I blizu dvorišta nije potreban
Kaže se, da sreća nikad ne dolazi sama, a nesreća često zna pomoći. Nije to možda ni bila nesreća, više smiješna nezgoda. Serafina je živjela miran, sretan obiteljski život. Muž Aleksandar bio je pošten i staložen, ali i toliko pun ljubavi prema njoj i njihova dva sina prava rijetkost danas. On je bio rođen za obitelj, od onih što vjeruju da boljih žena od njegove nema. A sve je moglo biti drugačije, da nije bilo jedne nezgode u selu…
Serafina, ljepuškasta djevojka, poslije srednje upisala je dopisno ekonomsku školu i radila na pošti u selu. Imala je zaručnika, Ivana, lokalnog mladića, koji je nakon vojske ozbiljno hodao s njom i planirao vjenčanje.
Ivan, pazi da ti cura ne ode, brinula se njegova majka, Serafina je iz dobre kuće, roditelji vrijedni, otac pristojan, neće ti piti. Bit će ti dobra žena. Dobro izgleda, ozbiljna je, uči, radi.
Ne brini, majko, uskoro ću zaprositi, smijao se Ivan. Počni lagano razmišljati o svadbi.
I svadba bi se i dogodila, da nije bilo tog slučaja. U seoskom domu svirao je valcer, parovi okretali po podiju. Pomalo pripit kombajnist Ante pozvao je Veru za ples. Da li je shvatila odmah u kakvom je stanju, ili ne, nije ga odbila. Dečki je tada bilo puno, ali nisu svi znali plesati, pa su i cure plesale međusobno. Tako su i Serafina i njena prijateljica Ljuba plesale zajedno.
Nitko nije očekivao da će Antine, omekšane rakijom, noge popustiti i on s Verom tresnuti na sredinu podija. Baš tada su se pokraj njih zatekle Serafina i Ljuba, spotaknule se o Antine noge i pale na njih.
Naravno, cijeli dom prasnuo je u smijeh. Ljuba se dočekala bolje, ali Serafina je završila na vrhu i njena lijepe haljina od šifona zadigla se, otkrivajući noge i donje rublje.
Brzo je povukla haljinu dolje, ustala, pocrvenjela do korijena kose. Pogledala je u Ivana on se najglasnije smijao u kutu. Umjesto da joj pomogne, podrži je on stoji i smije se zajedno sa svima.
I još se smije, pomislila je u boli Serafina i u sramu pobjegla iz doma.
Potrčala je kroz mračnu seosku ulicu, a odjek njenih potpetica udarao joj je u sljepoočnice. U ušima joj je zvonio onaj glupi smijeh iz doma. Ivan je bio najglasniji. On, zar muški koji ju je trebao poduprijeti, ponio se kao svi drugi.
Kod kuće je, sakrivena u jastuku, plakala do ponoći. Majka je šaptom tumarala pred vratima, koja je zaključala iznutra.
Kćeri, što je ovo? Reci mi, događa li se nešto strašno? Serafi, nemoj tako tugovati, kucala je i uzdisala mama, ali nije izmamila odgovor.
Ništa, mama, tiho bi odgovorila Serafina.
Prekrasna haljina boje zrelih višanja sad je ležala zgužvana na podu, simbol izgubljene sreće s Ivanom. Ujutro više nije plakala. U njoj je sazrela čvrsta odluka:
Dosta. Neću mu oprostiti. Ne zbog smijeha, nego jer mi tada, kad mi je najviše trebalo rame, nije prišao. Nego stajao i rugao se.
Kćeri, što je bilo? opet je pitala majka ujutro.
Mama, nemoj više puštati Ivana u našu kuću, odlučno je rekla.
Ma svađe su normalne kod mladih, šta sad, malo se osmjehnula mama, laknulo joj je što nije gore.
Nije svađa, povrijedio me, ispričala je Serafina ukratko mama, bilo mi je neugodno pred svima kad mi se zadigla haljina, a on je umjesto da mi pomogne samo stajao i smijao se.
Majka je bila uz nju, ali je mislila da će se ipak pomiriti. Sutradan Ivan dolazi, vrti kapu u rukama, promuca:
Hajde, Sera, pa šta je toliko strašno, dogodi se svakome, trebalo je i tebi biti smiješno
Dogodi se, šapnula je s uvrijeđenim iznenađenjem, idi, ušutjela je.
Gledala je njegovo široko, dobroćudno ali sad toliko strano lice i nije više rekla ni riječ. U njenom pogledu bila je ledena praznina, pa je Ivan slegnuo ramenima i otišao. Više se nije vratio.
Selo je, naravno, oduševljeno ogovaralo cijeli događaj.
Dugo su tračarili o Serafini i njenoj nezgodi u domu, kako je svima pokazala rublje. No Serafina je šutke išla na posao na poštu, zaprimala pakete, dijelila mirovine, i nijedan muškarac joj se više nije usudio rugati. Pokazala je ponos i čvrstinu.
Majka ju je branila, iako su mnogi govorili da je Serafina prerano otpisala Ivana.
Baš ti je kći ponosna, rekla je prodavačica Zdenka. Nije to ništa strašno, šta fali ako su se ljudi nasmijali?
