Najbliže osobe
Prema mišljenju liječnice za stolom, Vera Kovačević bila je nalik žabi golema, razlivena, svaki njezin uzdah ispuhivao je vrat. Toliko su joj puta govorili da se mora liječiti, da to kudikamo ne vodi, ali bi Vera samo odbijala rukom.
Kakva operacija, jeste li vi normalni?! Pa ja imam vikendicu, krumpir, prokleta ta zemlja, posla preko glave, a vi meni priču o operaciji! Samo da vas čovjek ulovi pa nikad iz bolnice! I onda, kome ću ostavit Luciju? Kome, pitam vas?
U tom bi trenutku na scenu stajala snažna, uredna Lucija, s dvije pletenice, u vunenoj haljini ili laganoj, pamučnoj, ovisno o vremenu, u čizmama prevelikim ili u vidno nošenim cipelama. Lucija bi stajala mirno, gledala u pod, a Žaba bi je hvatala za rame svojom ogromnom rukom.
Kome ću ja nju? U dom za nezbrinutu djecu? Dosta, već ste predlagali! Nemojte izmišljati i maknite te svoje papire Ja ništa neću potpisati, ne razumijem se ja u te vaše stvari! Hajde, Lucija, imamo mi svog posla. Doviđenja, uvažena doktorice, mi nemamo vremena za vas! Ma pusti, tuđe ne diraj! Žaba otresla znatiželjnu Luciju, koja je posegnula za keramičkom figuricom na stolu, pogurala se uz stol svojom mesnatom, naboranom rukom s kratkim prstima i jarkocrvenim noktima.
Stol bi zaškripao, nešto je u njemu krcnulo, ili su joj to koljena prokrčala, a vrata bi za njima tresnula, pa bi liječnica odahnula. Svi su, zapravo, pomalo strahovali od Vere Kovačević, tako je snažno djelovala.
Vera je suvereno, gospodarski obilazila hodnik bolnice. Lucija se vukla za njom poput punoglavca za majkom, trljajući ozlijeđenu dlan, ne izgledajući ni najmanje tužno. Ravnodušnost? Navika? Debela koža? To je Lucijin tajni svijet.
E pa! Vera se zaustavila, namrštila čelo, grizla donju usnicu, kao da se dvoumi o odluci, pa je zgrabila Luciju za ruku i šaptom joj naredila:
Donesi ovo doktorici. I reci joj da Vera Kovačević šalje pozdrave, zahvaljuje na brizi, ali sad ne može pod nož, nikako. Razumjela? Pa što stojiš? Pokreni te batare! Što je bog poslao ovakvu unučicu, iz nekog drugog svijeta! Ili srlja ko luda ili stoji, gleda negdje u daljinu Bog zna što vidi!
Vera je odmahnula glavom, okrenula Luciju prema hodniku i pogurala je naprijed.
Djevojčica se pokorno vratila do vrata ordinacije.
Pokucaj, smotanko! doviknula je Žaba za njom. Eto, koja to cura postaje! A na koga li je samo?! Učiš, učiš, a ništa!
Dok je Vera pogledom tražila slobodno mjesto, ljudi su se odmah maknuli da joj ga ustupe.
Kad se uvjerila da je Lucija doista ušla unutra, Vera je sjela na skaj-klaonicu, izvadila maramicu i počela brisati čelo prepuno zrnaca znoja. Usnice su joj drhtale, a srce tupo, teško udaralo, odzvanjajući bolno u sljepoočnici.
No, Vera nije nikom bila odvratna.
Da, bila je masivna, uvijek u odjeći bez kroja, s nogama kao stupovi. Ali nije bila odbojna. Vera Kovačević uvijek je mirisala na čisto, odjeća joj je bila ispeglana, jedne stare cipele nosila je godinama, ali uvijek su bile dobro očišćene.
Noge su mi problematične, objasnila bi Vera ako bi tko previše buljio u njezine cipele koje nikako ne pristaju na ljetnu sparinu. Što ću, kad su mi kosti sve naopako rasle Rođena sam prije vremena, slaba, cijela sam bila bolesna. Ali poslije! E poslije sam svima pokazala!
Žaba podigne šaku, pokaže da još ima snage, podboči čeljust i kimne samoj sebi.
