Osveta
Bok svima! u stan je uletio moj stariji brat Ivan. Upoznajte moju Anamariju!
Okrenuo sam se prema njoj i namjestio osmijeh na lice, iako mi se po tko zna koji put samo htjelo viknuti:
Gdje ih samo nalaziš? Sve te Anamarije, Marijete, Ružice i Vesne?
Moj brat je stvarno bio odličan dečko: visok, zgodan, duhovit i uvijek spreman pomoći. Stalno su oko njega oblijetale cure, a bilo je među njima i takvih ljepotica da bi im čovjek pogledom pratio svaki korak. Ipak, on bi uvijek izabrao neku povučeniju, neuglednu, često i nespretno obučenu djevojku. Zašto? To mi nikako nije bilo jasno.
Jednom sam ga to otvoreno pitao, a on me samo potapšao po nosu i rekao da ništa ne shvaćam. Kasnije sam to pitao i mamu, a ona je neko vrijeme mucala pa rekla da je to njegov ukus. Samo sam se u sebi nasmijao. Da, da, ukus. Ma ne, tu je nešto drugo Jer ja vidim kako on gleda zgodne cure i jasno mi je što mu se zapravo sviđa. Pa ipak, uvijek izabere drugačiju djevojku Je li to možda zbog toga što mu one dopuštaju da radi što hoće?
Pa što ti tu nije jasno? slegnula je ramenima moja prijateljica Ivana kad sam joj podijelio svoje misli. Takve cure bi za njega sve napravile, sve bi mu oprostile. Može švrljati koliko hoće, one će progutati i to. Čekat će ga doma s juhom, glavnim jelom, kolačem i ispeglanom košuljom.
Zamislio sam se.
Dobro, ali zašto ih onda mijenja svako malo? Zašto ne nađe jednu pa ostane s njom?
E, tu ti ne znam reći podigla je ona ruke.
Tad sam mislio da možda nikada neću shvatiti svog brata.
…
Za moje iznenađenje, Anamarija mi se stvarno svidjela. Nije bila kao ostale djevojke koje je dovodio. Bila je šarmantna i imala je fantastičan smisao za humor.
Naposljetku normalna cura!, pomislio sam. Ovu bi čak mogao i oženiti!
Poslije nas je mama zvala na ručak, a nedugo nakon toga brat i Anamarija su otišli. Htio sam s mamom podijeliti da je Anamarija baš odlična cura i da se nadam da će njima uspjeti, pa sam krenuo prema kuhinji. No, nisam dalje došao.
Nadam se da će se sad napokon oženiti i maknuti nam se s grbače čuo sam očev glas iz dnevnog boravka. Stvarno, dečko ima godina, a ne želi raditi! Živi samo zahvaljujući ženama. Gdje smo pogriješili?
Ne znam… rekla je mama. Pričao je da Anamarijini roditelji imaju novca, ona ima svoj stan i dobar posao. Možda bi ona mogla i njegov posao srediti.
Mama je utihnula malo, pa nastavila:
I ja bih samo htjela da se odluči, oženi i da se makne, da nam više ne uzima novce
U tom trenutku mi je sve postalo kristalno jasno. Jednostavno. Moj brat nije birao samo cure koje bi mu bile zahvalne na pažnji nego i one čiji su roditelji imali novca i bile spremne trošiti ga na njega. Svaka sljedeća djevojka bila je još bolje situirana od prošle. A Anamarija je očito nadmašila sve, jer je i sama imala dobar posao.
Toliko pogrešno. Toliko nepravedno. Toliko odbojno!
Odjednom mi je bilo strašno žao Anamarije i iskreno sam se rastužio.
…
Veza Ivana i Anamarije je rasla iz dana u dan. Ivan ju je obasipao skupim darovima novac je naravno uzimao od naših roditelja. Roditelji su se ljutili i pokušavali mu zavezati pipu, ali svaki put bi ih nekako uspio omekšati i opet dobio novce. Tenzičnost u stanu je rasla, vikali su i svađali se, a ja sam, ne želeći to slušati, često odlazio kod prijatelja.
Čuj, zašto tvoj brat još uvijek ne prosi Anamariju? upitala bi me Ivana.
Slegnuo bih ramenima.
Otkud znam, možda misli da je prerano
Ne znam baš Ja da sam na njegovom mjestu ne bih čekala. Zamisli da ona skuži kakav je, pa odustane. A tvoji već toliko love uložili u to sve. Strašno!
Složio bih se s njom.
