Pa ti si stvarno ispekla moje omiljene pogačice! rekao je muž, vraćajući se kući ravno iz zagrljaja svoje ljubavnice. Ali već nakon prvog zalogaja, iznenada je problijedio: jer ga je unutrašnjost pogačice dočekala s iznenađenjem od supruge.
Marija pažljivo gurne lim za pečenje u vruću pećnicu, obriše ruke od brašna i baci pogled na kuhinjski sat iznad štednjaka. Danas jednostavno sve mora biti idealno. Pogačice moraju biti fino dignute, rumene baš onakve kakve je volio Ivan.
Nekad je Marija živjela tiho, po starinski. Navikla je biti sama i već se skoro pomirila s mišlju da će tako ostati zauvijek. Ali sve se okrenulo naopako onoga dana kad je na razgovor za posao ušetao visoki frajer ozbiljnog pogleda. Cijela je prostorija zatreperila čim je ušao, a Mariji je u tom trenutku srce odradilo salto.
Od tada je sve krenulo nizbrdo ili uzbrdo, ovisno kako gledate. Ljubav, svadba, osjećaj da je napokon sve onako kako treba biti. Marija je bila sretna, toliko sretna da nije ni primijetila kako se polako topi i nestaje u njegovim čizmama.
Ali, evo ti dviju godina, i Ivan spakira kofere i kaže da ide na službeni put. Ništa strašno, mjesec dana prođe k’o burek na vrućini, našali se. Samo što se taj mjesec otegnuo k’o sir u štruklama na godinu dana. Rijetko je zvao, još rjeđe napisao kakvu poruku, a kad bi i došla bila bi hladna k’o pivo u moru.
Marija je čekala, opravdavala ga sama pred sobom, vjerovala. Sve dok joj jednog dana susjeda iz zgrade nije usput rekla kroz prozor: Jučer sam vidjela Ivana u gradu! Nije bio sam Šetkao se, fino obučen, rukom u ruci s nekom plavkom, baš u Trgovačkom centru Cvjetno.
Tad je Mariji došlo iz guzice u glavu cijelo vrijeme ju je lagao. Mogla je podići paniku, okrenuti ga, tražiti objašnjenje. Ali nije. Marija je odlučila pričekati. Osveta, kaže se, najbolje se servira hladna.
Godina je prošla, kad zazvoni mobitel Ivan na liniji. Od službenog puta ostala mi je samo umorna jakna i prljave čarape, Marija. Dolazim kući za vikend! Na kraju, onako između kave i ključeva, dometne: Možeš, molim te, ispeći svoje pogačice s krumpirom? Baš mi fale.
Pa ti si stvarno ispekla moje omiljene pogačice! rekao je muž, vraćajući se kući od ljubavnice: ali čim je zagrizao, problijedio je, jer ga je unutra čekalo Marijino iznenađenje.
Vrati se Ivan, nasmiješen kao da je samo bio po kruh. Spusti se na stolicu s nogom preko noge i preleti pogledom po kuhinji taman kao da nije nestao cijelu godinu. Marija ga dočeka s toplim osmijehom, ni riječ, ni trzaj ništa što bi ga izdalo da zna.
Vidim napekla si ti pogačica, klimne on, pogledavši zlatnu hrpu na tanjuru.
Smiješi se kao da nije postojao ni laž, ni nestanak, niti ona druga u njegovoj priči. Priđe stolu, uzme prvu pogačicu s vrha i zagrize ko da jede štrudlu na dočeku Nove godine. U sljedećoj sekundi lice mu osijedi, a oči mu se rašire kao na audiciji za Bit ćeš zvijezda!. Ovako nešto definitivno nije očekivao. Nastavak u prvom komentaru
Marija je još jutros podesila pećnicu na pravu temperaturu, umijesila tijesto i mirno pripremila nadjev. Sve, k’o i inače s dozom preciznosti. Samo što je danas, u jednu pogačicu, umjesto krumpira, ubacila sitne komadiće stakla.
Kad je Ivan zagrizao, odmah mu je postalo jasno da nije u pitanju stari recept bake Dragice. Nije stigao ni zagrgljati pljunuo je sve natrag, ali već je bilo kasno. Usta mu se ispunila crvenom tekućinom, jezik i desni izrezani, bol je došla kao hladan tuš u veljači.
Uhvatila ga je panika, počeo je kašljati, grčevito stežući stol i pokušavajući skužiti što se točno događa.
Pa ti si stvarno ispekla moje omiljene pogačice! rekao je muž, vraćajući se doma: ali nakon prvog zalogaja, Marijina iznenađenja bila su malo gorka za progutati.
Marija ga je mirno pogledala.
Ovo ti je za sve tvoje laži i prevare, sad si bar okusio istinu rekla je bez povišenog tona. Drugi put, prije nego probaš nekoga prevariti, sjeti se ove boli.
Ivan je nešto pokušao promrmljati, ali iz usta mu je izlazilo samo grgljanje. Pružio se prema mobitelu, ali Marija je već okrenula leđa. Uzela je unaprijed spakiran kofer, navukla kaput i zaputila se prema vratima.
Nije zvala Hitnu. Nije rekla više ni riječ. Samo je otišla zauvijek, ostavljajući Ivana na kuhinjskoj stolici s trajnom uspomenom na pogačicu koju će pamtiti cijeli život.