I plesala sam u ansamblu, i pjevala Ma svašta radila! Samo, eto, kažu da mi štitnjača nije dobra, oči mi nestaju Vera bi se ponekad sažalila nad sobom, obrisala suze, pa nastavila prigovarati:
A što me tu već sahranjujete?! Tko vam dade pravo da kopate po mojim bolestima! Vi se redom prvo javite u ambulantu! Meni nema vremena za bolesničenja. Moram dići Luciju. Nju izvest jedno, broji prstima-jastučićima, nju naučiti drugo, udati treće! A vi pričate operacija! Ma baš mi je stalo do vaše operacije!
Vera je većinu ušutkavala, a iz scene bi šampionski izvodila.
Sad nije mogla otići dok čeka Luciju. Al’ Lucije nema.
Što ona toliko dugo? Lucija! Lucija, ajde doma! izderala se Vera, pa se i red trznuo i čistačica iz skladišta, još napola pospana, proviri.
Tihše! U bolnici ste! opomenuli su Žabu, ali odmah ušutjeli pod njezinim strogim pogledom.
A Lucija je stajala pred liječnicom, Elenom Matić. Gledala ju je s nekom tugom i suosjećanjem.
Evo, zahvaljujem na brizi. Ovo šalje Vera Kovačević. Kaže, hvala na svemu, ali sada stvarno ne može na operaciju. Nama je krumpir na polju, moramo to iskopati, inače će ga susjedi odnijeti. Sutra idemo, sve srediti mirno iznese Lucija i pruži kutiju čokolade.
Elena je gledala Luciju sa zaprepaštenjem.
Ti? Ti bi trebala čitati knjige, a ne kopati krumpir! Reci mi, dijete, kakva vam je Vera Kovačević? Hoćeš jednu čokoladicu? Meni ne smije slatko, a ti bi sigurno rado! otvorila je kutiju, ali Lucija samo odmahne glavom.
Ne smijem. Baka bi vikala. Idem sad A što je Vera meni? Pa, samo… baka Vera.
Pričekaj. Ti si Lucija, jel tako? Lijepo ime. A baka Vera dobro se odnosi prema tebi? Ne tuče te? nije popuštala liječnica, uvijek empatična.
Baka Vera? Ma zna ponekad Lucijino lice prelije neka sjena sjećanja. Ali, uvijek s razlogom. Vidite, ona samo puno brine, pa dugo viče. A to što ste pitali da me tuče to sam izmislila. Vi meni, Elena, napišite na papiru što treba raditi, možda proći komisiju za bolnicu, ili što Vi ste nova, a prije vas bio je doktor Jurković, on je znao s bakom Ali nemojte se uzrujavati. Baka ima težak karakter, nije joj bilo lako Lucija odmahne glavom. Hvala na svemu. Doviđenja, ja stvarno idem.
Lucija otiđe, ostavivši liječnicu zamišljenu: kako doprijeti do takve žene? I treba li? Na kraju, Vera Kovačević je odrasla, odgovorna, pa neka sama odlučuje o svojim bolestima.
Zašto si dugo? Je li nešto bilo? Govorila ti je o operaciji? nestrpljivo skoči Vera i zgrabi unuku za rame.
Ako joj je doktorica usadila u glavu bolnicu, Lucija će je izmoriti! Pa to je kao profesor Baltazar, stalno s receptima Briga.
Ne, nije ništa govorila. Pitala je samo dobro li se odnosiš prema meni. Hajde doma, moramo oprati rublje! Lucija gurne papirić s preporukama u džep haljine, zgrabi Verinu torbu i prebaci je preko ramena kao ruksak.
Dobro li se odnosim?! Dobro li ja s tobom radim?! Vera plane i k’o tmurina pođe za unukom, opet nadima vrat i obraze. Lucija, stani! Što si rekla? Vraćaj torbu! Mali huliganu! No!
Sustiže je na stepenicama, brzo je vrati, pogleda u oči.
Što si rekla? Brzo odgovori.
Pa ništa posebno. Pusti me, što si se ovoliko zakačila! Lucija usne skupi. Ispitivanja, samo ispituju! Ma, svima nam je svejedno, zaboravi! i otvori teška vrata ambulante. Držim. Pažljivo silazi, stepenice su Šteta što je doktor Jurković otišao
Masivna Vera Kovačević spusti se niz stube, namrštena, sa sivo-plavim očima i skupljenom punđom, krene prema stanici. Još joj samo treba čekati tramvaj jer je neka tamo medicinska sestra odlučila da ona, Vera, nije dobra svojoj Luciji.
Eto vidiš! Kad treba pomoći, nema nikoga, ali svi se u tuđe živote petljaju! Prva stvar!
