Domaćica u svom domu.

Domaćica u vlastitom domu.

Danijela, opet si zaboravila poklopiti maslac uzdahnula je Ljubica Perković, glasno približavajući si stolicu. Cijelu noć je upijao mirise iz hladnjaka. Mario, sine, radije namaži svježi sir, jučer sam ga kupila, friškog.

Danijela je osjetila kako joj se prsti stežu oko drške noža. Nastavila je rezati kruh u tišini, pokušavajući sve rezati ravno, iako su joj ruke lagano podrhtavale. Vani je sipila listopadska kiša, po prozoru su klizile neravne staze i činilo se da je kuhinja premala za troje odraslih.

Mama, sve je u redu s maslacem Mario nije podigao pogled sa svog mobitela, žvačući sendvič.

Da, da… Ja samo brinem. Vi mladi niste svjesni koliko se hrana brzo može pokvariti ako se ne čuva kako treba. A onda bolovi u trbuhu, i tko vas liječi?

Danijela je spustila tanjur s kruhom na stol i sjela na svoj stolac. Glava joj se vrtjela od jutra, u ustima gorak okus. Napravila si je čaj iz vrećice Jutro, nadajući se da će je toplo piće smiriti.

Dani, ništa ne jedeš svjetlucale su oči Ljubice Perković ponad naočala. Pogledaj na što ličiš, sva si smršavila. Mario, kako namjeravaš imati djecu s tom ženom? Djetetu treba zdrava mama.

Nešto se stisnulo unutra. Danijela je otpila gutljaj prevrućeg čaja i natjerala se nasmiješiti.

Ljubice, nisam jutrom gladna. Tako mi je oduvijek…

Da, da… U moje vrijeme se s temperaturom radilo, a sad na svaku sitnicu bolovanje. Ja sam u tvojim godinama već sama Mariu bila sve, i radila i doma stizala srediti.

Mario je konačno podignuo pogled.

Mama, nema veze s time. Danijela je jučer do osam bila u uredu, izvještaje slali.

Ne svađam se, brinem. Mladi ste, vrijeme je da razmišljate o djeci, a ti ovako krhka…

Danijela je ustala, odnijevši svoju nepopijenu šalicu u sudoper. U odrazu prozora vidjela je Ljubicu kako Mariu na tanjur stavlja još svježeg sira i tapša ga po ramenu. I dalje je njen glas strujao nježno kuhinjom, upućen Mariu.

Sine, ne zaboravi na važan sastanak, ona ti je plava košulja ispeglana, na stolcu je.

Stajao sam uz sudoper, stežući šalicu hladnog čaja, osjećajući kako mi je u prsima sve teže, kao umor, samo bolnije. Kao povrijeđenost, samo dublje.

A sjećam se, još prije tri mjeseca, iskreno sam se veselio što će Ljubica doći kod nas.

***

Ljubica Perković došla je krajem srpnja. Zvala je kasno navečer, glas joj je bio zabrinut, skoro uplakan. Stan su joj poplavili susjedi, parket propao, pola namještaja uništeno, trebat će ozbiljna renovacija. Majstori obećavaju tjedan ili dva, najviše deset dana.

Mario, dolazim vam na tjedan, može? Skupa je hotelska soba, a i sama mi je tamo teško, molila je kroz slušalicu, a Mario je naravno, odmah pristao.

Danijela je tada bila čak i radosna. Ljubica je živjela u Karlovcu, viđali su se samo za blagdane, a odnosi su bili sasvim korektni. Uvijek se doimala kao energična, draga žena, možda prepričljiva, ali dobronamjerna. Nakon smrti muža prije pet godina ostala je sama, radila u arhivu, uzgajala ciklame na prozoru.

Nije to ništa, proći će tjedan u trenu tješila je Danijela muža, već planirajući gdje će smjestiti gošću. Dugo nismo normalno porazgovarali s njom.

Mario ju je zagrlio, poljubio je u kosu.

Zlato si. Znam da nije zgodno, ali lakše mi je kad nije sama dok traje renovacija.

