Vremenska petlja
Marina je sjedila u kafiću za stolom nasuprot svom, sada već bivšem, suprugu Zdravku. Prije dvadesetak minuta stavili su točku na svoj brak.
Eto, to je to, rekao je Zdravko.
Da, suho je odgovorila Marina.
Čudno je ovo sve ispalo, glupo zapravo
Glupo? Ma ti se šališ! Vario si me godinama i jedino o čemu razmišljaš je to što si “glupo” otkriven? Prije ili kasnije bih to svejedno saznala. Tako da…
Dobro, Marina, idem ja sad. Samo znaj, uvijek se možeš obratit meni ako nešto zatrebaš. Ima volio sam te i dalje te volim.
Hvala, Zdravko. Samo jedno mi nije jasno zašto ti treba još neka žena ako me voliš?
Pa ti si majka naše djece, s njom se mogu opustiti. Obe ste me motivirale, sve što sam postigao postigao sam zahvaljujući i tebi i njoj.
Ma nema veze, sad si rodi još djece s njom, pa ćeš imati još više motivacije…
Ne pričaj tako, Marina… ona ne može imati djece…
Zdravko je pogledao u stranu i otišao.
Marina je popila posljednji gutljaj čaja i krenula prema izlazu. Mogla je otiči autom ili pozvati taksi, ali željela je biti među ljudima i ipak sama, pa je sišla prema tramvajskoj stanici.
Ušla je u tramvaj, sjela na slobodno mjesto i prepustila se mislima. Pred njenim očima izmjenjivale su se slike: upoznavanja sa Zdravkom, svadbe, rođenja sina, pa kćeri. Bili su sretni, jasna stvar, svađali se tu i tamo sitnice… A onda je prijateljica poslala sliku Zdravko ljubi neku drugu. Nakon dvadeset zajedničkih godina! I nije to bio samo jedan put, ispostavilo se da vara već dugo. Sve se raspalo, njena složena životna slagalica se urušila. Ona je pokrenula razvod, mislila je da će joj biti lakše, ali nije, ništa nije lakše.
“Odakle se samo stvorila ta druga? Da su barem nikad nisu upoznali! Kako bi to voljela”
“Stanica Kvatrić, slijedi Glavni kolodvor,” začula je nadglas u zvučnicima.
“E, sljedeća mi je!” skonstatirala je Marina.
Poslije izlaska iz tramvaja šetala je po kvartu. Uopće joj se nije dalo kući, pa je samo kružila ulicama, hodala i hodala dok nije pala večer. Kad je shvatila da je izula nogu, nehajno je pomislila: “Od sebe se ne može pobjeći, idem doma,” pogledala sat 19:00, i odlučno krenula prema ulazu u zgradu. Pogledala je prema svom stanu, a u prozorima gori svjetlo…
Postala je nervozna… “Tko je to gore? Kći je na moru, sin kod cure, Zdravko sigurno sa svojom ljubavnicom… Možda provalnik?”
Od pomisli joj se ježila koža.
Liftom se popela na kat, otključala vrata i oprezno ušla.
Napokon si stigla!
Iz kuhinje izlazi Zdravko. Marina ga gleda k’o da vidi duha: dvotjedna brada, trbuščić, staro rastegnuto donje rublje. “Prije par sati nije izgledao ovako,” prošlo joj je kroz glavu.
Gdje si ti skitala? graknuo je. Daj isplati plaću, danas si je dobila! Hajde, daj!
Marinine oči su se još više raširile. Okrenula se, stan je bio stari, onakav kakav je bio prije prvog i drugog renoviranja.
Plaću? Što ti radiš ovdje uopće?
Živim tu! A zašto večera nije spremna?
Ništa mi nije jasno promrmljala je Marina, skinula kaput, prišla ogledalu i zapanjeno gledala ženu u odrazu umorna, lagano puna, neuredne kose, bez šminke, u jeftinoj odjeći.
Što gledaš? Što ti nije jasno? Hoće bit’ večere i love danas ili ne?
Marina je automatski počela raspremati vrećice s namirnicama kojih se nije ni sjećala da ih je kupila. U kuhinji su je dočekali još sin, s nekom čudnom frizurom, i nepoznata djevojka.
Što ti tu radiš? upitala je Marina sina dok je pospremala kruh u hladnjak.
Pa živim tu, s Marinom.
Zašto ovdje, a ne u stanu kojeg smo ti otac i ja kupili?
Sin se nasmije gorčinom:
To je šala? Vi ste mi kupili stan? Ma daj, tata ne radi već godinama, a kad je radio, plaću je rijetko donio doma. Mama, jesi ti dobro? K’o da si iz nekog drugog svijeta…
Marina protrljala sljepoočnice.
Ne znam… nešto mi nije dobro. A gdje je Silvija?
Tko?
Pa sestra tvoja…
Mama Nikad nisam imao sestru. Zbilja, trebamo li zvati doktora?
Ne treba! histerično je viknula Marina i povukla se prema vratima.
Samo, hoćeš me večeras nahranit’ ili nećeš? prepriječio joj put Zdravko.
Tata, nisi li rekao da ti mama više ne kuha? ironično će sin.
