Lice s pričom
– Mama, možeš li shvatiti, molim te? Ovo je samo ured. Ozbiljni, poslovni ljudi rade tamo. Ne možeš tako doći… u tome.
– U čemu «u tome», Iva? U čemu točno?
Marija je stajala pred ogledalom u hodniku i zakopčavala dugmad na tamnoplavom kaputu. Sasvim običan kaput, dobar. Kupila ga je prije tri godine u Nami, još uvijek joj dobro stoji. Iva je stajala na vratima i nervozno vrtjela remen torbe. Dugi nokti, savršen manikur, frizura za koju je Marija znala da je njezina kći platila više nego što Marija potroši na hranu za tjedan dana.
– U tom kaputu, s tim licem. Mama, tamo će biti gospodin Vuković. On je generalni direktor Luminis Beauty Group, razumiješ? To nije bilo kakva firma.
– Razumijem. I što ne valja s mojim licem?
Iva je na trenutak zaklopila oči. Upravo to je bilo najgore: ne to što majka nije shvaćala, nego što je sve znala i opet to pitala.
– Mama. Izgledaš… – tražila je blažu riječ – prirodno. Tamo su sve žene dotjerane. Drugi standard.
– Dotjerana znači da moraš imati lice bez bora?
– Ne nužno, ali…
– Znaš da misliš na bore. To želiš reći.
Marija se okrenula kći, mirno, bez ljutnje, u očima samo blaga radoznalost, što je nekada još gore od uvrede. Iva je otvorila usta, pa ih brzo zatvorila.
– Mama, nisam…
– Donosim papire. Nije ovo natjecanje ljepote. Rekla si da vas je kurirska služba iznevjerila i da bez ovih dokumenata nema sastanka. Mogu ostaviti papire zaštitaru na ulazu i odmah otići, ako ti je lakše.
– Ne, – Iva je izdahnula. – Nemoj zaštitaru. U redu, idemo.
Izašle su vani. Ove godine travanj nikako nije znao što hoće. Ujutro sunce, pa bi skinuo jaknu, a popodne oblaci i oštar vjetar s Save. Marija je išla uspravno, kaput zakopčan do grla, bez pogrbljenih ramena. Nikad se nije pogrbila. Iva se sjećala kad ju je majka kao dijete postavljala uza zid i govorila: Drži leđa, nisi stara baba. Sad sebe opominje zbog toga, a mama ide kraj nje i ne misli o tome hoda kako je cijeli život hodala.
Pet minuta do tramvaja. Šutjele su. Marija je gledala zgrade, golubove, lokvu kraj nogostupa koju su prolaznici zaobilazili. Iva je mislila o sastanku, o raspoloženju gospodina Vukovića, o tome što su papiri trebali biti još jučer, da će menadžerica logisitike Sanja dobiti ukor. Primijetila je da misli i o majčinim borama, pa brzo protjerala tu misao.
Ured Luminis Beauty Groupa bio je na dva kata poslovnog centra u centru Zagreba, na Radničkoj. Staklena fasada, portir u uniformi, terminali na ulazu. Marija je po prvi put vidjela sve to Iva ju ovdje nikad nije dovela kroz te tri godine svog zaposlenja. Nije skrivala, samo nije bilo potrebe. Sastajale su se kod kuće, ponekad u kafiću u Petrinjskoj, blizu Marijinog stana. Tu im je bilo najugodnije.
– Ovdje. – Iva prisloni karticu – Budi mi blizu.
Marija je poslušala. Lobi je bio u svijetlosivim tonovima, vaza s bijelim orhidejama, recepcionerka od dvadesetak godina digla glavu i usmiješila se Ivi profesionalni osmijeh, naučen u svakog tko radi s ljudima. Marija je to samo usput primijetila jer Iva je već koračala ka liftu.
– Šesti kat.
U dizalu je ogledalo. Marija pogleda svoje lice, zatim kćerino lice pored. Iva bulji u telefon. Iva ima lice bez jedne linije viška, glatko, kao da je izbrisano sve suvišno. Lijepo. Marija je i svoje lice smatrala pristojnim. Mrežica bora oko očiju, linije oko usana, čelo više nije glatko kao s četrdeset. Te je bore živjela. Svaku.