Vera je bila ogorčena, sve do doma išla je zamišljena. Do navečer se smirila, sjedile su s Lucijom na staroj fotelji, pjevale “Oj, rijeko bistra…”, Vera je plakala, a Lucija uzdisala. Takva joj je cijela, Verina, sudbina, kao rijeka, teče, ne možeš je vratiti. Pokraj nje Lucijin potok, što tek počinje žuboriti među kamenjem. Trebat će pomoći, čuvati ga, ali hoće li biti snage?
Cijelu noć Vera se prevrćala, ustajala piti vode, tmurno razmišljala. Mora se ipak liječiti! Kad Lucija završi osmi razred, onda
…Krumpir su išle kopati rano, kako bi stigle prije navale vikendaša na kolodvoru.
Evo ih, nagrnuše! Lucija, brže, s mužem češ kopat’ kad ga nađeš! A sa mnom moraš stizati! vikala je Vera s kuhinje dok su svi još spavali. Bez doručka si danas, Lucija!
Vera tresne vratima.
Ma, bako, već idem! Pletenicu sam samo vezivala! čuje se Lucija iz sobe.
Da čovjek ne povjeruje! Nedaju ni djetetu jest! Poludjeli svi! Vero Kovačević, igrat ćeš se ovako i doći do kraja! Moja soba će biti, shvati! iz susjedne sobe provirila glava susjede s viklerima. Ti nećeš još dugo! Dva stolca ne drže jednu guzu! Vikala bi i nedjeljom rano! Glava nestala, vrata zalupila, a Vera se nasmijala.
Psi laju, karavane prolaze, Inga Novak! odgovori smireno. Al’ kad dođeš po moj krumpir, ne dolazi više! Raditi treba, a vi? Niste ljudi! S toga sina svog, Peru, gdje ste ga odveli? Zaboravili? Ja nisam! Vera Kovačević razvali susjedina vrata, iščupa zasun. Pokušaj prijavit’, samo pokušaj! Brzo ćeš vidjeti!
Lucija, grleći ramena, slušala je bakino galamljenje. Bilo je strašno… ili i nije. S bakom ništa nije strašno, ona je stijena.
Inga je zamalo progutala viklere od pomame.
Van! Van iz moje sobe! Danas zovem stambeni ured, jasno? Doći će novi šef, pa ćete vidjeti. Krumpir mi tvoj ni ne treba, na placu ima bolji! Žaba jedna!
Tresla se Inga, naslonjena na vrata, a tapke bi joj klizile. Da padne! A što je u njezinim godinama pad? Lom kuka, bolnice, i nema više te sobe!
A ti, kerušo, još laž’! Išla si već jednom, Peru si optužila. Vera Kovačević pljune, naduri vrat. Nije lako disati, ali proći će kad sjednu u vlak.
Lucija! Da te vrag nosi! Brže! povikne Vera i ode se obući…
Već sjedeći na tvrdom sjedalu u vlaku, Vera je bila zabrinuta.
Što ako stvarno ode u stambeni? A tamo novi ljudi, ne znaš ih… Mogli bi nam oduzeti tu sobicu, Lucija? Spavaš valjda? Tu je tvoja sudbina, a ti… Probud se! lupi Luciju po koljenu.
Lucija, ogrijana uz bakinu stranu, drijemala je, pa se strese i otvori oči.
Ispod prozora su jurila polja, negdje natrag, prema zloj Ingi, i sunce je stidljivo probijalo maglu. Pored mosta bila je Krka, pas laje na kravu koja samo maše repom i gleda u sunce, kao Lucija.
Ti si bolesna? zabrine se Vera Kovačević. Samo mi to još fali! Tko će nositi vreće? Krumpir se sam ne nosi! Položi dlan na Lucijino čelo, koje miriše na kruh i pečeni krumpir.
Ne zna Lucija zašto baka miriše tako, samo pamti taj miris i uzdahne…
Nisi bolesna. Hladna si. Hoćeš jesti, jel? odjednom zaključi Vera. Tako sam i mislila! Spavat’ si prva, radit’ najmanje. Hajde!
Vera ustane, vadi sendviče iz vrećice.
Evo. Jedi. Mlijeko nisam ponijela. Inga me izludila. Kao da će stvarno negdje prijavit! baku opet preplavi bijes, dok Lucija kliče jedući.
