Ej, znaš, prije skoro dvije godine čujem od svog muža rečenicu koju neću nikad zaboraviti, ozbiljno. Gledao me i kaže: “Tvoj život mi je dosadan ko pas, sve ti je isto, sve je predvidljivo, dosadila si mi.” A on, Ivan, je mislio da nam je život monoton, a ja sam bila baš zadovoljna sve mi je štimalo! Ujutro se dignem, napravim doručak, odradim onu svoju kratku jutarnju tjelovježbu, spremim se za posao. Prvo njega uvijek spremim, jer on ide ranije na posao, onda i ja. Sve obroke spremamo doma; drugi doručak uvijek spakiramo u kutijice, meni i njemu.
Svaku večer, na povratku s posla, svratim u dućan, skuham ručak, pospremim i operem veš. Pred spavanje nekad film, pa spavanje. Meni je to bilo idila! Sve tip-top: Ivan čist, sit, kuća na svom mjestu, ugodna, šta više da poželim? Subotom opće spremanje, ispečem nešto fino, kuham A navečer ili pozovem ekipu kod nas ili odemo negdje van. Nedjeljom obiđemo roditelje pola dana kod mojih, pola kod njegovih, pomognemo što treba, popričamo, bude lijepo. Navečer mirno, uz kavu, doma.
Nikad svađe, nikad vikanja. Mir i sklad u kući. Pa kako bolje? Ali onda, jedan dan, Ivan mi dođe i kaže da mu je sve to naporno i dosadno, da njega to guši. Satima je pričao kako njegovi prijatelji žive punim plućima, stalno nešto. Ludovanja, avanture, smijeh. A mi, mi se ni ne svađamo! I onda je taj dan jednostavno otišao.
Meni je bilo odlično tako kako jest, nisam ništa htjela mijenjati. Ipak, volim ga, i spremna sam se promijeniti zbog njega ako treba. Prvo što sam napravila promijenila sam cijeli imidž. Riješila sam se pola ormara, otišla u šoping, potrošila sve kune koje sam štedjela za vikendicu i nakupovala si svašta. Skroz kratko sam ošišala kosu, obojila je ma misliš si, nećeš biti “dosadna”. Onda sam našla novi posao nije više bila ona obična kancelarija, nego organizacija evenata i zabavljanja. Kroz taj posao sam upoznala svu silu zanimljivih ljudi, avantura, zabava, stalno nešto novo.
Tjedan dana kasnije, Ivan se vraća, a ja skroz druga osoba. Obećala sam mu da odsad živimo drugačije i baš smo krenuli. Gotovo nikad nismo bili doma, stalno u pokretu. Nova ekipa, izlasci svaku večer: klubovi, restorani, barovi, tulumi, na vikend do Rijeke, Planinarski dom, vožnja biciklom, kajak bilo što, samo neka je akcija.
Par mjeseci smo tako, sve ludovanja I znaš šta Ivan počne opet kukati. Fali mu mir, kućna spiza, kolači, rutina. Više ne stignem ni ručak skuhat, sve iz dostave, sve brzinski. Toliko sam se promijenila da mu je moja stalna prisutnost prestala biti zanimljiva.
Tjedan dana nakon toga, kaže on meni kako više ne može ovako ludo živjeti. Htio bi opet mir, obiteljsku rutinu, večere doma, kolače, posjete roditeljima za vikend. Kuhanu, toplu hranu, a ne hladni burek iz dostave.
Ali, ja sam u međuvremenu skroz zavoljela ovaj novi život. Trudila sam se cijeli život biti odgovorna i ozbiljna, a sad kad sam malo pustila kočnice savršeno mi paše i ne želim natrag! Prijašnji život mi je bio drag, ali sad ga više ne bih mogla. Kad je Ivan ovoga puta rekao da želi staro nazad, tu je stvarno puklo.
Sve po domaći galama, razbijene čaše, susjedi dolaze na vrata, zovu policiju. Ivan skuplja stvari, odlazi kod svoje mame. Mislim, možda frajer misli da će sve opet biti kao prije kad se vrati. Ali, ovo nije film, mi nismo glumci i ne možemo se mijenjati kako kome padne napamet. Kad Ivan dođe kući, naći će papire za razvod na stolu i poruku da sam se ja sad ja njega zasitila i da više ne mogu živjeti s njim.