Znam, ali sam mislio pitati, tko zna…
Zdravko se povlači u dnevnu, upaljen TV.
Marina ga gleda i shvaća da ovakav Zdravko nikada nije imao ljubavnicu. Nije ni ona ono što je bila. Vjerojatno još žive skupa samo jer nemaju kamo. Marina uzima jaknu.
Mama, kamo ideš? upita sin.
Ma nigdje baš idem prošetat’.
Trčala je do tramvaja, srce joj je lupalo, osjećala je da se samo pod zemljom može sabrati. Popela se u tramvaj, oslonila na vrata. Sve je bilo kao ružan san tramvaji stari, odjeća stranac, čak ni telefon nije bio njen.
“Bože, što mi se događa? Jesam htjela da on nikad ne nađe ljubavnicu. Ali možda ga je baš ona gurnula naprijed. Ovaj Zdravko bez nje je propao, ja sam propala. I ostali smo skupa samo iz navike. Ne, ne, ovo ne želim…”
Ispadala je na raznim stanicama, vraćala se, činilo joj se da je vječnost prošla. Kad je pogledala na sat, tek pola sata je prošlo.
“I vrijeme je poremećeno nisam mogla stići do kraja grada za pola sata.”
Nizale su se stanice, a opet ista najava: “Stanica Kvatrić, slijedi Glavni kolodvor.”
“Moja stanica…” pomisli Marina i izađe van. Suze su joj curile niz lice.
Gospođo, treba li vam pomoć? upita je prolaznik.
Dobro sam… sve je u redu, hvala, laže Marina.
“Ne mogu natrag u taj stan, u tu užasnu verziju života! Vratila bih se natrag, i neka, nek’ Zdravko ode s drugom, neka budem razvedena samo da mi vrate moj život! Stop!”
Zastala je, pogleda prema prozoru svog stana svjetla su još uvijek gorjela.
“Stop! Svaka situacija nosi nešto dobro u sebi, i kad je najgore… Ostat ću barem u svojim mislima svoja. Znam što mogu, znam što može moj muž, ne mora biti ovako. Kakav ‘ne radi’, kakvo ‘samo gleda TV’? Sad ću mu pokazati, još će me na rukama nositi!”
S tom misli Marina utrči u stubište, popne se na kat i otvori vrata. Obasja je jako svjetlo.
Gdje si ti do sad? Svi smo se zabrinuli, čekamo te, čekamo…
Marina polako otvori oči.
Ispred nje stoje muž, sin i kćer baš kćer! Svi s poznatim frizurama, u svojoj, običnoj odjeći. Lica zabrinuta, blijeda.
Pogledaj koliko je sati, već je sedam, a tebe nigdje, Zdravko gotovo viče.
Marina oblizne usne, zna da mora nešto reći.
Kako sedam? Mislila sam da je kasnije…
Osvrne se naokolo namještaj poznat, svi su normalni, i ona sama u ogledalu poznata Marina.
Što se tu događa? Što vi radite tu? I ti? upre prstom u Zdravka. Pa danas smo se razveli
Smiri se, Marina, svi poskaču oko nje. Ajde, na čaj na kuhinju.
Ma pustite sad svi! Moram s njom na miru popričati, Zdravko ih tjera.
Marina, oprosti mi. Danas smo se, eto, rastali. I stvarno… Nije bilo ljubavnice. Nikad.
Kako to, pa vidjela sam sliku! I nisi negirao!
Ma sjećaš se kako smo išli na pecanje? Tad smo mi iz zafrkancije htjeli vidjeti kako će žene reagirat da imaju ‘sliku’ te vrste. Samo test naš, glupost…
Marina sjeda, gnjev joj raste u prsima.
Zdravko, kako si mogao?! Jesi ti normalan? Znaš li ti što sam ja prošla?!
Pogleda okolo, traži s čim bi ga mogla gađat.
Eh, hajde smiri se, Marina. Opet možemo mi biti zajedno…
Sad za kaznu još razmislim! Ni ne znaš kroz što sam sve prošla. A djeca? Znaju li da je bila šala? Oh, ljuta sam!
Ne, djeca nisu ništa znala, odvrati Zdravko.
A onda je Marina odjednom shvatila da se sjeća onog paralelnog života, tog osjećaja da se nema kamo, da život prođe ako se ne boriš. Sada je bila sretna imala je priliku opet biti svoja, slobodna i nasmiješena, u poznatom okruženju bez gorčine i ljubomore.
Pa dobro, hajde, sad ste tu. Idemo na čaj svi.
Obitelj se smiri i okuplja oko stola uz miris domaćeg čaja.
Mama, gdje si bila tako dugo? upita sin.
Gdje? Ma vozila se tramvajem, sabirala glavu, nasmiješeno kaže Marina.
I što da im kaže, da je bila u vremenskoj petlji? Ionako joj nitko ne bi vjerovao.
Zato je u tišini sjedila među najmilijima, zahvalna na svojoj stvarnosti. I pomisli možda nije sve uvijek savršeno, ali važno je znati cijeniti ono što imaš i boriti se za pravu sreću, a ne za iluzije drugih života.