Ljubica je stigla s dva ogromna kofera i kartonskom kutijom obavijenom špagom. Dočekali smo je zajedno na peronu i pomogli joj s torbama. Izgledala je umorno, oči crvene, usne stegnute.

Danijela, hvala što ste me primili rekla je, grleći ju na vratima. Neću smetati, samo dok završe, pa se vraćam natrag.

Prvi su dani zaista bili idilični. Ljubica bi kuhala ručak i prala, dok smo ja i supruga radili. Navečer bismo svi zajedno pili čaj s njenim domaćim keksima, pričali događaje dana. Mario je bio življi, nasmijan, jasno se vidjelo da mu je drago što je mama tu.

No do kraja druge sedmice počelo se nešto mijenjati.

U početku su to bile sitnice. Ljubica je presložila začine po kuhinji, objasnivši mi da je tako praktičnije. Potom je premjestila moje rublje u ormaru, složila ga po svom. Danijela bi često našla svoje stvari na novim mjestima, i nije znala treba li nešto reći. Bože, to je, uostalom, sitnica.

Danijela, vidjela sam prašinu na zavjesama govorila je Ljubica, prolijevajući juhu u tanjur. Dugo ih nisi brisala? To nije dobro, alergije krenu. Ja sam ih danas prošla vlažnom krpom, sad je čisto.

Hvala, Ljubice promrmljala bi Danijela, crvenih obraza. Nije stigla svaki tjedan brisati zavjese nakon posla je jedino željela knjigu ili seriju na kauču.

Ne predbacujem, samo pomažem. Lijepo ti je tako, manje posla.

Nakon tri tjedna, javili su iz Karlovca radovi se odužuju. Električari su našli lošu instalaciju, treba mijenjati, još desetak dana. Ljubica je bila potištena, ali se trudila ne pokazivati.

Mario, nije valjda da vam smetam? Još malo pa gotova obnova.

Ne smetaš, mama, naravno Mario ju je snažno zagrlio.

Gledao sam ih, u meni je tinjao nemir, ali sam ga tjerao što je tjedan više…

No onda je prošao mjesec. Pa mjesec i pol. Ljubica se nekako sasvim udomaćila u našem malom dvosobnom stanu. Spavala je u sobici koja je prije bila Danijelina radna; sad je ona s laptopom radila po kuhinji ili u spavaćoj, nije joj bilo baš zgodno, ali nije smogla reći da želi svoju sobu nazad.

Svaku je večer Ljubica kuhala. Uvijek je spremala ono što Mario voli pečeni krumpir i piletina, gulaš, sarmi. Danijela je više voljela laganu hranu, povrće, ribu, ali joj je bilo glupo spomenuti.

Danijela, ti opet ništa ne jedeš vrtila je glavom Ljubica. Mario, pa pogledaj ženu, nestaje pred očima. Trebala bi kod doktora, možda ti je nešto sa želucem.

Dani, stvarno jedeš sve manje Mario bi je pogledao zabrinuto.

Samo nisam gladna uvijek bi odgovorila istinu. Apetit je nestao. Ujutro ju je mučila mučnina, kroz dan slabost. Nije htjela liječniku bojala se čuti da je sve to od stresa ili premorenosti. Kako to uopće priznati nekome?

***

U rujnu na poslu je izbila frka. Porezna je tražila reviziju izvještaja, svi u uredu, uključujući Danijelu, ostajali su puno duže. Kući je dolazila nakon devet, iscrpljena, s rasplamsalom glavoboljom.

Stan je dočekivao toplim svjetlom i mirisom večere, uvijek Ljubičinim glasom.

Dani, napokon si stigla. Mario i ja smo večerali, tebi sam ostavila na štednjaku, samo si podgrij. Molim te, ne miči lonce, tako sam posložila, najlakše je tako.

Danijela bi kimnula, pojela par zalogaja jela koje je teško progutala. Mario bi došao, poljubio je u obraz, pričao što mu se taj dan dogodilo. Ljubica bi sjedila uz njih, pletla ili čitala časopis, uvijek prisutna, kao da je zrak postao gušći.

Mario, čini li ti se da tvoja mama planira ostati dugo? pitao sam jednom dok smo ležali u mračnoj spavaćoj.