Ova među obrvama pojavila se kad je otac umro. Nije tada plakala, samo se mrštila. Kažu da ako se dugo mrštiš ostane trag. Ostao je. Ova kod desnog kuta usana od smijanja. Smijala se puno, ispravno, kako su govorili. Bore oko očiju pošteni znak: žmirila na suncu, tražila pogledom, gledala s užitkom.
Lift stane. Iva spremi telefon.
– Mama, molim te. Samo predaj fascikl i to je to. Kasnije ću te ispratiti.
– Radi ti svoj posao, ne brini za mene.
Šesti kat otvori pred njima prostranu otvorenu sobu. Puno svjetla, bijeli stolovi, ljudi pred laptopima. Na zidovima posteri reklamnih kampanja. Marija prepozna neka lica ne konkretne ljude, nego lica koja joj s televizije prodaju kreme. Izbliza nerealno izgledaju: prepravilna, previše slična kao da jedan čovjek ima pedeset zrcala.
– Iva, – netko ju dozove. Žena u tamnom odijelu, stručno, stiže kroz salu. – Dokumenti stigli? Gospodin Vuković već pita.
– Da, mama ih je donijela, – Iva se malo zaplela kod riječi mama, neprimjetno, ali Marija je to zapazila. – Ovo je Marina, moja šefica.
– Drago mi je. – Marija pruži ruku. – Marija Jurić.
– Ugodno, – Marina samo kratko stisne ruku i odmah se obrati Ivi. Daj fascikl, nosim ga sama. Nema vremena.
– Čekaj, Marina, fascikl s dodatnim materijalima. Moram objasniti što je gdje posloženo.
Marina uzdahne, okrene se, pogleda na sat dok Iva objašnjava. Mariji samo kimne prema sofi kod prozora:
– Možete, gospođo, tamo sjesti. Neće dugo.
Marija sjede na nisku sivu sofu. Iva nestane među ljudima, Marina za njom. Ostade sama, dvorana je žamorila zvukovima tipkovnica, ni jedna glava ne pogleda gore.
Skine kaput, složi ga u krilo. Iz torbe izvadi mali termos. Uvijek si nosi kavu kad ide duže od kuće. Stara navika, još s posla u općini. Dvadeset godina arhive naučilo ju je ne ovisiti o tuđoj kavi. Nalije poklopacčašicu, otpije gutljaj. Dobra kava. Skuhala ju je u džezvi, polako, s prstohvatom kardamoma.
Nešto padne pokraj nje. Marija podigne glavu. Muškarac oko trideset, s naočalama, sagne se za mobitelom pa se uspravi.
– Sve u redu? – pita Marija.
– Je, hvala. – Nasmiješi se. – Vi ste radi posla ovdje?
– Kći mi radi. Donijela sam papire.
– Aha, razumijem. Pijete kavu? klimne prema termosici.
– Domaća, s kardamomom. Hoćete?
Nasmije se. Očito nije to očekivao.
– Hvala, ne. Treća već iz aparata danas.
– To nije dobro.
– Znam. Rokovi.
Marija klimne. Tu riječ zna Iva joj objašnjavala bezbroj puta.
Na kraju sobe staklena stijena odjeljuje hodnik gdje su sale za sastanke. Izađe četvero ljudi, na čelu visok muškarac u svijetlom sakou, prosijedih pramenova. Uspravan, po nečemu poznat. Nešto govori ženi kraj sebe, ona upisuje u notes.
Marija ga ne prepozna odmah. Tek nakon sekunde-dvije, nešto klikne. Po hodu. Taj hod nije zaboravila više od trideset pet godina. Uvijek je tako hodao, lagano nagnut unatrag, samopouzdano, ali bez pretjerane važnosti. Ivan Vuković. Iz paralelnog razreda. Ivan iz 4.c, kojeg su iz kemije izbacivali jer bi naglas razmišljao, umjesto da zapisuje formule.
Nije se sakrila iza termosice ili pravila da nešto gleda u mobitel. Samo sjedi i promatra. On će pogledati dvoranu, možda je vidi, možda ne. Oboje je to bilo jednako.