Vidi kako jede, mlad organizam! Vera se nasmije putnicima. Jedi, Lucija, idi po vrat. Ja ću prilegnut’…
Sad se Vera prisloni uz unuku, tražeći položaj, i u trenu zaspi, kao da su je isključili. Mirno, jednako diše. Lucija, sito, usiđe glavicu na bakin potiljak i zažmiri. A u mraku zatvorenih kapaka polja plove natrag, k sunčevom odsjaju na susjedkinim prozorima.
Vera sanja ogroman ured, sve crvene staze, teške zavjese, veliki stol pod zelenom tkaninom, sve sami stolići od oraha. Oko stola ljudi odlučuju o Lucijinoj sudbini. A ona, sičušna, od pet godina, skriva se iza bake i drhti. Vera osjeća Lucijinu vlažnu šaku.
Ne boj se, ne plači! dobaci Vera unatrag, prekriži se u sebi i pogleda komisiju. Ona, komisija, sad odlučuje ima li Vera pravo biti skrbnica Lucije Petrović, djevojčice čija je majka nestala prije godinu dana. Vera gleda molećivo, brada joj drhti, bila bi spremna pasti ničice.
Ali vi niste rodbina! Po zakonu… započne predsjednik.
A po srcu? Gdje bi joj bilo bolje nego kod mene? Ovdje joj je dom! Ja ću paziti! upadne Vera, priča kako mala voli njezinu juhu i palačinke, kako su im dani puni radosti.
Paziti to je za psa! Dijete traži dokumente, papire! Ne. Ne može! zalupa rukom po stolu, kao da gnječi žohara, visoki čovjek. Neću kršiti zakon zbog vas!
Vera zaplače, Lucija zacvili…
Nitko nije išao na sud. Vera Kovačević je našla “argumente”, skupila novac. Dali su joj papir o privremenoj skrbi. To je bila njihova mala pobjeda…
Vera se probudi iscrpljena. Vlak ulazi u Karlovac.
… Urodio krumpir! Kakva sreća! Vera se veseli kao da živi opet u gladnim godinama, kad su svi s doma za nezbrinutu djecu išli na polje, ne znajući što će naći. Ako je rodilo, tete su se smijale i dijelile vile…
Vera prodrma glavom. Sad nema vremena za uspomene. Posla ima.
Lucija! Pa tko kopa tako? Sve probijaš! Ajoj, daj, pusti to, ja ću. Ti skupljaj lišće.
Vidi, opet je Verka svoju “pridomku” natjerala na polje! šaptale su susjede.
Radi za sebe. Treba navikavati se, život je težak, uzvratio je netko.
Pametna ova Verka, što nije smislila! zavrti glavom starac, sjedeći na sanduku. Trebao bih i ja nekoga usvojiti! Marica, hoćeš li mi biti unuka? namigne je susjedi.
Daj, dedo, ko da mi treba još brige! Verka će još puno plakat s tom curom… Danas su mladi svi svoji! Marija odloži lopatu, skine rukavice, obriše čelo.
Dan se razlijevao, sunce grijalo, magla je kliznula prema rijeci, ostavljajući brežuljak čist, blistav.
Vera vješto podiže zemlju, vadi krumpire, slaže u vreću.
A koliko imamo? Lucija, koliko je vreća? Dvije su naše, jedna za Ingu, da šuti, još dvije prodajem. Sjedi. Lucija! Ti, sjedni! Gleda, smije se, a čizme blatne, sama ćeš ih ribati! Nevoljo jedna!
A Lucija juri po gredicama za skakavcima. Oni skaču, sudaraju se, prevrću, sve bulje točkama u djevojčicu.
Lovlov! Vratit ćeš se s večere, samo dođi! gunđa Vera. Leđa joj opet pucaju, vruće je, a do grada će biti teško doći, osobito s vrećom. Jednu će danas odnijeti, ostale kasnije. Samo da joj opet ne pozlije.
Lucija! Pomogni, ruka mi trne! Ti kao drvena si! Sjedni, vreću među noge! Vera se izdere, tražeći mjesto u vlaku.
Putnici krive lice na ženu nalik žabi, ali s žaljenjem gledaju Luciju.
Dira je, poludjela! Djevojčica, pa nosi vreću krumpira! Još joj daj kupus na leđa! šapće žena s buketićem astra.
S takvom bi plakao… Zgazi je riječima, djevojka jadna, odmah se vidi, tjeskobu nosi. Sigurno je i tuče. Takvima ništa nije teško… dobacuje druga.
