Dnevnik Žene koja je prestala biti sjena
Stajala sam u hodniku naše zagrebačke garsonijere, zadržavala dah i naslonjena ramenom na dovratak. Prsti su mi nesvjesno zgrabili rub kućne haljine; tek sam kasnije shvatila da sam se ukočila tijelo je, valjda, instinktivno znalo što dolazi kad se iz kupaonice začuo Dankov glas. Razgovarao je mobitelom. Mislio je da vise rublje na balkonu pa se opustio. Nema pojma da stojim tik iza vrata i slušam.
U njegovom je glasu odzvanjala ona neugodna, rastegnuta vedrina prepoznavala sam je: podsmijeh, sarkazam, ona želja da nekoga učini manjim nego što jest.
Vještica za štednjakom, smijuljio se Danko, kao da priča anegdotu kolegama u uredu. Znaš je, ona što se nikad ne miče iz kuhinje s pregačom, nož uvijek u ruci, sve reže, kuha, prži. Pravi primjer iz starih priručnika o domaćinstvu.
Osjetila sam hladnoću u želucu; svaki ton njegovog glasa grebao me po živcima. Noge su mi zadrhtale, ali nisam mogla otići; nisam imala snage za povik ili ulazak u kupaonicu. Danko je nastavio samouvjereno, bez zadrške kao čovjek koji je siguran da ne može biti uhvaćen.
Za domaćinstvo je taman, šapnuo je povjerljivo. I ne treba joj ništa više. Dosadna. Samo pozadina, da ostalo bolje izgleda. Ne brini, na firmu party ćemo skupa kao i uvijek. Ne sumnja ništa. Čak i da joj pred nos stavim, ne bi vidjela. Nije ona od takvih.
Nasmijao se tiho; osmijeh bez topline, hladan, predatorski. Tada je nešto u meni puklo. Sve na čemu su naši životi počivali povjerenje, briga, vjernost odjednom je zvučalo bijedno, lažno. Kao da mi netko preokreće utrobu, udarac pravo u središte.
Muž, s kojim sam prošla i rat i krizne godine i radost i strahove, govorio je o meni kao o ničemu, kao da nikad ništa nisam učinila vrijedno sjećanja. Samo kulisa.
Kad je razgovor završio i kupaonica utihnula, lagano sam se povukla korak unatrag i odvukla do kuhinje. U sudoperu čaše, na stolu njegove omiljene pohane šnite što sam ih pripremala za večeru. Sve što sam radila iz ljubavi, sada mi je izgledalo nepotrebno, skoro sramotno.
Nisam plakala. Nisam ni udahnula dublje. Sjela sam za stol, ruke položila na koljena sakupljajući snagu. Tada mi je, prvi put u životu, kroz glavu proletjela jasna misao: Moram mu vratiti istom mjerom.
Jutro je došlo kao da se ništa nije dogodilo. Danko je brže-bolje grabio papire i ključeve, bacao one mehaničke rečenice:
Gdje su mi ključevi? Jesi vidjela putovnicu? Kasnim!
Nije ni primijetio moj hladan ton, odsutne odgovore. U mom pogledu nije našao ono što je godinama smatrao sigurnim osloncem. Izletio je van, vrata su zalupila kao uvijek. Nije se ni osvrnuo.
I tada sam ga ugledala njegov mobitel, ostao namjerno ili sasvim zaboravljen na stolu uz prozor. Taj mobitel vukao je za sobom cijelo njegovo povjerenje. Uvijek ga je nosio sa sobom, i u kupaonicu, i pod jastuk. Sada je sjajio na suncu kao poziv, možda i izazov.
Nisam smogla odmah snage. Samo sam stajala i osluškivala vlastito srce dok nije nadglasalo sve ostalo. Podigla sam mobitel. U mislima mi je još bio Dankov pokret dok otključava uređaj; prstima sam precrtala onaj poznati uzorak i zaslon se upalio. Nakratko sam zatvorila oči kao da se opraštam sa starom sobom.
Folder s porukama otvorio se jednim dodirom. Nije trebalo dugo tražiti: prvo ime, bez prezimena Mirna. Samo Mirna. Stegnulo me u grudima. Kliknula sam.
Poruke su bile svježe, cijeli razgovor samo njihov:
Možeš li večeras? Nedostaješ mi.
Naravno. Samo da vještica ne skuži ništa.