Pa renovacija nije gotova promrmljao je pospano. Samo malo, nije joj lako tamo.

Prošla su već dva mjeseca…

Ma znaš i sama, ona je sama, teško joj je. Ne možeš imati više razumijevanja?

Nešto je zaboljelo. Danijela je šutjela, okrenula se zidu. Mario je brzo zaspao, a ona je satima slušala šuškanje i kretanje Ljubice iz druge sobe.

Sljedeći dan Ljubica ju je dočekala prijedlogom.

Danijela, pomognem ti subotom s pospremanjem? Ionako si iscrpljena. U dvije je brže gotovo.

Htjedoh reći “ne treba”, ali Ljubica je već donijela kantu, metlu, krpe. Zajedno su čistile, a ona cijelu aktivnost komentirala.

Ajme, iza radijatora je sam prašina… Trebalo bi proći usisavačem. I zavjese su za pranje, vidiš kako su sive. Frižider, kako ga pereš, svakih par tjedana bi ga trebalo dobro očistiti.

Danijela je kimala, trljala, prala, iznutra osjećajući sve veći otpor. No nije mogla reći ništa grubo žena je ipak pomagala, trudila se, brinula…

Do kraja rujna, Danijela je shvatila da se doma osjeća kao gost. Nespravan gost, neiskusan, nedovoljno dobar. Ljubica je vodila glavnu riječ u kuhinji, kupaoni, pa čak i kod rublja. Sama bi prala Marijeve stvari, slagala ih na određeni način, peglala mu košulje u škrobu.

Mario voli kad košulje škripe, naučila sam ga na red od malena nasmiješila bi se nježno.

Danijela je svoja roba prala posebno, kad bi stigla uloviti mašinu slobodnu. Šuljala se hodnicima, pazeći kome smeta.

Noćima bi sanjala zbunjujuće snove tražila bi svoju sobu po beskrajnim hodnicima, sve su joj sobe bile zabravljene. Ili na kuhinji pokušavala skuhati večeru, ali bi joj lonci i sastojci nestali iz ruku.

Budila se mokra od znoja, s užurbanim srcem. Znala je poželjeti reći mužu koliko joj je teško, kako ne može disati i koliko to sve boli, ali riječi bi zapinjale u grlu. Kome reći da ga svekrva guši brigom?

***

S prvim danima listopada počeli su se događati čudni detalji.

Jedno jutro Danijelu je probudila mučnina. Jedva je stigla do kupaonice prije nego što se povratila. Dok je umivala lice, začula je iz hodnika zabrinuti Ljubičin glas.

Dani, jesi li dobro? Da zovemo liječnika?

Nije ništa, prošlo će biti. Vjerojatno nešto s trbuščićem…

S čim? u njenom se glasu osjetila uvrijeđenost. Jučer sam kotlete radila od svježeg mesa, Mario je jeo i ništa mu nije…

Nisu kotleti krivi. Samo imam osjetljiv želudac.

Danijelu nije puštala slabost. Na poslu je brojke jedva raspoznavala. Marina iz ureda zabrinuto joj je dobacila:

Dani, ko sjena si. Idi doma.

Ne mogu, moram izvještaje.

Ma, zdravlje na prvom mjestu. Pođi liječniku.

No nije išla. Kući je došla kasno, a Ljubica ju je dočekala gotovo neprijateljskim izrazom.

Čitav dan sam brinula. Mario isto. Znaš li da nas strašiš?

Oprostite, posla mi je previše.

Poso, poso! A obitelj? Muž ti je sam doma, barem sam ga zasitila večerom.

Danijela je samo prošla u spavaću i bacila se na krevet s glavoboljom. Kroz zid je čula hrapave glasove, Ljubice i Marija, nisu razabirala riječi, ali intonacija je govorila sve.

Sutradan, oblačeći se za posao, pronašla je svoju najdražu bluzu, bijelu svilenu, u ormaru a na ovratniku žuta mrlja. Sinoć je bila čista, sigurno.

Ljubice, znate li što je s mojom bluzom? pitala je izlazeći u kuhinju.

Svekrva se okrenula s tave, zbunjena lica.

