“Slobodan susret”
Jesenji vjetar kovitlao je lišće po splitskoj Marmontovoj, razbacivao ga, pa spuštao natrag na mokru kaldrmu. Mirela je lagano šetala centrom grada, diskretno podižući ovratnik svog novog kašmirskog kaputa kako bi se zaštitila od studeni koju je donijela bura. Upravo je izišla iz frizerskog salona kosa joj je bila savršeno uređena, šminka besprijekorna, svaka crta lica i detalj stila prokušano promišljeni. U glavi je raspoređivala zadatke za iduće dane: upis na jogu – obvezno, pronaći haljinu za nadolazeći party – idealno do vikenda, svratiti do novootvorenog butika na Rivi zgodna prilika. Misli su joj lepršale, lagane kao perje na burinu.
Tada se, bez predumišljaja, zaletjela u nekoga. Blagi udarac, šuštanje kaputa, trenutačna smetenost.
Oprostite! promrmljala je Mirela, dižući pogled.
Pred njom je stajao Dario. Onaj isti Dario, koji se nekoć motao po njihovom društvu prošlo je, što, desetak godina, možda i više. Vrijeme ga nije poštedjelo srebrne vlasi provirivale su na sljepoočnicama, fine bore zadržale se oko očiju i davale licu umorno, ali živo izražavanje. No pogled mu je ostao isti pronicljiv, pomalo podrugljiv, kao da odmah pokušava pročitati što se krije iza njezina osmijeha.
Mirela? Nemoguće! osmijehnuo se široko, ali Mirela je u tom osmijehu nanjušila nešto suzdržano, nedovršenu iskrenost. Kojim putem opet u Splitu?
Došla sam posjetiti obitelj, nehajno je odvratila, odmjeravajući ga s prikrivenim prijezirom. Obični kaput; ni traga luksuzu, ništa što bi otkrilo neki osobit status baš kao i većina prolaznika. A ti? Još uvijek baviš se onim računalnim stvarima?
Programiranjem, Mirela. Da, još uvijek. A ti, činiš se kao uvijek blistaš. Pariz, Milano?
Ah, znaš, meni je u životu sve sjajno, zavodljivo je popravila uvojak, dopuštajući sebi jedva primjetan osmijeh. A ti, obitelj? Djeca?
Žena, dva dječaka. Sve po starom, slegnuo je ramenima, ali glas mu je odavao neugaslu ponos. A ti? Još uvijek tražiš princa?
Sama biram koga i što tražim, odgovorila je hladno, podižući bradu. Usput, jesi čuo za Tomislava? Susrela sam ga nedavno
Darijevo lice na sekundu se ukrutilo, kao da procjenjuje koliko da kaže. Onda, polako, s naglašenim užitkom, izgovara:
Tomislav? O, puno si ti toga propustila. Sada je šef odjela u jednoj velikoj firmi, plaća fazani bi mu zavidjeli. Kuća na Mejašima, nova Škoda Superb, život mu cvjeta.
Mireli je nešto zaigralo u trbuhu. Tomislav? Njezin Tomislav, nekadašnji dečko koji je jedva krpao kraj s krajem, vječno kukao nad praznim džepom i ustrašeno bježao od ozbiljnosti? Sad živi na visokoj nozi, vozi skupi auto i ima kuću iz snova? Nespojivo s onim što je znala o njemu!
Ne mogu vjerovati, šapnula je, nastojeći prikriti uznemirenost drhtavim glasom, a onda se brzo sabrala. On je uvijek bio tako neambiciozan.
Eto vidiš! Dario se iskreno nasmijao, bez trunke zavisti, s pravim iznenađenjem i poštovanjem. Svi smo to mislili, ali njegov skok nitko nije očekivao. Žena mu je prava ljepotica, dvoje dice Prava slika idile.