Lucija se nezainteresirano baci na klupu s vrećom pod nogama, čeka da se baka smjesti, pa prisloni glavu na njezino rame.
Umorila si se? Onda spavaj, ali kod kuće se još radi, ja ne mogu više! promrmlja Vera, ispruži svoje natekline i poludrijema…
Pozlilo joj je nakon tri stanice. Počela je hroptati, skidala se s klupe.
Bako! Što ti je!? Lucija panično trese ženu za ruku, ali ona ne otvara oči…
Tko ste vi njoj? Imate li papire? pitao je visoki mladi doktor, skidajući masku i lupkajući olovkom.
Baka mi je. A što joj je? Papiri? Kod nas doma… Ne znam…
Slabo! doktor se namršti.
Ivković, zašto mučiš curu! Kako ti je ime? Lucija? Hoćeš čaj? Imam kalorični kolač, a? nasmiješi se medicinska sestra, nudivši joj.
Neću. Moram odnijeti krumpire. To je za Ingu, susjedu. Inače će nas prijaviti. Shvaćate? Pustite nas, molim vas, dajte joj injekciju pa idemo. Baka ne voli bolnice, baš nikako. Možemo li otići? Lucija poskoči, nervozno gleda okolo.
Ne mogu vas pustiti. Vera Kovačević mora ostati ovdje. Sa srcem se ne igramo. Imaš li koga tko bi te preuzeo? Ivković zijevne.
Koliko? uporna je Lucija.
Tjedan dana. Dijete, to je ozbiljno. Nina, je l tako? pogleda medicinsku sestru. A ja sam Nina. Tvoja baka spava, ajde ja ću te nahraniti.
Lucija razmišlja.
Može… Novaca nemam, doći ću drugi put pa vam vratiti, može? slabo prozbori.
Ne izmišljaj! Djecu hranim besplatno. Hajde.
Nina otvori stara vrata sa staklom. Lucija ode, potištena. Sad će ih ispitivati, dokumente tražiti…
Prenoćila je kod sestre, ujutro pojela kašu koju je donijela Nina.
Tvoja Vera se probudila, traži te, viče, pita za krumpir. Idi do nje zamoli Nina dok Lucija proždire drugi sendvič.
Idem odmah. Hvala, ukusno je bilo. Ja ću suđe oprati poslije. U koji sobu idem?
Desetu. Ne zamjeri baki, gruba je zbog bolesti…
Gdje si ti hodala? Ostavi me, što me ovdje ostavljaš? povikala je Vera kad je Lucija ušla. Gdje je krumpir? Zakopčaj vestu! Propast će mi urod, istući ću te, zapamti! Moramo odati Ingi, znaš što će biti ako digne galamu. Reci, gdje si ga stavila?!
Luda baba! Kako samo možeš? Vičeš na dijete! Prijavit ćemo vas, znate! Djevojčica je jadna! vikale su žene po sobi. Pozovite glavnog doktora!
Otišao je za Zagreb, pokušava iskamčiti sredstva za bolnicu, odgovori čistačica perući pod.
Šteta. Ali čekat ćemo! Sve ćemo reći! odrezala je gospođa kraj prozora.
Bako, hoćeš jesti? Trebaš nešto pojesti… šapne Lucija, a Vera nevoljko kimne.
Kako mi daješ? Curi mi! Obriši! Ništa ti ne valja. Čekaj, nisi vidjela da još nisam progutala? A tko je to skuhao? Ni kaša ni juha Vera je gunđala na svaku radnju, svako uzdah, mučila se ugurati tijelo na uski ležaj.
Da me prođe sve! zaderala se kad joj je Lucija prolila topli čaj na pokrivač. Idi! Dosta si nahranila! Nađi krumpir! Nemarna si!
Lucija ustane, odnese tanjur u kupaonicu.
Žaba! Odvratna! Kako takve zemlja još nosi?! šapne Nina iza leđa. Jadno dijete! Kako su joj to dozvolili?! Gdje su roditelji? Ne plači, čuješ! Mi ćemo te zaštititi, kad tvoja baka ozdravi! Nina promatra Luciju dok pere bakino suđe.
Odjednom se Lucija uspravi, ruke na bokovima.
Lucija se okrene i strogo, odraslim tonom, pogleda medicinsku sestru.
Baka Vera je meni najbliža osoba. Najbliža, jedina. Nemojte, čujete, nikad ružno govoriti o njoj! Ništa ne znate, a sudite. Pogrešno je to!