“Zbilja, zašto on toliko oteže” vrtjelo mi se po glavi.
…
I eto, jednom je došao i taj dan. Ivan je napokon kleknuo i zaprosio Anamariju, ona je pristala i svi su napokon bili presretni, najviše roditelji. Ali ništa se zapravo nije promijenilo. Vjenčanje se trebalo održati na proljeće, pa je do proljeća još trebalo preživjeti. I opet je Ivan isisavao novce iz roditelja, opet svađe, opet nered. Na kraju su svadbu prebacili na ljeto, pa kasnije opet na jesen.
Znaš li ti hoće li se tvoj brat ikada oženiti tom Anamarijom, ili…? zamišljeno me pitala Ivana. Nekako mi tu nešto smrdi. Zar ti se ne čini?
Slegnuo bih ramenima i samo šutio.
Bio sam iscrpljen. Strašno iscrpljen ovim stanjem ni-tamo-ni-amo. Osjećao sam da svi pucaju po šavovima, čak i ja, koji zapravo i nemam veze s tim. Samo sam želio da se to pitanje konačno zatvori. Neka se već jednom vjenča ili neka ostavi Anamariju!
…
Jednog popodneva, kad sam ušao u stan, dočekali su me opet uzvici iz dnevne. Ovog puta nisam okrenuo leđa. Pojavio sam se namjerno na vratima sobe gdje se sve odvijalo.
Đavo se povukao kad su me ugledali.
Sine, stigao si? pitala je mama pokušavajući zvučati mirno.
Kimnuo sam, gledao samo Ivana.
Svi smo te siti! viknuo sam. Umjesto da nađeš posao i sam kupuješ Anamariji darove, samo roditelje guraš u dugove!
Vratit ću im…
Kako? Kako, molim te? Kad se konačno oženiš, misliš da će Anamarija trpjeti tvoje ništa-ne-raditi? Šutnut će te natrag kod mame i tate.
Zaljubljena je u mene. Malo ti o ženama znaš!
Znam više od tebe, vjeruj mi. A vi roditelji, dokle mislite ovo trpjeti? Dosta je bilo!
Ali, sine… pokušala je mama.
Nema “ali”! Zar ne vidite da vas samo iskorištava!
Sve više sam dizao ton. Vidio sam da je tata ustao. Otišao je negdje i vratio se nakon par minuta s nekim kuvertom u ruci.
Sine! Sine! viknuo je tata da me smiri.
Pogledao sam ga.
Ovo je za tebe. Donio kurir.
Automatski sam mu uzeo kuvertu i otišao u svoju sobu.
Hvala, promrmljao sam i bijesno pogledao Ivana. Svakako sam mu još mnogo toga imao za reći, ali nestala je energija.
…
Sjedio sam zamišljeno s kuvertom. Bila je zapakirana, ništa nije pisalo.
“Je li ovo stvarno meni?”, pitao sam se.
Ali tata je rekao da jest… A što ako nije?
Napravio sam dramsku pauzu, ali potom otvorio kuvertu.
Unutra je bila ulaznica za kazalište za predstavu baš tog dana. I samo jedna.
Zavrtio sam ulaznicu u rukama, zbunjen.
“Čudno Tko bi mi mogao poslati ovo?”
Šetao sam gore-dolje po sobi, nadajući se da će mi nešto sinuti. Ali ništa.
“Tko bi mene pozvao u kazalište?!”
Nije mi padalo na pamet.
Naposljetku, nisam imao izbora nego krenuti na predstavu.
…
Stigao sam pred kazalište prije početka. Pravdao sam se sam sebi da nekog čekam i gledao prolaznike.
Ovo je nova premijera za ovu sezonu! vikale su grupe ljudi.
Svi radosni, nepoznati.
Zazvonilo je, drugi put isto, pa sam ušao, ostavio kaput u garderobi i potražio svoje mjesto. Sjeo, pogledao lijevo-desno, ali nije bilo nikog poznatog.
“Koga briga, tko mi je poslao kartu. I zašto?” pitao sam se.
Počela je predstava.
Krajičkom oka gledao sam scenu, a u sebi nešto čekao i okretao se svako malo.
Onda, odjednom, pogleda mi je zastao na scenu je izašla djevojka koja je neobično ličila na Anamariju. Kad je progovorila, znao sam stvarno je to bila ona.
Prvi čin je proletio, pa drugi.
Na kraju predstave ljudi su pljeskali, tražili bis, pa polako odlazili.
“Što sad ja?” pitao sam se.
