Oštar kucaj na vrata presjekao je moju jutarnju tišinu točno u sedam.
Navukla sam kućni ogrtač i otišla otvoriti. Na otiraču je sjedila kujica. Riđa, dlaka topla, zlaćana, s bijelim mrljama po prsima. Više nije bila mlada oko njuške je bila prosijeda. Pogledala me odozdo, strpljivo čekajući.
Čija si ti? prošaptala sam.
Naravno, odgovora nije bilo. Samo je rep lagano udario o pod: tap-tap. Oko vrata nije imala ogrlicu ni privjesak. Samo je sjedila. Gledala.
Čučnula sam, ispružila ruku. Kujica je oprezno ponjušila pa mi polizala prste. Mokar nos, topli jezik. I taj pogled pažljiv, kao da nešto čeka.
Jesi se izgubila?
Šutnja. Samo joj je disanje teško, vidjelo se da dugo hoda.
Ustala sam i otišla u kuhinju. U frižideru sam pronašla sinoćnji faširanc. Staviti ga u staru zdjelu za salatu s napuklinom, vratim se pred vrata.
Jela je pohlepno, ali pristojno. Nije grabila, nije režala. Pošto je pojela, oblizala se, pogledala me još jednom i otišla. Čula sam kako joj nokti klikću niz stepenice.
Zatvorila sam vrata. Bila je čudna.
Idućeg jutra opet kucanje.
Otvoriš vrata, a ona sjedi na istom mjestu. Riđa dlaka, prosijeda njuška, isti miran pogled.
Opet ti?
Rep je odgovorio: tap-tap.
Nahranila sam je. Danas pileća prsa što su od sinoć ostala. Opet ona stara napuknuta zdjela. Kujica pojede, pogleda me i ode.
I treći dan je došla. I četvrti.
Počela sam joj namjerno ostavljati hranu. Kupovala sam joj granule u kvartovskom dućanu. Prodavačica me jedno jutro upitala:
Nabavili ste psa?
Ma ne, odgovorila sam. Tuđi je. Samo dolazi.
Začudila se, ali šutjela.
Do petog dana već sam očekivala te kucaje. Budila se bez alarma u šest i četrdesetpet, stavila vodu za čaj, vadila zdjelicu. Više nije bila ona napuknuta kupila sam joj novu, keramičku, sa šarenim ribicama po rubu. Kujica bi jela. Ja bih pila čaj. Šutjele smo. Zajedno.
Potom bi otišla, a ja bih se spremala za posao.
Tri godine sam u ovom stanu. Garsonijera u staroj zgradi na Trešnjevci. Malena, moja. Radim kao konobarica u Caffeu Breza smjene su dugačke, navečer me noge žare. Vratim se doma tišina. TV, večera, spavanje. I opet sve ispočetka.
Skoro mi je četrdeset. Ni muža, ni djece. Imala sam veze, ali ništa nije uspjelo. Ne žalim se, navikla sam. Samo ponekad, navečer, sjedim u kuhinji i mislim kako će možda tako proći cijeli život. U tišini.
Onda jutarnji kucaj. Riđa njuška na otiraču. Uhvatim se kako čekam te tapete šapica.
Sedmog dana nisam izdržala.
Kujica je jela i ostala kod vrata. Obično bi odmah odlazila, ali sad sjedi. Gleda me.
Čija si ti, zapravo? upitala sam. Netko te mora tražiti.
Nije bilo odgovora.
Sjednem kraj nje i pogladim joj glavu. Dlaka joj je bila mekana, na bokovima malo slijepljena. Na vratu trag ogrlice: tanka crta, kraća dlaka.
Imala si ogrlicu Jesi ju izgubila?
Kujica me toplim nosom pogurne u koljeno. I tada mi sine: nije se izgubila. Dolazi namjerno. Zna gdje je, zna haustor, zna kat. Djeluje kao da je već bila ovdje, mnogo puta.
Uzmem list papira i napišem:
Čiji je ovo pas? Dolazi mi svako jutro već tjedan dana. Riđa, oko sedam godina. Ako je tvoj javi se.
Ostavim broj mobitela.
Savitak motam selotejpom da se ne smoči. Nađem stari remen u ormaru i pažljivo joj ga privežem oko vrata umjesto ogrlice.
Odnesi svom gazdi, šapnem. Ili kome treba.
Pogleda me. Rep: tap-tap. Pa siđe niz stepenice.
Cijeli dan čekam poziv. Provjeravam mobitel svakih pola sata. Ništa.
Navečer se vratim doma ni poruke ni propuštenog poziva.
Možda zaista nije ničija? Možda nema više gazdu?
Ali kako baš ovdje dolazi?
Sljedeće večeri čujem kucanje.
Otvaram.
Na pragu stoji muškarac.
Malo preko četrdeset, širokih ramena, ali mršav, košulja mu visi kao da je od nekog drugog. U ruci crveni povodac odmah ga prepoznam.
Dobro večer, tiho reče, promuklim glasom. Zovem zbog ceduljice. To je moj pas.
Crvena traka izlizana kraj ručke. Sjetim se: viđala sam je dok je susjed šeće kujicu. Miran, stariji gospodin iz stana preko puta.
Boris Jakšić.
Zapravo, nastavi muškarac, to je pas mog strica. On je tu stanovao. U stanu nasuprot.
Znam, rekla sam tiho. Boris Jakšić.
Klimne glavom.
Stric je preminuo prije četiri mjeseca.
Sjećam se. Jesen, papir na oglasnoj ploči: Jakšić Boris, 1953. godište, preminuo Prošla sam pored toga, u sebi samo: susjed. Rijetko smo razgovarali samo dobro jutro. I onda je utihnulo. Stan preko puta bio je prazan.