On ju je vidio. Zastao je u pola rečenice. Žena pokraj njega učinila još par koraka i pogledala natrag s upitnikom.
– Samo trenutak, Ana, – reče on i priđe sofi.
Marija spusti termosicu.
– Mara? – reče on. Ne pita nego izjavljuje, kao da je uvjeren, ali za svaki slučaj izgovara.
– Ivan Vuković iz četvrtog C, – nasmije se Marija.
Kratko se nasmije, iskreno.
– Iz četvrtog C. Trideset šest godina.
– Trideset sedam. Prošle godine bila je obljetnica mature.
– Nisam bio.
– Malo tko je bio.
Gleda ju onako kako Marija odmah vidi da nešto nedostaje u tom pogledu nema onog procjenjivanja na što je navikla kod ljudi njegova položaja. Nema onog brzinskog skeniranja. Samo gleda i smiješi se, kao da vidi nešto što mu je drago.
– Kako ti tu? – pita on.
– Moja Iva radi ovdje. Iva Jurić, marketing.
– Znam, dobro radi. Ti si donijela papire?
– Kurir zapeo. Ja sam bliže.
– Prava si. – Nema tu ni trunke podcjenjivanja. – Mara, izgledaš… ne dobro, nego baš… znaš što je naša razrednica rekla za neke ljude: Lice puno priče. E, takva si.
Marija ga gleda. Profesoricu Ružičku još pamti.
– To je govorila za Krležu.
– I za tebe kad si pisala sastav o Luciji Stipančić. Sjećaš se? Napisala si da je postala ljepša kad je ostarjela, jer se u njoj pojavilo nešto stvarno. Profesorica je pročitala na satu.
– Ne pamtim.
– Ja pamtim.
Negdje iz ureda pojavljuje se Iva, hita s fasciklom pod rukom, prvo gleda u pod. Kad digne pogled, zastane. Marija na sofi, a do nje gospodin Vuković razgovaraju onako kako ne pričaju direktor i stranac, već ljudi koji traže nešto poznato jedno u drugome.
Iva prilazi, usporava.
– Gospodine Vukoviću, ovdje su dokumenti. Sve je posloženo po redu.
– Odlično, – uzme fascikl, ne gledajući. – Iva, znaš li da je tvoja mama bila najbolja u pisanju sastava u školi?
Iva trepne.
– Nisam znala.
– Išli smo u istu školu. Paralelne razrede. Okrene se opet Mariji. – Mara, žuriš? Ana, – vikne prema hodniku, – odgodi sastanak za sat vremena, uzet ću pauzu.
Ana kimne, naviknuta već na takve preinake.
– Imaš previše posla, Ivane.
– Posao može čekati pola sata. Na prvom katu ima dobra kavana. A kod tebe je sudeći po termosu kava sigurno bolja.
– Domaća. S kardamomom.
– Uvijek sam volio kardamom. – Pogleda Ivu. – Idemo zajedno? Možeš uzeti pauzu dvadeset minuta.
Iva nije znala što reći. Gledala je mamu, kaput na koljenima, termosicu, bore oko očiju koje su sada zaigrano nasmijane. I gospodina Vukovića, koji ju gleda kao što je Iva muškarce gledala samo na starim filmovima s iskrenim zanimanjem, bez žurbe.
– Mogu na dvadeset minuta, – reče Iva. – Samo da javim Marini.
Kavana na prvom katu bila je mala i iznenađujuće ugodna za poslovnu zgradu. Tri stola uz prozor, miris peciva, bar. Uzele su kavu, Marija obični dupli espresso, Ivan isto, Iva nešto dugačko s vanilijom, kako uvijek naručuje.
Sjeli su za stol, šutjeli, ne neugodno, već prirodno, kao ljudi kojima ne treba popunjavati tišinu.
– Znači, u arhivi si cijeli život radila? – pita Ivan.
– Dvadeset dvije godine. Prijevremeno u mirovinu. Ponudili, ja razmislila i pristala.
– Žališ li?
– Ne. Sad imam vremena. Čitam. I odem u kazalište. Vrt na vikendici.
– Stvarno vrt?