Mirela je nesvjesno stisnula šake u džepovima. Unutra se kovitlali ljubomora, praznina, ali najviše gladno znatiželjan nemir. Kako je uspio sve to izmijeniti? Što nije saznala ranije? Nekada su dijelili snove, povjeravali jedan drugome želje i planove. Sada iz tuđih usta saznaje o njegovom procvatu…
Zanimljivo, razvukla je, nastojeći zvučati nezainteresirano, prikrivajući pravu buru u sebi. Gdje sada radi? Možda bih ga mogla svrhnuti, čestitati mu
Dario ju je pogledao s ironijom, naginjući glavu kao da čita njenu namjeru: Zaista misliš da je to tako lako?
Jesi sigurna da je dobro miješati se opet, pogotovo nakon svega?
Što nakon svega? Mirela je podignula obrvu, glumeći ravnodušnost. Razišli smo se, ništa posebno. Zar ne smijem poželjeti sreću nekome tko mi je bio blizak?
Pa dobro, promrmljao je Dario, uz blago zabrinuti ton, samo nemoj reći da te nisam upozorio. Tomislav je danas drugi čovjek. A i njegov svijet nije više isti.
Drugi, kažeš? Mirela se suzdržano osmjehnula, ali iz očiju joj je sijevnula znatiželja. U tom trenutku, ona je već razrađivala mogućnosti koje joj ova slučajna informacija pruža. Sudbina joj poput lutrije gura sasvim neočekivanu srećku u ruke; povratak u život čovjeka o kojem nije slušala godinama. Hoćeš li više detalja podijeliti?
Dario se namrštio. Odjednom mu je bilo krivo što je uopće započeo razgovor. Zašto se dao uvući? Još sekundu ranije žurio je prema Pazaru, a sada želudac guši osjećaj nelagode ispred žene koja je cijeli život znala izvesti ono što želi.
A zašto bih ja tebi morao išta odavati? izgovorio je kroz stisnute zube, glas mu je bio oštriji nego je planirao. Ne petljaj se gdje ti nije mjesto. Tomislav je sada sretan žena, dvoje djece, mir. Nije za tebe, pogotovo nakon onoga što si napravila!
Mirela je visoko podignula bradu, ostajući naizgled hladna i sigurna. U nutarnjim mislima vrije; navikla je da joj se ljudi udvaraju, a ne predbacuju joj.
Dosta s moraliziranjem! frknula je, shvaćajući da s Dariom neće izvući podatke. No to je samo pojačavalo njezinu tvrdoglavost. Zna se kome pitati, samo joj je sad lakše postavljati prava pitanja. Ipak, jedino što ju je brinulo da ne oda Tomislavu da je bila znatiželjna. No možda bi to i bilo korisno; Tomislav sigurno ne bi ostao ravnodušan.
Hoću znati kako mi bivši živi. U tome nema ništa loše. Proveli smo tri godine zajedno! izustila je s laganom uvrijeđenošću, kao da se opravdava pred nekim tko nema pravo suditi.
S Karmenom je već deset! cinično je ispalio Dario. Reci bolje, što si ti opet u Splitu? Je li te ljubavnik iz Zagreba otkačio?
Mirela je na trenutak ostala bez daha, ali nakon sekunde vratila osmijeh, glumeći da je nesalomljiva. U sebi mu je poželjela sretan put, zna on dobro gdje treba pogoditi! No nije mu dala užitak da vidi i trunke nesigurnosti.
To nije tvoje. I ne, ako odlučim vratiti se Tomislavu, njegova žena mi ništa ne znači. Znaš ti dobro gdje je njegovo srce bilo sve ove godine. Bila je sigurna, gotovo nemarna; oči su joj lutale nastojeći pročitati sumnju na njegovom licu. Vidim po tvom pogledu da znaš. Stoga, ne miješaj se.
Dario je na trenutak zastao, mučilo ga je treba li nastaviti. Lice mu se uozbiljilo, pa je brzo odstupio i odmahujući rukom odagnao teret.
U redu, odvratio je s prividnom nezainteresiranošću. Ne diram dalje. Samo znaj: ako Tomislav ostavi svoju ženu i klince zbog tvojih igara, izgubit će moje poštovanje.
