, valjda. Tamo je bilo lako. Ničija odgovornost, ništa ozbiljno. Samo lako.
A ovdje je teško?
Ovdje je stvarno. A stvarno je uvijek teže. Nisam znao nositi se s tim. Nije do tebe.
Natočim si još čaja. Ruke mi ne drhte iznenađuje me.
Jesi li završio s njom?
Jesam.
Kad?
Prekjučer.
Dakle, prije nego što sam ti poslala dođi.
Da.
To je važno. Ne znam objasniti zašto ali važno mi je. Nije s njom završio zato što sam ga zvala, nego je završio sam.
U redu, kažem.
To znači…
To znači da možemo pokušati. Ne odmah. Ne kao da se ništa nije dogodilo toga neće biti, i želim da znaš. Ali pokušat ćemo.
Gleda me. Ne olakšanje, nego nešto složenije. Kao da tek sad shvaća što bi mogao izgubiti. Ne prije, nego baš sada.
Imam ja jedno, nastavim.
Što god.
Ne što god. Konkretno: želim da odemo zajedno kod bračnog savjetnika. Nekoliko puta, ne samo jednom. Jesi li spreman?
Jesam.
Nisi ni razmislio, odmah si rekao da.
Spreman sam, Dora. Ozbiljno. Tri dana sam razmišljao. Mnogo sam shvatio.
Što, reci?
Gleda ruke, pa mene.
Da ovo nisam napravio zbog toga što nečeg nije bilo ovdje, nego što nečeg nije bilo u meni. Ne znam kako… biti s teškoćom. Nositi stvarnost. Otišao sam tamo gdje je lako. To je kukavičluk trebam reći pravim imenom.
Ništa ne govorim. Sam nastavlja:
Moram to raspetljati. Ne radi tebe, nego radi sebe. Ako ne, ponovit ću isto. Možda ne s njom, s nekim drugim, nebitno. Ali ponovit ću.
To je možda najiskrenije što je ikad rekao.
Dobro, opet kažem.
Još smo malo sjedili. Razgovor se preokrenuo ne lak, ali drukčiji. Ne o tome. On priča o poslu, ja o klijentici. Mali, oprezni razgovor, ništa važno, kao kad ljudi ponovno počinju pričati nakon dulje šutnje, od sitnog, jednostavnog.
Još jedno, kažem kad se ustaje.
Da?
Slavina u kupaonici. Kaplje već dva tjedna. Sutra popraviti.
Gleda me sekundu. Onda mu se u kutu usana nešto trzne. Nije osmijeh, manje od toga, ali slično.
Dobro, kaže. Sutra.
*
Marija Vuković me presrela pred liftom u petak.
Jeste čuli? kaže isto tako svečano kao i prije tjedan dana kad je pričala o kameri. Kamera opet krepala! Kažu, tehnički problem. Već drugi put ovaj mjesec. Sramota! Pisala sam upravitelju, a oni do kraja tjedna će popravit! Ali mi znamo kako to oni popravljaju.
Da, kažem. Sramota.
Lift dolazi, ulazim i pritisnem četiri.
Imate broj domara? dovikuje Marija na zatvarajuća vrata. Imam ja! Mogu vam ga dati!
Vrata se zatvaraju.
Gledam odraz u metalnim vratima lifta mutno, nejasno, kao u starim liftovima. Trideset četiri godine, srebrni prsten, kaput s treće police ormara. Umorno lice, malo naborano od zadnjih dana. Obično lice.
Kamera je radila samo jedan dan.
Jedan dan od osam godina. Jedan od gotovo tri tisuće dana što smo dijelili stan, haustor, krov nad glavom.
Jedan dan i bilo je dovoljno.
Lift staje na četvrtom. Izlazim na hodnik.
U stanu mirno Marko još nije došao s posla. Skidam kaput, stavljam kuhati vodu, otvaram hladnjak. Pogledam police: kruh, mlijeko, nešto u kutiji. Običan hladnjak. Obična kuhinja. Običan stan.
Običan život, u koji se vratila pukotina. Ne nova samo sada vidljiva.
Natočim vodu u šalicu i pomislim: vjerojatno tako biva. Ne sve je dobro ni sve je gotovo nego negdje između, gdje se moraš suočiti i rješavati. Gdje nema lakih odgovora, ali ima iskrenih pitanja.
I ponekad iskrenih odgovora.
Iz kupaonice ne kaplje. Marko je popravio jutros, kako je obećao.
I to nešto znači.
* Pouka: Prava zrelost nije život bez pukotina, nego spremnost da ih vidiš, priznaš i pokušaš popraviti.