– Što je tu čudno?
– Nije. Samo… – okrene šalicu. – Ne mogu zamisliti da imam vremena za vrt. Lijepo je to.
– Jako je lijepo. Dok kopaš, glava na miru.
Iva je sjedila, slušala. Čudno joj je bilo gledati striktnog, ozbiljnog Vukovića iz ureda kako s njezinom mamom razgovara o vrtu. I još čudnije, ali lijepo, što je to sasvim prirodno.
– Mama, nikad nisi rekla za zajedničku školu, – kaže Iva.
– Nisi pitala.
– Ali znaš da tu radim.
– Znam. Što s tim? Ovdje je njegov ured, nisam se imala potrebu pojavljivati. Sada samo predajem papire.
– Šteta, – reče Ivan. – Veselio bih se.
Pogleda ju Marija.
– Ti si uvijek znao lijepo reći.
– Nije ovo floskula. U poslu sam dva desetljeća. Vjeruj, vidio sam tisuće lica reklame, klijenti, fotografije. Lica koja se pamte su ona s pričom, s borama, a ne ona koja su ispeglana procedurama. Lica koja nose trag života.
Iva ne pogleda prema njemu, gleda u šalicu. U grudima joj stegne nelagoda – osjećaj kad shvatiš da oko nečeg nisi bila u pravu, ali još nisi spreman priznati.
– Znam da se to ne uklapa u beauty industriju, – reče Marija mirno. – Tamo vrijede druga mjerila.
– Ja sam ih postavljao, – sliježe ramenima Ivan, – ali nisam uvijek vjerovao.
– A zašto onda?
– Posao je posao. Ljudima treba nada. Ja prodajem kvalitetan proizvod, pošteno.
– Pošteno, – klimne Marija.
Iva gleda oboje, kao da ih vidi drukčije Ivan joj je uvijek bio samo šef, mama uvijek nekako problem, netko tko se ne uklapa, živi po sasvim svojim pravilima. Sada su sjedili jedno kraj drugog i pričali o povrću i biznisu, a Iva shvati da su povezani nečim što njoj nema nekim mirom, sigurnošću u onome tko jesu.
– Iva, znaš ti da ti je mama bila najpametnija cura u generaciji? -, reče Ivan.
– Nije bila najpametnija, – ispravi ga Marija.
– Bila je. Samo to nije pokazivala; znaš, čekala bi tiho, pa tek kasnije ispravi tamo gdje griješimo. I uvijek bi bila u pravu.
– Kako to pamtiš?
– Bio sam onaj koji je brbljao odmah. I bilo mi je neugodno, ali kasnije zanimljivo.
Marija se nasmije.
– Moram ići, – Iva ustane, uzme torbu. – Mama, žuriš li?
– Nigdje ne žurim.
– Onda ostani. Čut ćemo se poslije.
Ode do lifta, pozove kabinu, izvadi telefon i počne tipkati poruku prijateljici Anamariji: Ne bi vjerovala što se ovdje događa…, ali izbriše. Ovo je nešto svoje, previše osobno.
Lift dođe, Iva ide u poznat ured s bijelim stolovima i posterima. Prolazi pored sjedalice gdje je prije sat vremena sjedila mama. Na stoliću ostala poklopac termosice.
Marina je dočeka na radnom mjestu.
– Predano sve? Gospodin Vuković dobio?
– Dobio.
– Što je rekao?
– Da su papiri u redu.
– Super. – Marina već odlazi. – Usput, Iva, otkud direktor poznaje tvoju majku? Vidjela sam ih zajedno dolje.
– Bili su školski kolege. Paralele.
Marina podigne obrve.
– Zanimljivo. Je li rekao nešto?
– Samo piju kavu. Trideset sedam godina se nisu vidjeli.
Marina klimne s onim hmm-pogledom i nastavi dalje. Iva sjedne za stol, upali laptop. Tabelu, koju je trebala završiti već jučer, pogleda samo površno. Kroz prozor vidi drveće na Aveniji, tek iz pupova izbijaju listići.
Prisjeti se što je rekla majci jutros: Izgledaš prirodno. Da je to zvučalo više kao mana nego kao kompliment.