Vidimo se na firmi partyju, ljubavi. Ovaj put si moj pratilac.
Mobitel mi je ispao iz ruke. Škljocnuo je o pločice, kao da s njim pada sve vjera, sigurnost, rutina. Oči su me pekle, ali odlučila sam: nema suza. Neću mu dati tu čast, ni sad, ni više nikad.
Pokupila sam mobitel, otvorila galeriju. Fotografije s ručkova, ogledala hotela, poljupci i smijeh. Danko i Mirna samouvjereni, uvjereni da ih nitko ne gleda. U jednoj poruci Mirna piše: Jadna žena. Pojma nema.
Gledala sam te slike dugo, mirno. Nije bilo panike. Osjetila sam, onako čisto ovo nije afera, ovo je izdaja što traje dugo, raste u tami, hrani se mojom dobrotom i povjerenjem. Sad je upalo u svjetlo.
Kad sam zatvorila mobitel, nestalo je zbunjenosti. Došla je odluka, ispravna i hladna kao škotski rez na staklu. Vratila sam uređaj na mjesto. Danko ne smije saznati da znam. Treba mi vrijeme, ali ne za osvetu, nego za svoj vlastiti kraj takav koji ću pamtiti ja, ne on.
Otišla sam u spavaću sobu, sjela na rub kreveta, prsti čvrsto stežući rub kućne haljine. Udahnula sam duboko i pokušala predočiti što dolazi. Znam nemam namjeru raspravljati, moliti, ponižavati se, tražiti razloge. Ni najmanje ne želim dijeliti bol s nekim tko to ne zaslužuje.
Što sam dalje disala, to su mi misli postajale bistrije. Zatomiti to bi bilo isto što i pustiti ih da pobijede. Ako budem šutjela, postat ću samo ona vještica za štednjakom. Ne pristajem na sudbinu sjene.
Moj plan nije nastao iz bijesa već iz hladne odlučnosti. Neću ga raskrinkati kod kuće, neću ga uhvatiti u laži. Pojavit ću se tamo gdje nije očekivao na njihovom firmi partyju i to tako da nitko neće moći skrenuti pogled s mene. Pokazat ću da kraj njega stoji žena, a ne tapeta.
Izvadila sam papir i na njemu mirnim rukopisom ispisala popis: stilistica, haljina, cipele, šminka, manikura, parfem, nakit. Nisu mi više drhtali prsti. Sad igram samo po svojim pravilima, više me nijedna Mirna neće zasjeniti. Neću samo doći bit ću događaj.
Sutradan sam uzela mobitel i nazvala broj koji nisam birala mjesecima. Znam da će osoba na drugoj strani biti iznenađena, ali nije bilo izbora. Nakon nekoliko zvona, javio se oprez u glasu.
Halo?
Ines, tu sam ja. Ana.
Pauza. Iznenađenje u odgovoru:
Jesi dobro?
Nasmiješila sam se, gotovo neprimjetno:
Jesam.
Ines je znala. Prijateljice s faksa tada su još sve bile moguće. Zatim nas je život razdvojio: ona je otišla u modni dizajn, ja sam se udala i pekla savijače po narudžbi. Ali veza nikad nije nestala, samo je pritajeno tinjala.
Trebam tvoju pomoć, mirno sam rekla. Stvarnu pomoć. Trebam haljinu. Ne bilo koju. Trebam onu u kojoj cijela prostorija utihne kad uđem. Haljinu u kojoj sam zaista ja, snažna.
Ideš u napad? našalila se.
Idem po svoje ime, odgovorila sam, tiho, odlučno.
Našle smo se iste večeri u njenom studiju, među krojevima, ogledalima i kutijama s cipelama. Ines je izvadila haljinu bijelu, sedefastu, beskrajno jednostavnu, ramena otkrivena, kroj savršen. Ne kičastu ni blještavu, već čvrstu eleganciju.
Ovo, rekla je jednostavno. U ovome više nisi samo žena postaješ ime.
Slijedile su probe, izbor nakita, frizure, šminke. Sve precizno kao kirurški zahvat. Ines me ne ispituje samo radi. I vidi kako se mijenjam izvana i iznutra; držanje mi se ispravlja, pogled postaje težak, korak mirniji.
Trebaš hladniji lak za nokte, sedefasti. Neka samo naglasi snagu. Ne previše.