Kojom bluzom?

Onom bijelom, sad ima mrlju…

Sine, nisam ništa dirala. Možda si ti prolila pa zaboravila.

Pogledala je to okruglo lice ispod brave kose, nevino, no iznutra je odjednom znala: Ljubica laže. Zna što je i napravila.

Ali dokaza nije bilo. Tiho je obukla drugu košulju i otišla s težinom u prsa.

Uslijedile su nove čudnovatosti. Nestala joj je najdraža šalica, keramička, poklon od Marija za rođendan. Pitala je Ljubicu, slegnula je ramenima:

Možda si je razbila pa bacila, nisam ja.

Zatim je odjednom preko noći nestao sav njen šampon. Skoro puna bočica. Ljubica je opet slegnula ramenima:

Možda je propustila kroz poklopac, dešava se…

Danijela više nije pitala. Samo je osjećala, dok joj se sve pred očima rušilo i postajalo ljepljivo kao noćna mora. Navečer je sjedila na kuhinji s laptopom, jer u svoju sobu, sada Ljubičinu, više nije ni ulazila. Mario je bivao povučen, često nervozan, dva-tri puta su se i posvađali.

Dani, zadnje vrijeme si sva nervozna prigovorio je. Zbog posla?

Nije do posla.

Pa zbog čega onda?

Gledala ga je, i poželjela izreći istinu: ne podnosim stalno prisustvo tvoje majke, gušim se, osjećam se strancem u svom stanu. No riječi su zapele kao i uvijek.

Samo sam umorna. Oprosti.

Poljubio ju je u sljepoočnicu.

Strpi se još malo. Mama će ubrzo otići, pričao sam s njom. Obnova je skoro gotova.

Ali radovi su trajali i dalje. Svaki tjedan Ljubica bi zvala majstore i vraćala se zabrinuta.

Kažu još malo. Lijepe tapete, postavljaju kutne lajsne. Još tjedan, najviše dva.

Tjedni su se pretvarali u mjesece.

***

Krajem listopada Danijela je gotovo izgubila san. I kad bi spavala, bio je to nemiran, površan san. Ispod očiju podočnjaci, ruke joj podrhtavale.

Jedne noći probudilo ju je šuštanje. Lagano, iz sobe gdje je spavala Ljubica. Pridigla se, osluhnula. Šuštanje je prestalo, postalo tiho.

Ujutro je pitala:

Jeste li nešto po noći čuli?

Ma ne, spavam kao zaklana. Što bi bilo?

Mislila sam da netko hoda.

Vjerojatno si sanjala. Trebala bi liječniku.

Nakon par dana proširio se po stanu čudan miris. Sladunjav, voskast, kao u crkvi. Obišla je sve sobe, i shvatila da vuče najviše ispred vrata Ljubičine sobe.

Ljubice, palite li vi svijeće? pitala je navečer.

Svijeće? Ne, zašto? Tko još pali svijeće…

Osjeća se vosak.

Možda od susjeda ventilacijom.

No miris bi se stalno vraćao, noću, slab, ali ipak tu. Danijela je od njega bježala pod deku, osjećala kako je strah polako steže.

Jednog popodneva, dok Ljubica nije bila doma, ušla je u njenu sobicu. Sve je izgledalo uredno: kauč, stol, šareno cvijeće na prozoru, ormar, dva kofera, kartonska kutija. Prišla je kutiji, i tek što ju je dotakla, začula ulazna vrata. Poskočila je, izjurila van. Ljubica je ulazila s vrećicama iz trgovine.

Danijela, doma si? Mislila sam da radiš.

Slabo mi je pa sam ranije došla.

Sirota, lezi, ja ću ti napraviti čaja.

Te večeri opet je osjetila miris voska. Krenuvši prema kupaoni, krajičkom oka vidjela je na polici zajedničku sliku, onu s Mariom iz Dubrovnika, uokvirenu. Uvijek je stajala u spavaćoj. Sad je bila na polici, a Danijelino lice na slici u finim crtama izgrebano iglom.

Srce joj je tuklo kao ludo. Stajala je s okvirom u rukama, ne skidajući pogled s izgrebanog dijela.