Vidi, kako si odrasla. I što je dobro kod nje? Da te tjera kopati, ili da se dere na tebe pred svima? Nina složi ruke na prsa. Rodbina
Lucija se nasmije.
Baka Vera užasno se boji biti slaba. Ako joj se što dogodi, mene će u dom. Nisam joj prava unuka. Tata mi je poginuo, a mama… Otišla je kad mi je bilo pet.
Kako to otišla? zapita Nina.
Spremila se i otišla. Nisam joj trebala, samo zbog novaca. Došli su me uzeti u dom, a baka se izborila za mene. Kako? Ne znam, prodala je sve što je imala, isprosila me, i sad sam njezina. Ostala mi je soba, a susjeda Inga htjela ju je dati svom rođaku. Sada joj nosimo hranu, da ne prijavi baku i ne traži sobu. Krumpir, ulje, što god. Baka kupi ili uzgoji, pa damo. Inga se boji bake, pa ne talasa. Ja ne marim kako mi se baka obraća. Ona me odgajala kao pravu unuku, radila je štošta da bi mi kupila robu i dobru hranu. Da, gruba je, ali to je jer je umorna. I zato što je sama rasla po domovima… Vi ne znate kakva je dobra. A ja je volim. U prvom razredu mislila sam da će mama doći, kad sam bila odlična, čekala sam je za Božić. Baka mi je sašila kaput, bijele čizme je našla, a mama nije došla Plačale smo cijelu noć. Ne znam zašto me ostavila, ali da mi sada i baka ode… ja ne bih izdržala. Razumijete? I nije ona žaba! Ona je najbolja žena na svijetu! Ako ne znate, radije nemojte govoriti!
Lucijin glas zadrhti, zažmiri i obuhvati se rukama. Plakati ne smije, baka se ljuti, ali ne ide to uvijek…
Nina se ispriča, i sama se rasplače.
Ta neobična Lucija! Dijete je, ali razmišlja mudrije od odraslih. Zna praštati male grijehe, jer vidi veliko, toplinu i dobrotu.
Veru puste za pet dana. Ivković ih vozi doma, stavlja krumpir u gepek, dok Nina gura topli kolač Luciji u ruke.
Ne treba, stvarno! brani se Lucija, gledajući ozlijeđenu, sneno blijedu baku.
Treba. Doma joj daj čaj, odmori. Nina ne želi slušati prigovore. I još nešto: ako trebaš pomoć, tu je broj Vera Kovačević! obrati se Nini. Ozdravite. I hvala za Luciju. Vi ste veliki čovjek!
Vera pogleda bijesno Luciju, spusti usne.
Jesi izbrbljala? E još na radio da objaviš! Uvijek me crveniš! Što si izgovorila, da nas voze ovako? Uvijek ti jezik trči brže od pameti, Lucija, i uopće
Ali tu Vera zastane, oprezno zagrli medicinsku sestru.
Ma ništa to nije, zaista. Kakva je to zasluga dijete primiti pod krov? Samo da stignem odgojiti da ne odem prije…
Otpustivši Ninu, popne se u auto, zažmiri. Po glavi joj lete brige: što s četiri vreće krumpira u šupi, što smjera Inga, što će sutra kuhati Luciji i vrijedi li joj kupiti klizaljke s kata, one bijele, koje Lucija tako želi.
Bako, jesi dobro? zabrinuto je pogladi Lucija.
Baka nikad nije toliko šutjela. Uvijek priča ili prigovara.
Eto, zar je tebi sve kazna? Buneš me, zaboravim što sam razmišljala! O čemu sam ono? izdere se Vera, teško uzdahne. Lucija, Lucija… šapne, poljubi je u čelo. Dobro je, samo sam se zamislila. Ma što sad plačeš?! Pogledaj sad, cijela mi kofta mokra! Lucija, sad je dosta, čuješ? Prekini odmah! Nemoguća moja, najdraža curice! Bože, čime li sam ovo zaslužila…
Pričala ona još, Lucija je gledala svoju baku, mirila se dok su zajedno, ništa nije strašno, i pred njima su još bolji dani. Kolači u vrećici mirišu na maline, kroz prozor promiču polja i vikendaške kuće, a san privlači
Lucija se skloni na bakino rame, zaklopi oči, grli je u snu. Vera se nasmiješi: lijepo je biti nekome najbliži, jedini. Dobro je što se izborila za Luciju. Puno je pred njima brige i borbe, ali za Luciju vrijedi! A do te Elene, doktorice, ipak će otići. Treba…