Kad je gotovo cijela dvorana opustjela, krenuo sam i ja prema izlazu. Tad mi je pristupila neka žena.
Izvolite, g. Brletić vas želi vidjeti. Dođite, odvest ću vas.
Kimnuo sam i pošao za njom.
…
Bok! raznio se poznati glas.
Stvarno je to bila ona zapravo Anamarija, a zapravo nije bila ona. Uopće nije izgledala neugledno kao tada kad sam je prvi put vidio. Bila je lijepa.
Bok, odgovorio sam. Anamarija ili?
Zapravo sam Marta, nasmiješila se ona.
Kako to? Ivan misli da imaš super posao u banci, bogate roditelje… Znači, ničega od toga nema?
Ništa, nasmiješila se ona.
Pa čemu onda cijela ta predstava? pitao sam je zatečen.
Vidiš, on je povrijedio moju prijateljicu, a ona je mene zamolila da mu napravim ovo. Da glumim skromnu, povučenu, neuglednu, ali bogatu djevojku. On se zalijepio, ostavio svoju curu i odmah se uhvatio mene. Malo sam ga vukla za nos i to je sve
Pa, eto ti ga na… nasmiješio sam se kiselo. Sjetio sam se koliko su roditelji novaca uložili… Znači, svadbe neće biti? Tvoja prijateljica mu se zapravo osvetila jer ju je ostavio?
Marta je odmahivala glavom:
Ne, svadbe neće biti. Ostavit ću ga kroz par dana. To mu je lekcija. A moju prijateljicu nije samo ostavio; zgazio joj je samopouzdanje rekavši da mu se nikada nije sviđala, samo su mu trebali njezini novci.
Osjetio sam jezu.
“Majci će pozliti,” pomislio sam.
Nadam se da će tvoji barem sada pokušati objasniti Ivanu kako stvari stoje rekla je Marta.
Nisam odgovorio. Obuzeo nas je muk.
Hm, a ja? Zašto sam ja ovdje? Zašto svi ovi tajanstveni potezi karta, kazalište, poziv? upitao sam.
Jednostavno, željela sam ti odmah dati novce kako bi ih ti mogao vratiti roditeljima. Jer, ako vratim njima, ništa neće poduzeti najviše će mu zaprijetiti prstom.
Koje novce? s nevjericom sam gledao Martu.
Za sve poklone što mi je Ivan kupio. Od starta sam mu rekla što mi se sviđa i gdje, a direktor dućana je moj poznanik i imali smo svoj dogovor.
Gurnula mi je u ruke poveći svežanj.
Evo popis darova i cijene. Želiš provjeriti?
Odmahnuo sam:
Vjerujem ti. Kako si uspjela odglumiti tako neuglednu?
Marta se nasmijala:
Lako! Ja sam glumica, to mi je posao!
…
Marta je održala riječ i ostavila Ivana. Možda ga je to pogodilo, možda i nije, nisam nikad saznao.
Naravno, opet je došao roditeljima i opet tražio novce. Mama bi se hvatala za srce, tata bi kipio.
Gledaj što si napravio od svoje majke! vikao je tata. Odlazi! Odlazi, čuješ! Nađi si stan, živi svoj život!
Ivan se pokušavao pravdati, nešto obećavao, ali tata je ostao nepopustljiv: odlazi! Čak ga ni mama nije branila.
Ivan je planuo, povikao nekome na mobitel, pobacao stvari u torbu i otišao. Možda je mislio da će ga zaustaviti, ali nitko, ni otac ni majka, ništa mu nisu rekli.
Kad je otišao, tata je promrmljao:
Treba promijeniti bravu.
Pogledao me i strogo rekao:
Nemoj ga žaliti! I nemoj ga više pustiti u stan!
Kasnije sam roditeljima vratio novce koje mi je Marta dala.
Jesu li se zbog toga osjećali bolje, ne znam, ali znam da su i meni maknuli kamen sa srca.
Ivan je nekoliko puta pokušao popraviti odnos s roditeljima, ali nisu mu se željeli javiti. I ja sam s njim tu i tamo komunicirao, ali rijetko, jer je uvijek bio nezadovoljan svojom sudbinom. Ponekad sam ga gledao i pitao se: može li se čovjek zaista promijeniti pod pritiskom života ili, koliko god da ga život lomi, ostaje isti kakav je bio?
Moja životna lekcija? Ne možeš pomoći nekome tko ne želi pomoći sebi, a roditeljska ljubav koliko god bila velika ne smije zamagliti zdrav razum.