Dani, što gledaš? Mario je izašao iz sobe, zijevajući.

Mario…vidi…

Primio je okvir, namrštio se.

Kaj je ovo?

Ne znam. Prije nije bilo. Netko je iglom…

Da nije greška slike, možda iz laboratorija?

Mario, nije greška. Netko je ovo namjerno, tankom iglom…

Tko? pogleda me zbunjeno. Znali smo tko živi još u stanu. No reći na glas bilo je nestvarno.

Vjerojatno sam ja zabunom oštetila, oprosti…

Tu noć nisam spavao. Gledao sam u strop, slušao Marija kako tiho diše, i zujanje koje dolazi iz smjera Ljubičine sobe.

***

Studeni je donio hladnoću. Danijela se ni u stanu nije mogla ugrijati; stalno je bila u vunenom džemperu, iznutra prozebla. Mučnina ujutro pojačana, jela nije skoro ništa, tek topli čaj i pokoji dvopek kad Ljubica nije gledala.

Dani, sva si klonula iz nje je opet zračila zabrinutost, ali Danijela bi u njenim očima ugledala i nešto drugo: zadovoljstvo.

Na poslu je šefica pozvala na razgovor:

Gospođo Danijela, zadnji izvještaji vam nisu točni. Jeste li dobro?

Oprostite, Ivana, više se neće ponoviti.

Sigurno ste dobro? Hoćete uzeti slobodno?

Slobodno. Danijela je zamislila slobodne dane u stanu, gdje je svaki kutak osvojila svekrva, i od same pomisli bilo joj je još gore.

Ne treba, bit ću bolje…

Ali nije bila. Potpuno je zakazala na svim poljima. Navečer je sjedila pogledom u prazno na kuhinji. Mario je pokušavao pričati, odgovarala je jednosložno.

Dani, ne prepoznajem te više. Otuđila si se.

Umorna sam.

Možda stvarno trebaš doktoru? Mama stalno ponavlja da ništa ne jedeš.

Mama kaže. Pogledala ga je.

Tvoja mama puno toga priča.

Molim?

Ništa. Nije bitno.

Otišla je u sobu, Mario nije pošao za njom.

Ubrzo se dogodilo ono čega sam se potajno bojao.

Danijela se vratila s posla ranije, oko šest. Ljubica je u to vrijeme inače gledala serije ili visila na telefonu. Djelovalo je previše tiho.

Svladao ju je umor, ali dok se spremala u kupaonici, začula je tihi zvuk. Šaptanje. Dolazilo je iz Ljubičine sobe.

Zastala je. Slušala. Šapat, nerazumljive riječi, ritam poput molitve.

Polagano se prikrala vratima. Bile su na škripac. Kroz uski otvor vidjela je kraj stola. Na stolu dvije debele svijeće, žute, cerkvene, plamsale su ravnim plamenom.

Srce je bubnjalo. Gurnula je vrata.

Ljubica je stajala okrenuta leđima, nagnuta nad stolom. Pred njom velika Marijeva slika iz mature, do nje Danijelina, danima prekrižena flomasterom. Ljubica je iznad njih micala rukom; u prstima joj je svjetlucala dugačka igla. Spuštala ju je prema Danijelinoj fotografiji.

Ljubice promukao je glas Danijele.

Ljubica se munjevito okrenula, lica pepeljasta, oči krupne.

Danijela… ti… nisam očekivala…

Što to radite?

Ljubica je spustila ruku i sakrila iglu. Lice joj je od zbunjenosti prešlo u nervozu.

Ništa. To nije tvoja stvar!

Svijeće. Fotografije. Što je to?

Rekla sam ti, nije tvoja stvar! Iziđi iz moje sobe!

Nešto u meni je puklo. Svi mjeseci nakupljene frustracije, umora, boli, sve je odjednom izletjelo van.

Vaša soba? koraknuo sam naprijed, a ruke su mi drhtale. Ovo je MOJ stan! I to je MOJA soba već tri mjeseca što u njoj spavate!

Danijela, ne viči…

Vičem! Palite svijeće, grebete mi slike, uništavate mi stvari, trovate mi život!

