Ma nikad nisam bila ravnodušna prema ljudima oko sebe. Prije nekoliko godina sam se preselila iz malog mjesta u Zagreb. I dan danas mi nije jasno kako netko može proći kraj čovjeka kojem treba pomoć ili izbaciti ženu s djetetom iz stana samo zato što nema za platiti stanarinu. Naravno, ima i iznimki. Bilo je to 2007. Vraćala sam se s posla i stala u jedan supermarket da nešto kupim. Ispred ulaza je stajala žena s djetetom. Odmah su mi privukli pažnju. Majka je djelovala iscrpljeno i nervozno.
Što hoćeš sad?, zaderala se na sina.
Gladan sam, mama, tiho je odgovorio dječak.
U blizini su prolazili roditelji s djecom, oni su nosili pune vrećice hrane. Dijete je bilo slabo odjeveno, na njemu se vidjelo da je gladan. Majka se tada baš slomila, odgurnula ga je i izderala se da joj je on uništio život. Nakon toga je brzo otišla i nestala među ljudima, ostavivši dječaka samog. Taj njen potez me baš šokirao. Mali je, kad je shvatio da ga je mama stvarno ostavila, sjeo na pločnik i tiho zaplakao. Nije to bio onaj histeričan plač, nego su suze curile bez riječi onako, kao kad znaš da te netko ostavio.
Bilo mi je jako žao dječaka, ali sam mislila da će mu se majka vratiti svakog trena. Prošla je pola sata. Nitko nije došao, ni njegova mama. Više nisam mogla samo gledati, pa sam odlučila prići i pokušati ga utješiti. U prvi mah mi je bilo stvarno neugodno jer, znaš kakvi smo, ljudi znaju krivo gledati kad odrasla osoba priđe tuđem djetetu. Ali, stvarno nikoga nije bilo briga. U početku me se bojao, nije mi htio ni prići. Tek kad sam pozvala zaštitara da vidimo možemo li naći njegovu mamu, otvorio se i počeli smo pričati. Otkucao mi je svoje ime zvao se Borna, imao je pet godina. Dok smo čekali da zaštitar riješi stvar, otišla sam unutra i kupila mu nešto za jesti. Prvo nije htio, al kad je počeo jesti, tamanio je sve što sam mu dala.
Kasnije sam saznala da taj mali nije jeo cijeli dan. Ispalo je da mu je majka pobjegla i nitko nije znao gdje je otišla. Nisam imala izbora pa sam dječaka predala centrima za socijalnu skrb da pokušaju pronaći roditelje. Ali osjećala sam da tu moja priča s Bornom ne staje. Srećom, imala sam poznanike u socijalnom pa sam mogla pratiti kako se o njemu brinu. Ispostavilo se da je majka sama odgajala sina, otac ih je davno napustio. Prije nego što je rodila, radila je, a onda je stalno govorila kako joj je dijete uništilo život. To je govorila malom svaki put kad bi bila ljuta. Na kraju su pronašli njegovu majku jednostavno ga je ostavila i rekla da joj je svejedno, da će ga ionako odvesti u dom.
Mali je plakao i molio mamu da ga povede kući, ali ona je napisala izjavu da se odriče djeteta. Borna je to jedva preživio.
Prošla su još dvije godine dok ga nisam uspjela posvojiti. Morala sam proći kroz puno papirologije i registracija pa je Borna neko vrijeme bio u domu. Redovito sam ga posjećivala i donosila mu poklone. Neki moji prijatelji su me i pitali zašto bih uopće uzimala tuđe dijete.
Vrijeme je prolazilo, nisam ni primijetila koliko je Borna narastao. I znaš šta, nikada, baš nikada, neću požaliti što sam ga tada posvojila.