Kao na crvenom tepihu? upitam s ironijom.
Bolje. Kao kraljica, odgovori.
Kad je sve bilo spremno, pogledala sam u veliko ogledalo. U svom odrazu prepoznala sam puno više od ljepote: odlučnost i kontrolu. Prvi put nakon dugo vremena sjetila sam se tko sam bila možda sam postala i više. Pogledala sam Ines i rekla tiho:
Hvala ti. Sada sam spremna. Samo, obećaj, nećeš šutjeti.
Nemam namjeru, nasmijala se. Imam i ja plan.
Svečana sala na glavnoj aveniji blistala je svjetla, čaše, elegantna glazba. Ljudi su pozirali, smijali se, pričali o poslovima i uspjesima. Svi su željeli ostaviti dojam.
Baš tada otvaraju se vrata, a ja ulazim u bijeloj haljini, visoke potpetice, valovita kosa, nenapadna šminka. Moje lice ne smiješi se niti se trudi. Samo gledam hladno, jasno, usredotočeno. Svjesna sam zašto sam ovdje.
Čuju se šapati: Tko je ona? Nisam sigurna, ali nije slučajna gošća. Stoji kao balerina, kao glumica. Osjećam svaki pogled.
I tad ga vidim Danko kraj šanka, uzdignutih obrva, s čašom vina u ruci; pored njega Mirna, u blještavoj haljini koja kraj moje izgleda pretjerano. Mirna se smiješi, ali kada primijeti Dankov pogled, on problijedi. Gleda samo mene.
Korak po korak prilazim. Kad sam dovoljno blizu, da me svi mogu čuti, ali nitko previše, zastanem, pogledam prvo Danka, pa Mirnu, i kažem precizno:
Ana Jurković. Dankova žena.
Rečenica nije dramatična, ali ima težinu metka. Mirna se refleksno povuče. Danko zanijemi, lice mu poprima boju kave s malo mlijeka. Ne zna što ni kako.
Nisam znala da ćeš i ti doći, šapne Mirna.
Izgleda da život ima smisla za ironiju, uzvratim smireno, gledajuć je ravno u oči.
U tom času dolazi gospodin Kovačić, direktor firme, Dankov idol. Pripit, ali fokusiran:
Tko je ova blistava dama? upita gledajući mene.
Prije nego Danko išta kaže, okrećem se i pružam ruku:
Ana Jurković. Drago mi je. O vama slušam sve najbolje.
Kovačić me stegne za ruku, u oku mu titra priznanje. Pogleda Danka, pa Mirnu, i opet mene.
Vi ste Dankova žena? Ovo mu niste nikad spomenuo, Danko. Čestitam.
Čast mi je večeras biti ovdje. Uvijek sam vjerovala da većina uspjeha ostane u sjeni, dok muškarci preuzmu scenu.
Nasloni Danka po ramenu, ode dalje. Danko mi gleda u leđa kao čovjek kojem je tlo nestalo pod nogama. Sve što je skrivao sad je puklo pod teretom mog dostojanstva.
Ostajem mirna, bez straha hladna odlučnost treperi mi u pogledu. Prvi akt je gotov.
Danko, inače uvjerljiv, sada ne zna kamo sa sobom. Ljudi u dvorani šute, promatraju ga kao studiju slučaja. Dajem mu da se peče, a onda, naginjući malo glavu, kažem suho:
Htio si da budem s tobom večeras, u najvažnijoj prilici? Evo me.
Rečenica zvuči nevino, ali u trenutku udara na pravu metu. Svi shvaćaju suštinu.
Ana, molim te Ne sad. Nije mjesto.
Baš mi se čini prikladno, smireno odgovorim. Ovdje su svi kojima se želiš svidjeti. Neka znaju tko si.
Mirna pokušava nestati u gomili. Lice joj, do maloprije sigurno, sad pokazuje paniku.
Okrenem se prema njoj, s blagim osmijehom:
Vi ste, vjerujem, Mirna. Veoma bliska Dankova suradnica. Više vremena zajedno na poslu nego mi doma.
Rečenica je podatna, ali oštra žari iznutra. Dvorana kao da zadržava dah.
Danko problijedi. Pokušava nešto reći, ali koliko god pokušava, riječi mu zapinju. Gledam ga smireno, gotovo s žaljenjem svi slojevi koje je godinama slagao sada propadaju.