Tri godine u Luminis Beauty Groupu naučila je jezik: riječi o transformaciji, o boljoj verziji sebe, o tome kako žena ne mora trpjeti svoje nesavršenosti. Lijep jezik, prodoran. Vjerovala je u proizvode koje promovira. Dobre stvari.
Ali sada joj se u sve umiješala nova misao: da bolja verzija sebe uvijek znači mlađu, glađu, bez tragova. A Ivan Vuković, koji piše slogane, govori da zapamtiš upravo lica s pričom.
Otvori na telefonu majčinu fotografiju ne današnju, već onu s ljeta na vikendici. Majka sjedi na stubama, u ruci šalica, gleda negdje u daljinu, sunce sa strane. Bore se vide odlično. I lice živo, nevjerojatno živo. Iva osjeti knedlu u grlu.
U prizemlju kafane, Marija i Ivan naruče još jednu kavu.
– Kako si uopće? – pita on. – Jesi u braku?
– Ne. Razvedena. Već dvadeset godina.
– Teško ti je bilo?
– Početak da, kasnije više ne. Kako to obično biva.
– I ja sam razveden. Osam godina. Djeca?
– Samo Iva. A kod tebe?
– Dvoje. Sin u Osijeku, kći u Zagrebu, još nema unuka. Nasmije se. – Za sad.
– Želiš unuke?
– To je nešto što ni ne znam odgovoriti. Kažeš da pritisak. Kažeš ne lažeš.
– Iskreno rečeno.
– Trudim se. – Gleda je, pa upita: Mogu li te nešto pitati, da se ne naljutiš?
– Probaj.
– Nikad nisi išla nakon razvoda… negdje, znaš, tražila nekoga? Nisi se osjećala usamljeno?
Marija razmisli, ozbiljno, ne proforme.
– Prve tri godine, da. Onda navikneš, pa ne primijetiš. A onda shvatiš kako samoća i usamljenost nisu isto. Meni je ugodno u mojoj koži.
– Vidi se.
– Što vidiš?
– Da to ne izgovaraš, nego živiš. Vjeruješ sebi, nisi ovdje radi mene.
Gleda ona kroz prozor. Ispred prolaze ljudi, neki žure, neki gledaju ravno.
– Ivane, jesi ti sretan?
Ne odgovori odmah dobar znak. Oni što odgovaraju odmah, o tome nisu razmišljali.
– Djelomično, – naposlijetku. – Posao dobar, djeca dobro, zdravlje služi. Ali nešto fali. Ne znam što.
– I to je pošteno.
– Hvališ me za iskrenost kao da je rijetkost.
– Rijetka je. Osobito među šefovima.
Gleda ju, šuti. Ne jer nemaju što reći, nego zato što ponekad tišina vrijedi više od riječi.
– Mara, mogu li dobiti tvoj broj?
– Zašto?
– Da nazovem.
– A zašto zvati?
– Jer mi je lijepo s tobom razgovarati. I još, – osmjehne se trebam u životu nekoga da me smireno, a precizno ispravi.
Marija izvadi mobitel. Stari model, ali radi. – Diktiraj. Zazvat ću, pa ti ostane broj.
Upiše broj. Njegov mobitel zazvoni.
– Evo, imaš. – Spremi.
– Dobro. Zvat ću.
– Nema problema.
Popiju kavu do kraja. Ivan baci pogled na sat, izdahne:
– Ana vjerojatno već gubi živce.
– Samo idi. Radi ti posao.
– Ne žališ što si navratila?
Marija obuče kaput.
– Nisam navratila, kći me dovela.
– Svejedno.
– Ne žalim.
Uz lift se zaustave.
– Mara.
– Da?
– Lijepa si. Ne ono, formalno, nego… lijepa kao stara maslina ili stari grad. Prava.
Marija ga pogleda.
– Nisam kip, Ivane.
Nasmiješi se.
– Bolja si.
Lift dođe. Uđe unutra.
– Čekaj poziv, – reče.
– Vidjet ćemo.
Vrata se zatvore.
Marija stoji sekundu, krene kući. Prolazi pored portira, pored orhideja, pogurne vratima na ulicu. I dalje travanjski vjetar. Zakopča kaput do grla.