Zdenka, i ti isto. Nije stvar u tome Ivan je pokazao slab karakter, važnije je podržati svoju zaručnicu kad joj je neugodno. Takav zet nam blizu dvorišta ne treba, rekla je majka ozbiljno, a Zdenka se brzo složila.
Ivan više nije dolazio. Znao je da se Serafina neće predomisliti.
U prosincu je Serafina otišla u Zagreb na zimski ispitni rok. Grad joj se učinio bučnim, ogroman nakon mirnog sela. Živjela je u studentskom domu, u sobi s još tri cure, a svaku večer, pokrivena pokrivačem, štrebala je ispitna pitanja.
Ispit iz konstrukcija bio je najteži, posljednji prije praznika. Jutro su provele uz čaj pa zajedno krenule prema fakultetu.
U dvorani je bilo pretjerano ugrijano. Serafina se nervozno igrala gumbom na sakou. Izvukla je pitanje, sjela za stol i prazno zurila u redak: Proračun grede na čvrstoću. Sve joj je izletjelo iz glave.
Teško pitanje? zašaptao je tihi glas lijevo.
Okrenula se. Iza nje je sjedio momak u debelom vunenom džemperu, s tamnom blago kovrčavom kosom i ozbiljnim, sivim očima. Nije je gledao ravno u oči, kao da proučava svoje pitanje; u tim očima igralo se veselje.
Ma užasno, ništa se ne mogu sjetiti, izdahnula je, osjećajući kako joj raste panika.
Treba ti šalabahter? šapnuo je on. Meni je iz konstrukcija petica, mogu ti napisati formule.
Serafina je uplašeno šapnula:
Ne, izbacit će me odmah!
Ali on, s lukavim smiješkom, brzo je, dok je profesor gledao kroz prozor, na papirić napisao nekoliko formula i podmetnuo joj tako da joj padne u krilo.
Stegnula se, ali ipak, okrenula papirić. Na kraju formula velikim tiskanim slovima pisalo je: Drži se! Siguran sam da možeš! Poslije idemo u kino? Aleksandar
Skoro se nasmijala na glas, pokrivši usta dlanom. Pogledala ga Aleksandar je već pogledao nju, s osmijehom, ali ohrabrujuće.
Ispit je položila s dobro. Kad je izašla iz dvorane, čekao ju je na hodniku, naslonjen na prozor.
Što, ne idemo u kino? Ili ipak riskiramo? nasmijao se, pružajući joj jabuku.
Serafina je uzela jabuku, nasmiješila se i osjetila kako se u prsima topi hladnoća koja je od onog večera iz doma bila tamo zarobljena.
Idemo, hvala ti na formulama, nasmijala se.
Otišli su u kino. Poslije su dugo šetali snježnim Zagrebom dok joj je Aleksandar pričao da je iz manjeg mjesta, da isto studira izvanredno i radi na gradilištu kao poslovođa. Bio je drugačiji. U njemu se osjećala snaga i smirenost, ali bez napuhanosti. Slušao ju je, nije je prekidao, niti se ikada rugao smijao se s njom, nikada njoj.
Dok je gledala pahulje kako mu se tope u kosi, znala je da je to nešto posebno.
Dan pred povratak doma, dok su stajali na tramvajskoj stanici, okruženi vrtlogom snijega, Aleksandar ju je iznenada uzeo za ruku.
Sera, izgovorio je tiho. Znam da se znamo kratko, ali kad nešto osjećam, neću odustati. Nemam bogatstvo ni moderno odijelo, ali izgradit ću kuću i tu ćemo zajedno živjeti. Hoćeš li doći sa mnom?
Gledala ga je, gledala pahulje u njegovoj kosi i odjednom je znala: ovo je sudbina. Ne onaj klub zadimljen mrakom, već ovdje, na hladnoj stanici, s ozbiljnim mladićem koji se nije bojao napisati poruku nepoznatoj djevojci.
Hoću, tiho je rekla.
Vratila se u selo sretna.
Kćeri, svijetliš sva Prošla si ispite, ali nešto se dogodilo, zaljubila si se? pitala je majka, pomilovavši je po leđima.
Jesam, mama. Aleksandar, živi u Zagrebu, pozvao me k sebi, vjenčat ćemo se. Nije kao naši momci miran je i pouzdan.
Samo da si sretna, dijete. Više od toga ne želim, odgovorila je majka.
Uvečer, prolazeći pokraj doma, kroz zamrznut prozor vidjela je Ivana kako sjedi u kutu s nekom drugom. Serafina se nasmiješila, namjestila šalu i nastavila dalje, prema kući.
Aleksandar je uskoro došao po nju, brzo su se vjenčali i preselili u Zagreb. Proživjeli su sretno, podigli djecu, kasnije razmazili i unuke. Serafina je bila sretna uz Aleksandra.
U selu se život nastavio svojim tokom. Ivan se ženio dvaput, treći put živio kod susjede, deset godina starije svađao se, pio, i opet su svi govorili:
Takav zet i blizu dvorišta nije potreban.
Nekad se pokaže da su porazi zamaskirani blagoslovi, a prava snaga nije u smijehu nad tuđom sramotom, nego u tome da u ključnim trenucima budemo uz ljude koje volimo. I zato, biraj tko ti treba biti blizu dvorišta bit će ti lakši cijeli život.