Mislim, dodam, okrećući se prema Kovačiću koji se opet približio, i vas vjerojatno zanima kako Danko tako uspješno kombinira uredske i izvanredne inicijative. Pogotovo ako ćete Mirnu promovirati u novi projekt.
Kovačiću lice ne skriva znatiželju i uz oprezan smiješak gleda Danka i Mirnu. Ovo što se događa više se ne može sakriti. Tiho odstupam, ostavljam ih same u tami njihove sramote. Ništa nije trebalo reći naglas; moje odsustvo grmi jače od riječi.
Krajem večeri, Kovačić dolazi i podiže čašu:
Mislim da bi trebali bolje porazgovarati, Ana.
Kimnem, spokojna. Poziva me u svoju grupu o poslovima, projektima, suradnjama.
Čime se bavite, Ana? pita.
Vodim catering tvrtku. Počela sam iz vlastite kuhinje, a sad smo na listi mnogih klijenata organiziramo od manjih ručkova do velikih proslava.
Svi šute nakratko. Jedna dama prokomentira:
Danko nam nikad nije pričao o tome. Samo da ste domaćica, zanesenjak u pekarnici.
S osmijehom podignem obrvu:
Nekad su najbliži skloni podcijeniti one oko sebe.
Svi shvaćaju što zapravo govorim. Kovačićevo lice otkriva priznanje.
Prilazi nam gospođa Valentina, suvlasnica tvrtke, ozbiljna i oštra.
Imate živce od čelika. Ja ne bih izdržala kao vi.
Nekad nije u pitanju snaga, znalački se osmjehnem. Nekad treba samo priznati sebi da više ne moraš šutjeti.
Valentina se načas nasmiješi:
Idemo na ti?
Naravno.
Bila si veličanstvena. Mislim, o ovom će se pričati. A priču ćeš sad biti ti, a ne Danko.
Kratko sam zahvalila, znajući da je ovo nova stranica. Ne zato što me netko pohvalio, nego jer sam izišla iz sjene i preuzela glavnu riječ vlastitog života.
Kako je večer išla kraju, Danko je konačno prišao. Pričam menadžerima event agencije, smijem se, glas mi je miran, siguran. Danko se prikrala tiho, kao da traži posljednju šansu.
Ana možemo na minutu? Molim te.
Pogledam ga, pokušavajući naći makar djelić onog čovjeka kojeg sam nekoć voljela. U njegovom pogledu samo praznina, umor, strah ili lažno kajanje.
Reci, Danko. O čemu? O dvostrukom životu? O tome kako me nazivaš vješticom iza leđa?
Obori pogled, šaka mu drhti.
Sjebo sam sve. Oprosti. Ne želim te izgubiti.
Ti ni ne žališ, Danko. Samo te strah biti sam.
On pokuša dodirnuti moju ruku, ali zaustavljam ga, blago:
Ne trebam tvoje isprike. Već odavno si me izgubio. Ona vremena su prošla; snalazi se sam.
Ostao je bez riječi. Tamo gdje je bio samouvjeren, ostala je šupljina. Onda sam se okrenula i otišla sigurna, smirena.
Prošlo je nekoliko dana. Puna posla, vodi se bitka s rokovima, tim radi na novim menijima i aranžmanima. Duboko unutra osjetila sam sad ili nikad. Druga prilika neće doći.
Telefon je zazvonio dok sam proučavala ponude za novi banket. Kovačić.
Ana, dobro veče. Nadam se da ste dobro i stabilno.
Zahvaljujem.
Želim vas osobno obavijestiti. Odabrali smo vašu tvrtku za organizaciju našeg velikog prijema za partnere. Znam da ćete biti savršeni.
Malo sam zastala. Ovo je bilo puno više od pohvale to je priznanje snage, profesionalnosti, prisutnosti.
Hvala vam. Nećete požaliti.
Kad sam završila razgovor, gledala sam ulicu s prozora. Zagreb nije više izgledao hladno ni neprijateljski sada je ovo bio prostor bez granica.
Moja pomoćnica Tena ušla je s rokovnikom u ruci, ali zaustavim je:
Prelazimo na novu razinu. Počinjemo pripreme za važan event. Onaj s kojeg će nas pamtiti.
Tenine oči zaiskrile su.
Da, upravo taj, potvrdim. I to je tek početak.