Mobitel šuti. Iva ne zove. Sigurno poslom zatrpana. Marija ide polako prema tramvajskoj stanici. Ne žuri. Gleda Zagreb, drveće, onu prvu, svijetlu zelenu boju još u pupoljcima.
Iva zove navečer. Marija kući, podgrijava juhu.
– Mama, stigla si?
– Odavno.
– Dobro si?
– Dobro. Juhu podgrijavam.
Pauza.
– Mama, htjela sam…
– Ne treba.
– Treba. Jutros sam bila gruba s tobom, zbog lica… To je bilo…
– Iva.
– Što?
– Jesi ikad kuhala juhu od ostataka za koje si mislila da su za baciti?
– Što ti je to sad?
– Ništa. Samo, nekada nešto mora prvo izgledati nepravilno da bi bilo ispravno. Sve je u redu.
Iva zašuti.
– Je li ti Ivan Vuković drag?
– Tko ti je rekao ti? Išli smo zajedno u razred.
– Pa, je li ti drag?
Marija miješa juhu.
– Nije se promijenio. Uvijek naglas kaže što misli.
– Je li to dobro ili loše?
– Rijetko je. Pogotovo danas.
– Je li rekao da će nazvati?
– Je.
– I dala si broj?
– Jesam.
Još jedna pauza. Marija osjeća da joj Iva to mora probaviti na drugoj strani, pa ne prekida.
– Mama, a… kako ti to gledaš?
– Još ne znam. Ako nazove, znat ću. Ne nazove li, ništa se ne mijenja.
– Uvijek si tako mirna.
– Nisam uvijek bila. To naučiš, tamo negdje oko pedesete.
Iva nešto tiho sebi promrmlja, onda: – Mama, došla bi ti idući tjedan. Da idemo na večeru. Pravo, polako.
– Dođi.
– Ja biram mjesto.
– Samo da nije moderno. U tim se pogubim.
– Bit će pohano ako treba, obećavam.
Marija šalje juhu na stol, iznosi kruh. Vanjska svjetla ranog večernjeg Zagreba ona voli još od djetinjstva, uz knjige i dugi pogled s prozora.
Jede juhu, misli ni o čemu posebnom. Sutra treba zaliti cvijeće. Gradska knjižnica radi do šest. U frižideru nestaje maslaca. Mobitel leži uz tanjur, šuti. Tako i treba.
Zadnji tjedan Iva gleda stvari drugim očima. Na sastrancima, gleda kampanje, misli na majčinu sliku s vikendice. Na ručku s Anamarijom, koja hvali novu proceduru podizanja lica, Iva sluša, klima glavom, ali joj misli lete na ono što je Ivan rekao o licima s pričom. Iva zna: Anamarija je dva puta starija, ali lice joj je kao novo, ali iza glatkoće tko zna što je. Nije fer misao, zna ona, ali svejedno misli.
U srijedu Vuković prođe kroz open space, zastane kod njenog stola.
– Iva, kako ide s kampanjom za Natural?
– Slijedi plan, prezentacija idući tjedan.
– Dobro. – Krene već, pa stane. Zvao sam ti mamu jučer.
Iva pogleda.
– Da?
– Dogovorili smo se prošetati u subotu. Ona voli Maksimir, kaže, od djetinjstva.
– Voli ga stvarno.
– Znam. Spomenula je. Odlazi pa pita: Nemaš ništa protiv?
Neobično pitanje nadređenog. Iva to shvaća nije pitao kao šef, nego kao čovjek koji misli da treba pitati. – Nemam. Bit će joj lijepo.
Kroz open space iz perspektive Iva gleda svoju mamu ta koja je došla s papirom zbog zapele kurirske službe, u tamnoplavom kaputu i s termosicom, s prirodnim licem nešto je promijenila. Ne u uredu, ni u Ivanu, nego u njoj.
Neugodno saznanje, ono koje polako žulja. Ne bol, ali se osjeti.
