Dragi dnevniče,
Zabranjena ljubav zna biti bolna, a nažalost, i ja sam se našla u takvoj situaciji ali kod mene je bilo još složenije. Tijekom druge godine fakulteta u Zagrebu, zaljubila sam se u predivnu djevojku po imenu Ljiljana. Bila je lijepa, pametna i iskrena, ali mojoj majci nije odgovaralo što Ljiljanina obitelj dolazi iz skromnih krajeva Slavonije. Smatrala je da Ljiljana ne pripada našoj razini i da bih trebala biti s nekim primjerenijim.
Unatoč majčinom protivljenju, nastavila sam se viđati s Ljiljanom, a onda mi je jednog dana stiglo pismo od nje. U njemu je pisalo da više ne može izdržati pritisak koji moja majka vrši na nju i da je odlučila prekinuti našu vezu. Sve to dovelo je do žestoke svađe između mene i majke; odlučila sam se odseliti, tražeći vlastitu slobodu dalje od njezina uplitanja. Moje srce pak, ostalo je slomljeno i nisam mogla razumjeti kako me Ljiljana tako lako napustila.
No sudbina je odlučila drugačije. Jednog hladnog zimskog jutra, dok sam iznosila smeće iz zgrade na Savici, ugledala sam Ljiljanu kako stoji na ulazu suznih očiju, drhteći. Pozvala sam je unutra, da se ugrije, a ona mi je sve ispričala. Ispostavilo se da je moja majka sve izmislila: sama je napisala pismo u Ljiljanino ime, u kojem se navodno prekida sa mnom i tvrdi da sam pronašla nekog drugog i preselila s tom osobom.
Kada smo doznale istinu, ponovno smo nastavile našu vezu, odlučivši da više nikad ne dopustimo da nas društvene razlike dijele. Naš dom u Zagrebu postao je utočište pune ljubavi, sreće i podrške, gdje znamo da je naša povezanost snažnija od svih predrasuda i vanjskih mišljenja. Od tada idemo kroz život ruku pod ruku, ne dopuštajući da tuđa mišljenja kroje našu sreću.