Nisam ništa uništavala! uspravila se uspravno, ledeno, puni bijesa. Ti si ta koja uništava! Mog si sina učinila nesretnim! S nekom drugom već bi imao obitelj, a ti…samo posao ti je važan! Nisi mu ni žena, već teret!

Te su riječi bile kao šamar. Danijela je stajala, suze su joj pekle oči.

Kakvo pravo imate…

Imam, ja sam mu majka! Samohrana, sama, sve sam za njega. A ti? Prva na koju je naišao!

Prva?! Mi se volimo! Mi smo obitelj!

Obitelj? Ljubica je podrugljivo ciknula. Kakva obitelj? Ne možeš mu dijete ni roditi. Pogledaj se, bolesna, suha! Nisi mu ravna.

Nešto je u meni zauvijek puklo. Prišla sam stolu, zgrabila svijeće i bacila ih na pod. Jedna se ugasila, druga je još gorjela, ali na podu. Podigla sam svoju izgrebanu fotografiju i podrapala je na pola.

Izađite izgovorila je tiho, ali glas mi je bio čvrst. Odmah napustite moj stan.

Što?! Ljubici je lice bilo mrtvačko. Ne smiješ…

Smijem! Ovo je moj dom i kažem: odlazite! Spakirajte stvari i van!

Mario ti to neće oprostiti!

S Mario ću sama riješiti! Vi ovdje više nećete biti ni sat ni dan!

Vrata su tresnula. Mario se vratio s posla, čuo galamu i dotrčao.

Što se događa?!

Ljubica mu je polegnula ruku na rame.

Mario, žena me izbacuje! Tvoja žena tjera tvoju majku!

Pogledao ju je, pa mene. Stajala sam drhteći, sa suzama i podrapanom fotografijom u ruci.

Mario rekla sam drhtavim glasom Pogledaj. Pogledaj što je radila.

Pokazao sam mu stol, slike, svijeće, iglu. On je šutke gledao u to, a lice mu se polako mijenjalo: nevjerica, shvaćanje, užas.

Mama… što je ovo?

Ništa, sine, samo sam… molila se za tebe…

S iglom? S išaranim fotografijama? glas mu je bio tvrd. Mama, što je tebi?

Natjerala sam ti pomoć! Ona ti nije dovoljna, ja to znam!

Dosta! poviknuo je Mario, prvi put tako glasno na majku. Dosta!

Uzeo je kofer, bacio ga na krevet.

Spakiraj se. Odvest ću te do kolodvora. Odmah.

Mario…

Odmah, rekao sam!

***

Sat kasnije Ljubica je odlazila. Pakirala se šutke, smrznutog lica. Mario joj je pomagao, nijem. Ja sam sjedio u hodniku, klonuo, bez snage.

Na vratima je Ljubica zastala, uputila mi dug, težak pogled.

Još ćeš požaliti zbog ovoga.

Nisam odgovorio. Mario je uzeo kofere i izišao s njom. Vrata su se zatvorila.

Ostao sam sam.

Tišina u stanu je bila oglušujuća. Ušao sam u tu sobu, gdje je do maloprije Ljubica vladala. Stol, ostaci voska, slike, prevrnute svijeće. Sve sam to skupio, iznio na balkon, bacio u kantu.

Zatim sam širom otvorio prozor. Hladan studeni zrak šibnuo je unutra, ali prvi put sam ponovno osjećao da mogu disati.

Mario se vratio kasno, oko ponoći. Izgledao je iscrpljeno, pao je na krevet.

Odveo sam je, sjela je na vlak za Karlovac.

Sjeo sam pored njega, uzeo mu ruku.

Oprosti.

Za što?

Za ovo sve.

Ti ne, ja bih trebao tebe ispričati. Ništa nisam vidio, nisam želio priznati da je ovako teško. Mislio sam, samo si umorna. A zapravo…

Zašutio je, pokrio lice rukama.

Poludjela je. Nisam znao da je to sposobna.

Mario, njoj je teško…losing father, sve si joj.

Nije to izgovor. Ono što je radila…to boli.

Sjedili smo u tišini. Onda me Mario zagrlio, čvrsto, i osjetio sam kako drhti.