Otvori kampanju za Natural, pročita prvi odlomak Prihvati sebe, prirodna ljepota kao trend. To je ona napisala, najbolje i najuvjerljivije što zna. Sada joj zvuči manje ne lažno, ali kao nešto što opisuje vanjsko, ne unutarnje. Kao da prihvatiti sebe nije rečenica iz prezentacije, već starija žena s domaćom kavom, koja ne ispričava ni jednu svoju boru.
Petak navečer, Iva navrati k majci. Ne javlja se unaprijed, samo ulazi. Marija otvori, u kućnoj haljini, knjiga u ruci.
– Zašto nisi javila?
– Nisam htjela službeno.
– Onda, hajde. Upravo kuham čaj.
Stan u Petrinjskoj isti je kao i prije. Samo nove tapete, sve više knjiga na polici, pelargonije na prozoru. U kuhinji miris variva.
– Jesi li jela?
– Nisam, pravo s posla.
– Sjedni, ugrijat ću.
– Mama, ne treba…
– Sjedni, – ne strogo nego sasvim običnim tonom, pa Iva sjedne.
Dok Marija po kuhinji zvoni loncima, Iva sjedi i gleda policu sa slikama. Na jednoj, Marija mlada, tridesetak godina, duge tamne kose, smije se, drži malu Ivu u naručju. Predivna slika, ljepota bez objašnjenja.
Marija stavi tanjur, krumpir i meso. Obično, ali miris budi pravi, ne uredski, apetit.
– Jedi. Mama sjeda s čajem. Pričaj.
– Što pričati?
– Zašto si došla. Po licu vidim da nešto vrtiš.
Iva nekoliko zalogaja, odloži vilicu.
– Mama, želim se ispričati. Pravo, ne preko mobitela.
– Već si ispričala.
– Ne sasvim. Nisam tu samo zbog jutarnje rečenice o licu. Općenito. Dugo te gledam krivo.
Marija drži šalicu objema rukama, gleda Ivu.
– Kako krivo?
– Kao nešto što trebam popraviti. Ili sakriti. Oduvijek mislim da ne paziš na sebe jer te nije briga. Ili ne znaš drugačije.
– I?
– Bila sam u krivu. Ti paziš na sebe, samo na tvoj način. Tako izgledaš ne zato što ne znaš za bolje, nego jer to biraš.
Marija šuti.
– Zašto sad to misliš?
– Upravo zbog Ivana. Rekao je nešto važno o licima s pričom. I da si bila najbolja u školi.
– Oduvijek je znao pretjerati.
– Nije.
Marija odloži šalicu.
– Nisam ti zamjerila, znaš? Znam otkud to dolazi. Tebi je radna atmosfera takva. Svakodnevno to gledaš, ne čudi me da pređe i privatno.
– Ali to nije dobro.
– Profesionalna deformacija. Svijet posla i svojih pravila. Samo treba prepoznati kad to smeta ostalom.
Iva gleda mamu. Upravo to jest ona stvar mama ne održava lekcije, ne govori jesam ti rekla. Ne daje moral samo objasni bez pretjerivanja.
– Jesi li bila ljuta?
– Malo, kad si zastala kod mama pred Marinom. To me bocnulo.
Ponovno ubod. – Mama
– Prošlo je. Jedi krumpir da ne opusti.
Jedu dalje, Marija pije čaj. Ulica gluhom kišom tuče po prozoru.
– Mama, veseli te što zove? Ivan?
– Ne znam još. Prija osjećaj da nekome fališ bez razloga.
– A hoćete li u subotu u Maksimir?
– Vidjet ćemo vrijeme.
– To nije odgovor.
– Iskren odgovor planiram najdalje do prekosutra.
Iva pojede večeru, Marija joj natoči čaj.
– Mama, nije li te strah… nečeg. Započeti nešto sada?
Zapne. Marija ju pogleda mirno, s povjerenjem. Iva shvati da je htjela reći u tvojim godinama, što bi zvučalo kao jutrošnja primjedba o prirodnosti.
– U mojim godinama, jel? – upita Marija bez gorčine.
– Točno. I to je bilo nepotrebno.
– Isto je. Ali iskreno? Ne bojim se. Bojala sam se nekada. Sad ne. Najgore je ne pokušati, ne riskirati baš ništa.