Sada, nisam više žena koju su izdali. Sada sam ona koja odlučuje o svojoj vrijednosti. Nitko me više neće zvati vješticom za štednjakom.
Nakon partija, ljudi u firmi gledali su Danka drugačije. Svaka riječ, svaki pogled odzvanjao je nekim neizrečenim, povlačenjem, možda i prezirom. Njihovi šefovi možda nisu digli graju, ali znali su dobro procijeniti koga više nema smisla podupirati.
Kroz tjedan, Valentina je pokrenula interni nadzor. Ne zbog kontrole, već zato što su svi shvatili: Danko više ne može ispuniti njihovo očekivanje. Kada mu je ponuđeno ili da sam ode, ili da čeka službene sankcije, znao je da nema šanse. Čak je i Mirna nestala isparila iz njegovog života.
Pakirajući zadnje stvari iz ureda, Danko se sjetio kako sam ga godinama podupirala, ispravljala mu izvještaje, kopala kontakte, šaputala da može više Sada je sjedio u praznoj prostoriji, znajući da bez mene ništa ne ide ni naprijed ni nazad.
Jedna poruka bila je dovoljna: Ana, sve mi je jasno. Ne želim te izgubiti.
Moj odgovor: Pitaj Mirnu.
Nakon velikog, nezaboravnog eventa, zazvonio je nepoznati broj. Muški glas bio je poslovan:
Dobar dan, Josip Šarić, odvjetnik. Moja klijentica, Mirna V. želi vam izložiti poslovni prijedlog.
Zašutjela sam ime me pogodilo kao šamar.
Neću nigdje ići. Ako joj je toliko stalo, neka dođe kod mene.
Mirna se pojavila drugi dan savršena odjeća, maniri, samo su joj oči bile napete, usamljene. Ne više ona ista žena.
Hvala što ste me primili, započela je.
Nemojte se laskati, prekinem je. Samo želim čuti što želite.
Na stol je spustila fascikl:
Shvatila sam: ono što smo gradili, ruši se brže nego što misliš. Izgubila sam status, posao. Imam veze, kontakte. Nudim partnerstvo. Vi ste ime, ja imam izlaze na druge gradove. Možemo proširiti posao.
Slušam šutke. Sve je racionalno ali iznutra nešto ne pristaje.
Razmislit ću. Ako ikad dođe do toga, radimo pod mojim uvjetima. Više nisam druga. To vam je jasno?
Klimnula je tužno; respekt i žaljenje izmiješani. Dugo sam nakon toga gledala kroz prozor. Partnerstvo je bilo logično, ali osjećaji su govorili ne. S onima koji su rušili prošlost, ne može se graditi budućnost.
Pripreme za Kovačićev grandiozni event bile su moj ispit. Cijeli tim radio je savršeno sinkronizirano, od menija do postavljanja cvijeća. Više nisam bila u pregači, s nožem ja sam zapovijedala.
Gosti su dolazili jedan po jedan: poslovni ljudi, političari, partneri, poznata lica. Gledali su me s upitnikom: tko stoji iza svega ovoga?
Kasno navečer, Kovačić mi podigne čašu:
Ana, vi ste postavili novu razinu. Svi pohvaljuju vaš rad.
Zahvaljujem. Zajedništvo tima bilo je ključno, umireno odgovorim. U meni podgrijava žar, ali nije to više euforija; znam da sam uspjela.
Sutradan sam u uredu, kad mi donesu pismo teško, bijelo, s potpisom:
Poštovana Ana! Izuzetno vam zahvaljujem na izvanrednoj organizaciji događaja. Vi i vaš tim, profesionalizam i ukus na razini. O vama se priča. Uskoro želim razgovarati o sljedećem projektu. S poštovanjem, Kovačić.
Pročitala sam dvaput. Nisam poskakivala od sreće. Samo zatvorim oči i dopuštam dah. Ovo nije čudo, već rezultat. Nastavljam dalje.