Mirela je ostala uspravna, hladnih obraza. U džepovima su joj prsti stegnuti u šake, ali glas joj je bio miran:
Ma kao da mu tvoje mišljenje nešto znači! Sami ćemo odlučiti. Ako odlučimo opet otvoriti vrata…
Da, da, vaša stvar, presjekao ju je Dario.
Pogled mu postao podrugljiv, u očima hladno neodobrava. Odjednom mu se gadilo svaki nastavak ovog razgovora kao da je zabrazdio u nešto nečisto. Zaobišao je Mirelu širokim lukom, kao da bi se o nju mogao uprljati.
Odšavši nekoliko koraka, Dario se u sebi gorko nasmijao. Samo neka pokuša s užitkom će promatrati što slijedi! U dubini duše nije vjerovao da bi Tomislav ostavio sve za nekadašnju vatru. Poznavao je njegovu privrženost obitelji i miru. Ali ako stvarno bude toliko lud bit će mu žao što je ikad popustio.
*********************
Mirela je stajala ispred zrcala svog iznajmljenog stana u Splitu, proučavajući vlastiti odraz s nemilosrdnom preciznošću. Pjevušila je poznatu pjesmu, zalijepila se za refren koji joj cijeli dan ne izlazi iz glave, pa detaljno kontrolirala svaki detalj: haljinu koja ističe struk, decentne naušnice, cipele boje kože, starinski prsten. Odabrala je čak i parfem kakav je nosila dok su ona i Tomislav bili zajedno: čista nostalgija, kao oružje.
Prije jedanaest godina završili su nakon tri godine veze. Tada joj je sve izgledalo jednostavno, kao scenarij koji samo treba pratiti. Danas se toga ne prisjeća s tugom, više s distancom i laganom znatiželjom, kao kad listaš stare razglednice. Razlog njihova kraja bio je običan, gotovo dosadan: nije vjerovala da će ikada nešto postići.
Mogao je raditi od jutra do mraka, ali posao mu nije obećavao budućnost. I nije ni pokušavao promijeniti ritam; svaki dan isti: ustajanje na alarm, autobus za ured na Žnjanu, osam sati u tipskom,
sivom kubusu, povratak, večera, televizija. Dvosoban stan u splitskom naselju bio je skroman, ali uredan. Ljeti bi išao na more u Okrug, zimi vikendom na Biokovo. To je bio Tomislav: bez rizika, zadovoljan malim.
Mirela je sanjala više! Bila je tada dvadesetdvogodišnja hirovita ljepotica, svi su gledali za njom. Komplimenti, pažnja, obećanja ali nije ju to zanimalo. Željela je nešto bolje: skupe hotele, egzotiku, poklone, život kao s televizije. Nije željela raditi teško, nije pristajala živjeti prosječno.
Tomislav nije mogao dati sve to. On je bio dobar, ali nije dijelio njene ambicije. Nakon brojnih razmatranja, došla je do zaključka: zašto biti s muškarcem koji nije na tvojoj razini? Željela je više i nije pristajala na manje.
Sudbina joj tada dovede ozbiljnog poduzetnika. Stariji, ali uspješan i slobodan; pun samopouzdanja, čovjek koji je na sve gledao s visine. U tom čovjeku je naslutila svoju priliku, pa je upotrijebila sav arsenal šarma, pogleda i dodira. Brzo ga je osvojila. Nakon samo nekoliko mjeseci, putovali su na Maldive, ostavljajući splitsku stvarnost za sobom. Tomislav je ostao sam sa svojim rutinama, s dosadnim planovima koji joj više nisu ništa značili.
Da mi je netko rekao da će se uzdići! gunđala je sad, provlačeći prste kroz urednu kosu, promatrajući svoj odraz s vrelim očima. Sad ima položaj, kuću na Mejašima, novu škodu… Kako sam ga potcijenila.