Bojao sam se da ću te izgubiti. Zadnjih tjedana bila si mi tako daleka, strana…

Nisam. Gušila sam se.

Više nećeš. Obećajem.

Sutradan je jutro bilo neobično. Probudilo me sunce kroz zavjese, sjela sam na rub kreveta, slušala. Tišina. Nema koraka na kuhinji, nema kuhanja, nema Ljubičinog glasa.

Prošetala sam po stanu. Otvorila vrata svoje sobe. Prazno. Moj radni stol, prazne police. Moj dom.

Mario je kuhao kavu u kuhinji.

Dobro jutro.

Dobro.

Doručkovali smo sami. Bilo je neobično mirno, ali ugodno. Prvi sam put pojela tost i nije mi bilo mučno, prvi put nakon dugo vremena.

Dani, moraš liječniku, još uvijek si blijeda. Danas te naručim?

U redu.

Mario me naručio kod doktorice za sljedeći dan. Dan sam provela na poslu, osjećala sam se ne dobro, ali lakše, kao da je netko skinuo težak teret.

Navečer, kad smo bili na kauču, Mario me obuhvatio.

Razmišljao sam o mami. Nije se još javila.

Ljuti se?

Vjerojatno. Ali…Danijela, ne mogu prekinuti s njom sve. Majka je. Ali s tobom neću više riskirati ništa.

Razumijem.

Možda kad sve stane, opet dođe u goste. Na jedan dan, ali više ne ostaje…

Kimnula sam. Strah i dalje u meni, ali jasno mi je bilo ne mogu Mariju tražiti da ju se odrekne; njegova je majka.

***

Sljedeći dan otišla sam doktorici. Starija je žena pažljivo saslušala moje pritužbe zbog mučnine, slabosti, manjka apetita. Postavila par pitanja.

Kad ste imali zadnju menstruaciju?

Razmislila sam. Nisam znala, od svih briga zaboravila sam pratiti ciklus.

Davno. Više od mjesec.

Napravit ćemo test na trudnoću.

Stala sam. Trudnoća? Nisam o tome ni razmišljala. Nismo se ni pazili više, htjeli smo dijete, ali nekad…ružnija budućnost.

Test je bio pozitivan.

Čestitam nasmijala se doktorica. Otprilike šest tjedana ste trudni. Mučnina, slabost, to su klasični simptomi.

Izašla sam iz ordinacije omamljena. Trudna sam. Dijete. Naše dijete.

Sjela sam u hodniku i rasplakala se od olakšanja, radosti i straha, svega zajedno.

Navečer sam rekla Mariu. Najprije nije mogao vjerovati, onda me podigao, ljubio, plesao po kuhinji.

Istina? Stvarno?

Šest tjedana.

Ne mogu vjerovati… Dani, ovo je… čudo!

Na kuhinji smo sjedili držeći se za ruke dok je Mario ponavljao koliko nas voli i kako će sve učiniti za nas i dijete.

***

Prošle su tri tjedna. Ljubica se nije javljala. Mario ju je dvaput pokušao zvati, nije diže. Onda je stigla poruka: Živa sam, dobro mi je. Ne brini. Ništa više.

Danijela se polako oporavljala. Toksikoza je bila podnošljiva. Sve je više jela, imala energije. Uvečer smo obnavljali moju sobu, spremili sve ostalo od Ljubice van, kupili nove zavjese.

Stan je opet bio prostran, svijetao. Danijela je opet kuhala, svoja jela. Mario bi pomagao, večeri su bile opuštene.

Jedne večeri zagrlio ju je na kauču.

Dani, kad se dijete rodi, sigurno će željeti doći.

Vjerojatno.

Hoćeš li imati protiv?

Promislila sam. Onda ga pogledala.

Može doći. U goste. Na dan. Ali nikad više da ovdje ne noći, to je moj uvjet.

U redu.

I s bebom neću je ostavljati samu. Barem dok ne vidim da je sve drukčije.

Slažem se.

Ne želim biti zla, ali neću više dozvoliti da nam uništi život.

Neće. Sad znamo što više nećemo dozvoliti.