Ja sam mu nećak, reče muškarac. Goran. Dalji rođak, nikog drugog nema. Meni je ostao stan i ona.
Pokazao je na povodac.
Riđa.
Tako je zovete? pitala sam.
Stric ju je tako zvao. U papirima ima neko službeno ime, ali njemu je bila samo Riđa.
Pomaknem se u stranu.
Uđite.
Oklevao je, ali ipak ušao. Pogledao predsoblje tjeskobno, s hodnikom prema sobici i kuhinji s lijeva.
Ne razumijem, priznala sam. Dolazi k meni. Svaki dan. Već tjedan.
Goran je teško uzdahnuo, protrljavši lice umor mu je bio na čelu.
Znam. Pratio sam je. Svako jutro pobjegne. Mislio sam da luta. A ona dolazi ovamo.
Ovamo? Meni?
U ovaj haustor. Na ovaj kat. Pogledao me u oči. Traži ga.
U prvu nisam shvatila. Onda kao da mi je netko prostrujao tijelom.
Znači
Stričev stan je preko puta vašeg. Isti kat, isti haustor. Pamti put. Svako jutro istrči van, dođe, sjedne kraj vrata i čeka. Onda ode. I tako već danima.
Osjetila sam hladnoću. Nije dolazila meni. Čekala je njega. Borisa Jakšića starog gospodina koji bi je svaki dan vodio u park. Dobro jutro dobro jutro. Njega nema, ali ona još dolazi.
Zašto onda kod mene? upitala sam. Stan mu je preko puta.
Sad sam tamo ja, tiho odgovori Goran. Drugi miris, drugi glas. Ne prihvaća me. A ovdje možda mirisi haustora. Ili pamti kako je prolazio pored vaših vrata. Tko zna.
Šutke je stajao kod mene u predvorju s crvenim povodcem, ne znajući što dalje.
Ne snalazim se, napokon je priznao. Tuguje. Malo jede, ne igra se. Cijele dane leži u predvorju. A ja podigne ruke. Za nju sam stranac.
Odveli smo se zajedno u kuhinju. Zakuhala sam čaj, izvadila šalice. Goran sjede na stolicu, poguren, ramena su mu kao posivjela.
Uselio sam prije dva mjeseca, reče. Dok se sređivali papiri, bila je kod susjede ispod. Onda sam je doveo.
Niste iz Zagreba?
Iz Koprivnice. Inženjer u tvornici, radim u smjenama. Zašutio. Strica nisam vidio deset godina. Zadnji put na sprovodu njegove žene. Onda je ostao sam. S Riđom.
Natočila sam mu čaj, ponudila šećer kimnuo je, pogodila sam.
Bolovao je?
Srce. Goran otpije gutljaj. Nije izdržalo. Umro je tiho. Pronašli su ga tek nakon tri dana. Riđa je cijelo vrijeme bila s njim. Nije jela, nije pila. Samo je sjedila.
Zamislila sam: prazan stan, tišina. Pas vjeran, riđi. Čeka da se gazda probudi. A on se više nikad neće probuditi.
Žao mi je, promrmljala sam. Ne znam kako pomoći.
Goran odloži šalicu.
Već pomažete. Dolazi vam to joj olakšava. Ako zastane. Ako bi mogli puštati je nekad? Bar na kratko?
Pogledala sam ga. Muškarac četrdesetih, sam, pas koji ga ne prihvaća. I ja skoro četrdeset, sama, prazna garsonijera.
Može, tiho rekoh. Nek dolazi.
Sutradan je Riđa ponovno pokucala prepoznala sam zvuk. Otvorim. Sjedi na otiraču, rep lagano lupa po podu.
Bok, šapnem. Uđi.
Ušla je. Prvi put nije ostala na pragu, nego prošla unutra. Ponjušila hodnik, provirila u sobu, vratila se u kuhinju i sjela mi k nogama.
Stavila sam joj zdjelu s hranom. Jela je mirno, polako. Onda se nagnula i toplim nosom dodirnula mi koljeno.
Fali ti gazda?
Šutjela je. Samo gledala krupnim, mudrim, tužnim očima.
Pogladila sam je po glavi.
I meni fali netko, priznadoh. Na svoj način.
Riđa nasloni glavu na moje koljeno. Tešku, toplu. Ostanemo tako šutke, minutu, dvije. Onda se podigne i ode.
Navečer je nazvao Goran.
Vratila se, rekao je. Mirna je. Prvi put nije cvilila. Čak je pojela.
Dobro, odgovorim. Nek dolazi ujutro. Ionako rano ustajem.
Hvala zastane. Smijem li i ja nekad navratiti? S njom.
Zamislih se. Stranac, gotovo nepoznat. Govorio je oprezno, kao da se boji odbijenice.
Može, rekoh.
U subotu su došli ujutro. S Riđom na povodcu i vrećicom u ruci.
Nešto sam donio.
U vrećici je bila stara keramička zdjela okrznut rub, izlizani cvjetići.
Stričeva, reče Goran. Iz nje je uvijek jela.
Uzmem zdjelu teška, hrapava. Tuđi život.
Naspem hranu. Riđa dođe, ponjuši i odjednom rep zavrti. Jela je brzo, pohlepno, kako nije cijeli tjedan. Pogleda me.
Prepoznala ju je, prošapće Goran i glas mu zadrhti.
Dalje sve krene sporo. Šetnje, čaj, razgovori. Riđa ozivi. A i mi polako.
Ponekad, za novi početak, dovoljno je samo otvoriti vrata.
Ponekad da netko tiho pokuca repom: tap-tap.