Zastala je, pogledom tražeći nešto nevidljivo. U očima joj nije bilo ni tuge ni sreće, možda više nemir, možda ponos ili samo izazov. Ali, za tugu nije bilo vremena morala ga je opet šarmirati, dok joj je mladost još uvijek bila saveznik. Vrijeme curi!
Poduzetnik koji ju je prije vodio na daleke obale, nije ispunio obećanja. Godinama je pričao o svadbi, o zajedničkom životu, ali stalno nalazio izgovore: posao, prilike, loša situacija. Jednog dana jednostavno je nestao pronašao mlađu. Mirela ga je tada proklela, a dan kad joj je ravnodušno rekao da je kraj, nosila je kao kamen oko vrata. Ostala je bez ičega bez obitelji, bez sigurnosti, bez snova.
Nedugo nakon toga, pokušala je popraviti stvari s Tomislavom. Ali tada još nije bio uspio isti posao, ista zgrada, sad još i bočica prošeka više. Mirela je došla s nadom, ali kad je vidjela neredom zatrpani stan i umoran izraz na licu, okrenula se i otišla, ne prozborivši ni riječ. Od poduzetnika joj je ostao tek mali studio na Spinutu ali barem je to u Splitu gdje su mogućnosti veće.
Godine su prolazile. U njezin život ulazili su muškarci; neki bogati, neki jednostavni, ali nijedan nije bio spreman na brak. Mirela se tješila da je još uvijek mlada i poželjna, ali svaka nova godina ljepila se na savjest i hitno je trebala pobjedu.
U Split je došla iz običnog hira. I slučajni susret s Dariom otvorio joj je oči! Tomislav, kojeg je smatrala gubitnikom, sada je pravi pobjednik. Sada planira novi, slučajni susret. Znala je već gdje i kad: glavni ulaz Zgrade Banovina, petak, pola šest. Tako zamišlja scenu: Tomislav je ugleda i od tada ništa nije kao prije sve njegove sumnje nestaju, ona opet vlada njegovim srcem. Mirela je bila uvjerena da će joj već za tjedan dana jesti iz ruke.
Oprostite! šaptom i gestom, Mirela se zaljulja, kao da se istinski spotaknula baš pred Tomislavom, koji je dolazio po navici iz firme.
Nema problema, svima se to događa, smiruje on, refleksno je podupirući da ne padne.
Da nisi bio ti, pala bih! A… Ma čekaj, Tomislave? glumila je iznenađenje, iako je znala svaki njegov korak.
Tomislav je podignuo obrve, pronicljivo ju pogledao i odmah prepoznao. Mirela… žena koju je volio do ponora zbog koje je lutao besanim ulicama, zbog koje je godinama tražio smisao…
Ja… Mirela… jesi li to stvarno ti? s mukom je progutao slinu, pogled mu je bio vlažan, glas promukao. Ili sanjam?
Ja. Nisam mislila da ćeš me prepoznati. Toliko je prošlo… sa suzdržanom stidljivošću oborila je pogled.
Tebe ne bih zaboravio nikad! izletjelo mu je, oko njih su prolaznici zastajali zbog iznenadnog uzbuđenja u njegovom glasu. Ali Tomislav ih nije primjećivao. Cijeli svemir su bili ona i on. Još si ljepša.
Lijepo je to čuti, slavodobitno je odšutjela osmijeh, lice joj je krasio tek diskretan trag zadovoljstva. Možda da sjednemo na kavu? Prisjetimo se…
A muž? Da ne bude ljubomoran? upita gotovo usputno, ali u očima mu zatreperi prava radoznalost.
Nisam udana, Mirela se nasmiješila najzavodljivije što je znala. Nisam nikada bila.
Drago mi je što to čujem, na trenutak ga je preplavila sreća, lice mu se ozarilo dečačkim osmijehom. Sav teret je nestao s ramena. Uvijek sam želio da nas dvoje budemo sretni.