– Mudro.
– Nije mudro, samo običan život. Nema tu filozofije.
Sjede još malo, Iva pozove taksi, Marija joj spremi meso za poslije. Dok se Iva oblači, Marija stoji na vratima kuhinje. Dobra djevojka, malo izgubljena u svom sjaju, ali dobra. Pronaći će se.
– Dođi ponekad i bez razloga, – kaže Marija.
– Hoću.
– I ne ispričavaj se svaki put. Dovoljno je jednom.
– Dobro.
– Idi, taksi čeka.
Iva izađe. Marija zatvori vrata i vrati se knjizi. Pogleda kroz prozor. Kiša je stala, sjaji mokri asfalt pod lampama.
Razmišlja o Ivanu. Ne romantično, ne nervozno, nego kao o nečemu što je jednostavno došlo, pa što bude. Prijatna neizvjesnost. Nije to čekala, nije planirala, samo je nosila papire.
U subotu je bilo lijepo. Maksimir ih je primio vunom prljave lišće i prve trave, drveće još nije bilo dovoljno gusto da sakrije nebo. Šetali su uz jezero, Marija je pričala kako ga pamti od djetinjstva, kad su je roditelji vodili tu ništa se nije promijenilo.
– Jesi tu živjela?
– S Mašićeve. Pet stanica tramvajem.
– Ja s Trešnjevke. Mogli smo se sresti i prije dvadeset godina.
– Mogli smo.
– Sudbina, – nasmiješi se Ivan.
– Ili slučajnost.
– Ne voliš riječ sudbina?
– Ne objašnjava slučajnosti. Ko da ti skine odgovornost.
– Koju?
– Da ostaneš svoj dok ti svi nude da budeš netko drugi. Nije to sudbina, nego karakter.
Pogleda je.
– Misliš na injekcije ljepote?
– I na to. Na sve.
– Jesi razmišljala ikad?
– Jesam. S 48 godina. Otišla na konzultacije, sjedila u čekaonici, gledala te žene kako izlaze sve nekako iste. I mislim: želim li se skrivati? Ne želim.
Sjednu na klupu pod starim hrastom. Oko njih djeca voze bicikle, pas projuri.
– Mara, smijem li nešto pitati ozbiljno?
– Pitaj.
– Znaš da nisam zvao samo radi razredništva.
– Znam.
– I nemaš ništa protiv?
Marija gleda jezero. Površina mreška od vjetra.
– Ivane, meni je pedeset i osam.
– Meni šezdeset.
– Dovoljno da ništa ne obećamo unaprijed.
– Upravo tako.
– Onda dobro.
Nisu ništa dodali. Sjedili su i gledali vodu. Daleko, iza drveća, gradske reklame i slogani za bolju verziju sebe. Ovdje stara klupa, dvoje odraslih, svatko sa životom koji se ne mora nikome dokazivati.
Mariji zazvoni mobitel. Iva.
– Javi se, – reče Ivan.
– Kasnije.
– Javi se, to ti je kći.
Javi se.
– Mama, jesi zauzeta?
– Malo.
– U Maksimiru si?
– Jesam.
– Dobro, odlučila sam za restoran idući tjedan. Nije moderan, kunem se. Ima domaće hrane. Smijem pozvati jednu osobu?
– Koga?
– Prijateljica. Anamarija. Želim da se upoznate. Svidjet ćeš joj se.
Marija se nasmiješi kraj usana.
– Dogovoreno.
– Ne ometam više. Pozdravi Ivana.
– Ivana?
– Daj mu mobitel. Ajde.
Marija daje mobitel Ivanu.
– Da?
– Gospodine Vukoviću, pazite na moju mamu. Bez kardamoma ne pije kavu, znajte to.
Ivan se nasmije.
– Znat ću. Hvala na napomeni.
– Nema na čemu.
Vrati mobitel Mariji. Iva je prekinula.
– Dobra ti je cura, – kaže Ivan.
– Dobra, – potvrdi Marija.
Nešto sam naučio toga dana, gledajući obje. Lice s pričom vrijedi više od lica bez traga. Iza svakog osmijeha i svake bore stoji život. I treba biti ponosan na to.