Pisma od Danka stižu rijetko. Jedno, rukom napisano; zna da ne bih ni pročitala e-mail. Držim ga u ruci dok ne odlučim otvoriti, ne osjećam želudac, samo znatiželju. Kada sam otvorila, njegove poznate rečenice:
Ana, ne znam zaslužujem li da čitaš, ali moram reći hvala. Izgubiti te najgore je što mi se dogodilo. Bio sam slijep, umišljen. Bila si uvijek prava žena. Ne opraštaj mi zbog mene, nego budi sretna. Želim ti to iskreno. Danko
Odložim pismo. Oči suhe, nije me zaboljelo, samo mi je kroz tijelo prošla ona tiha hladnoća večernjeg povjetarca. Poglavlje je zatvoreno jer sam oprostila, najviše sebi, za godine tišine, isprike, nadu. Njega, za slabost.
Izađem na balkon novog stana na Jarunu. Pod nogama pločice, u ruci čaša malvazije, kraj mene laptop s novim poslovnim ponudama. Grad sjaji daljinom svojih svjetala. Podignem čašu ne za pobjedu, nego za slobodu.
Za mjesec dana otvaram ured u novom poslovnom centru. Vodim ozbiljne pregovore s još dva veća partnera. U srijedu zvoni opet nepoznat broj.
Dobar dan, Josip Šarić. Klijentica Mirna želi posljednji razgovor. Petnaest minuta.
Pristajem, iz čiste pristojnosti.
Mirna dolazi, bez stare sigurnosti. Samo žena koja više nema što izgubiti, ali još nešto želi reći.
Jeste li donijeli odluku? pita.
Jesam, kažem mirno. Ne mogu graditi posao s osobom kojoj ne vjerujem.
Klimne tužno i ode, ne rekavši više ništa. Nakon toga široko otvaram prozore; neka zrak odnese svaku sjenu njezine prošlosti.
Nekoliko dana kasnije, vozim se prema Rijeci, gdje organiziramo važan poslovni forum. Sve je spremno, ekipa iskusna, detalji dorađeni.
U izlasku iz auta, odjevena u antracitno sivo odijelo, niska ogrlica, ravna leđa, pogled bez straha. Ljudi me čekaju kao partnericu, profesionalku, stručnjakinju.
Navečer, nakon što je sve završilo, Kovačić mi ponudi vino:
Ana, nadmašili ste moja očekivanja. Rijetki to mogu dignuti se bez pomoći sa strane.
Pogledam kratko kroz prozor:
Nikad nisam tražila rat. I to je moja pobjeda.
Vrijeme je za vašu poslovnu imperiju, Ana. Računam na vas.
Kasno navečer, uz zeleni čaj gledam svjetlo Rijeke. Realnost koju sam sama stvorila. Riječi drugih ne mogu me dotaknuti postala sam Ana Jurković, žena koja je stala na svoje noge.
Tri su godine prošle. Moja svakodnevica sada je uravnotežena, mirna, ispunjena radom i ljubavlju. Pored mene je Ivan moj suprug, vlasnik restorana, čovjek mirnog duha i otvorena osmijeha. Na našem imanju, kraj Zagreba, pas Bura, večeri pune razgovora o svemu važnome i nevažnome.
Danko radi kao službenik male tvrtke. Izgubljen, umoran, više ne traži bliskost. Kažu da više ne pokušava graditi veze da sve uspoređuje sa mnom, i zna da je propustio ono najbolje.
Popijem čaj, uzmem laptop i spremam se za novi projekt, nova tržišta. Ne osvrćem se unazad. Prava pobjeda nije u tome što sam nekoga rušila već što sam, usprkos svima, postala sretna.
Danas gledam grad kroz osvijetljene prozore i vidim samo budućnost. Svoju budućnost; onakvu kakvu sam sama osmislila i stvorila.
—
U svakom životu dođe trenutak kad biraš: ostati u sjeni ili izići na svjetlo. Dugo godina bila sam sjena, udobna, neprimjetna. Vjerovala sam da je snaga držati i šutjeti, da sreća dolazi sama. Istina je bila surovija: ljubav zbog koje nestaješ, nije vrijedna toga.
Mogla sam koštati histerijom, ali sam odabrala dostojanstvo. Ne zato što sam oprostila nego zato što sam shvatila. Najbolja osveta je živjeti punim plućima. Danko je želio mene kao pozadinu; ja sam postala protagonistica.
Godine prolaze, rane zarastaju ostaje samo ono najvažnije: povjerenje u sebe, svijest da možeš biti više od onog što ti daju. Da nisi vještica za štednjakom, već žena koja oblikuje vlastiti svijet.
Neću to nikad zaboraviti. I zahvalna sam prije svega sebi.