Sva predviđanja su se ostvarila; nije trebalo ni tjedan dana. Tomislav je dao zahtjev za razvod, ostavivši Karmenu i djecu zbunjene i prepuštene sebi. Mirelu nije bilo briga za njihove osjećaje sad je znala da je u njezinim rukama ključ nove, raskošne sudbine.
U sebi je već vidjela sve: krevet u prostranom dvorcu na Mejašima, svoj parfem na noćnom ormariću, torbice u ormarima. Ako Karmen ne radi, sve je Tomislavovo a po hrvatskom zakonu i njeno. Neka ide s djecom nazad u njihov stari podstanarski stan!
Puna entuzijazma, Mirela je upala u kavanu Luxor. Obrazi su joj gorjeli, oči planule. Planirala je: romantična večera, topli razgovori, uspomene, baršunasti povratak prošlosti. Samo još dogovoriti detalje s Tomislavom kada je slobodan, i krenuti stvarati novu budućnost.
Prišla je poznatom stolu ali ondje ju je dočekala Karmen. Sjedila je uspravna, elegantna u maloj crnoj haljini, lice mirno ali ozbiljno, kosa svezana u konjski rep. Nikakvog traga panici samo hladna odlučnost.
Zdravo, Mirela ton Karmen je bio neutralan, kao da čita proceduru na šalteru. Znala sam da ćeš doći. Tomislav mi je rekao kamo ide.
Što ti radiš ovdje? Ja čekam Tomislava, pokušala je zvučati sigurno, iako se u njenom glasu provukla nesigurnost.
Zamolila sam ga da te ne dočeka. Moramo nas dvije. S blago ironičnim osmijehom, Karmen je izvadila iz torbe fascikl, ispunjen uredno posloženim papirima: izvod iz gruntovnice, izvadak sa žiro-računa, ugovori.
Evo, da ne lutaš više to su podaci o bogatstvu Tomislava, prozborila je mirno, gledajući je u oči.
Mirela je impulsivno pružila ruku, no Karmen je nježno ali odlučno zadržala fascikl pod dlanom.
Polako. Dopusti mi da objasnim, i dalje jednako pribrana. Kuća u kojoj bi vas dvoje živjeli kupljena je mojim nasljedstvom od pokojnog oca. Auto je na mene, kamate moji. A Tomislav? I njega je moj brat zaposlio. Otkaz je dobio prije tri dana.
A Dario On je rekao da je Tomislav sve stekao sam! Mirela je odjednom drhtala, neverica joj utonula u oči.
Dario? Kiseli je osmijeh preletjeo Karmeninim licem. On zna istinu. Samo je želio gledati kako ćeš se izvlačiti iz režiranih snova.
Mirela je zanijemjela. Pred očima su joj letele slike neostvarene budućnosti, truda uloženog u povratak. Sve je odjednom ispalo groteskno, smiješno kao kula od pijeska koju je prvi val razbio bez milosti.
Tomislav još uvijek voli tebe tiho je dodala Karmen, bez ljutnje, samo s dozom rezignirane istine. On bi sve ostavio zbog tebe. Ali ti… Što si ti spremna ostaviti?
Polako se ustala, ostavila na stolu novčanicu od deset eura za kavu, bez drame i višaka.
Nemoj ga mučiti. Ni sebe, prošaptala je, pa nestala kroz staklena vrata, koja su se iza nje tiho zatvorila.
Mirela je još dugo sjedila potpuno ukočena, pogleda prikovanog na papire na stolu. Glava joj je bila vrvež neraspoznatljivih misli…
Kada je izašla iz kavane, bura joj je razbarušila do savršenstva složenu kosu, ali to više nije bilo važno. Nije gledala prolaznike, nije čula automobile. Samo je u glavi tutnjalo: Nema ništa. Ništa! Što će joj takav Tomislav?
Sutradan je kupila kartu za Osijek. Tomislavu nije poslala ni sms, ni mail, ni javljanje. Spakirala je kufere, naručila Uber i otišla precrtavši san o bajci, koja to nikada nije bila.
