Moj sin nije razveden, živi sa svojom djevojkom, ali nema apsolutno nikakvu riječ u toj kući. Svaki put kad dođem k njima doma, snaha me tjera da obećam koliko novaca moram donijeti, inače mi ne dopušta vidjeti unuka.
Vjenčali su se prije dvije godine. Nikad mi ta mlada žena nije sjela. Imala je zavidne oči i grabežljive ruke. Čim je pečat pao u njezinu knjižicu, odmah je počela pričati kako stan treba mijenjati, pola da im dam za nekakav stan, kako moj sin nema svoju nekretninu, kakav je to čovjek bez stana.
Svađale smo se oko toga, jer prvo, imam i kćer, a drugo, zašto bih ja prodavala svoj stan radi snahinog hira? Djecu sam odgojila, dala im početak u životu, dalje neka se snađu sami, kao što sam i ja sa svojim mužem morala. Nitko mi tada nije ništa u ruke poklonio.
Moja kćer još nije udata, radi, digla je kredit za stan. Nekad je i živjela sa mnom pa iznajmljivala svoj stan da ga lakše otplaćuje, sada živi sama. Moj sin, s druge strane, jednostavno ne traži ništa za sebe, gleda samo što žena kaže. Ne želi živjeti sa mnom, a ni ona nije za tokao da bi si carevi tražili podstanarski stan.
Iskreno, ni meni nije baš bila neka sreća da smo svi pod istim krovom, ali bih pristala da oni mogu koji mjesec skupljati za učešće. Nisam imala ni namjeru ni želju prodavati ili poklanjati ništa. Kad mene više ne bude, djeca će jednako podijeliti stan, pa neka se onda oni muče.
Sve sam to otvoreno rekla snahi nisam birala riječi. Zar joj nije neugodno? Kaže mi: “Mama, zar vam nije previše, živjeti sama u trosobnom stanu?” Je li to neki pristojan način razgovora? Pitala sam sina može li je bar smiriti, ali on samo promrmlja nešto nerazumljivo.
Ne znam na koga je moj sin tako ispao. I ja i njegov pokojni otac bili smo čvrsti, moja sestra također, a on je mekan kao guba. Zapitam se, kako li je taj uopće završio ženidbom? Mislim da je njoj već bilo dosta čekanja, pa ga je samo povukla k sebi.
Od te svađe oko stana, nisam čula ni riječ od snahe. Sin me znao ponekad nazvati, ali u posjet nije dolazio – izgleda da mu je žena to branila. Iz nekog poluformalnog razgovora doznala sam da ću postati baka. Bilo mi je doista emotivno; prvi unuk! Željela sam se pomiriti sa snahom, kupila joj dar, tortu, otišla u posjet, a ona na mene s pričom kako će se njezino dijete roditi kao beskućnik. Opet o stanu!
Od pomirenja nije bilo ništa. Nisam se svađala s trudnicom, samo sam se okrenula i otišla. Vjerujem, čovjek može biti bedak – ali ako je tako, to je za cijeli život. Idućih mjeseci nismo se ni čule. Nisam bila ni u stanju, zdravlje mi se pogoršavalo, stalno po bolnicama. Čak ni kad je rodila nisam dobila poziv, saznala sam tek tjedan dana kasnije, kad mi se sin udostojio javiti.
Pozvao me u goste, a neposredno prije polaska, javila se snaha i hladno rekla da nemam što kupovati poklone, već da donesem novac. Nisam se svađala, unuk se ne rađa svaki dan. Uzela sam dio ušteđevine, pripremila se i otišla.
Snaha je prvo pogledala u kuvertu, napravila facu. Očito, deset tisuća kuna za nju nije ništa. Nije rekla ništa naglas, ali na licu joj je pisalo koliko je ogorčena. Upoznala sam unuka; bio je krasan, ni beba, nos mu isti kao očev. Nismo dugo ostale, otišla sam kući. Nisu me više zvali. Nisam ni forsirala, neka se naviknu na dijete. No, nakon tri mjeseca, shvatila sam bez poziva. Nazvala sam sina, zamolila da svrate.
Kupila sam nešto za unuka, tortu za čaj, došla na vrata. Snaha mi je otvorila, uzela darove, pogledala me ispod oka i odmah rekla:
Zapravo, prošli put sam mislila da ste svi razumjeli. Ne treba nam vaša milostinja, treba nam novac za dijete.
Zar sad, svaki put kad dolazim vidjet unuka, moram donijeti kuvertu?
Što mislite? Radi vas smo podstanari, moj suprug jedini radi, ništa niste dali za unuka, pa bar dajte novac za održavanje.
Stislo mi se grlo od ljutnje, a sin sve čuje, šuti i drži dijete.
Okrenula sam se i otišla. Neću se ponižavati pred nezahvalnicima! Neću kupovati vlastito pravo na kontakt s unukom.
Već skoro godinu ne razgovaramo. Oni mene ne zovu, ja njih ne zovem. Prije tjedan dana sin se pojavio s pozivom na unukov rođendan, ali neka ne zaboravim poklon. Snaha je odmah preuzela slušalicu i izrekla točan iznos koji moram donijeti. Suma jednaka mojoj mjesečnoj plaći.
Nisam išla, nisam ni imala toliko novca. Priznala sam sebi nemam više unuka, nemam ni sina. Da mi je sin pravi, nikad ne bi dopustio da ga žena ucjenjuje djetetom. Nek kuhaju u vlastitom blatu. Neću plaćati za druženje s vlastitim unukom.
Sad ću dobro razmisliti i kome ću ostaviti stan. Da se nikada, čak ni kad mene ne bude, ni moj mekušac ni njegova pohlepna gospođa ne domognu ni kvadrata mog doma.
