Moraš stvarno ići? Lana je tužno gledala zaručnika. Zar nisu mogli naći nekog drugog? Sigurno netko sanja o zimskom izletu u Osijek.
Petar ju je ćušnuo po nosu pa se nasmijao, dok je trpao košulje u sportsku torbu.
Poslovni put je samo tjedan dana, dušo. Nemaš vremena ni poželjeti me.
Već mi nedostaješ, Lana je teatralno stavila ruku na srce. Vidiš kako patim?
Vidim, Petar je klimnuo prema kuhinji. Vidim i da imaš ekipu za utjehu.
Marina je mahala šalicom čaja iz dovratka i namignula Lani.
Opusti se, Petre, pazit ću da tvoja zaručnica ne uvene od tuge. Sve je pod kontrolom: sapunice, pizza i ogovaranje kolega.
Zvuči kao napad na moju liniju, procijedila je Lana.
Petar je zakopčao torbu i prišao sofi, sagnuo se i poljubio Lanu u tjeme.
Pisat ću ti svaki dan. I zvati. I slati fotke dosadnih osječkih ulica.
Jedva čekam, Lana ga je zgrabila za ovratnik. Pogotovo slike. Hoću znati zašto me ostavljaš.
Marina se zahihotala i sjela uz Lanu.
Priredit ćemo ti najbolji tjedan života. Sjeti se toga kad se vrati i opet počne razbacivati čarape po stanu.
Lana je ispratila Petra do vrata, držala ga par trenutaka duže nego što je mislila, pa mahala sve dok se vrata lifta nisu zatvorila.
Prva dva dana prošla su baš kako je Marina obećala. Sapunice do kasno u noć, pizza s ananasom (Petar je to prezirao), pa beskrajne rasprave o groznom Marininom šefu. Petar je pisao ujutro, popodne, navečer, slikao hotelsku sobu, žalio na dosadne sastanke, pitao Lanu što je jela za večeru.
Treći dan nešto je puklo.
Lana je u deset ujutro poslala poruku. Odgovor je stigao tek popodne, kratak, hladan. Navečer je pokušala nazvati, ali je Petar prekinuo i javio da će kasnije nazvati. Nije.
Možda ima kaos na poslu? Marina je slegnula ramenima gledajući Lanu kako peti put provjerava mobitel. Takvi su ti službeni putevi. Prvo mirno, pa odjednom ludnica.
Niti smajlića nije stavio, Lana joj pokazuje tipkanje. Samo Dobro. On inače nikad tako.
Lana, ne brini, Marina joj uzima mobitel i stavlja ga ekranom prema dolje. Dečki ponekad jednostavno ogluše. To ne znači da te je za tri dana prestao voljeti.
Lana je htjela još nešto reći, ali Marina je već upalila novu epizodu, a tema se ugasila kao svjetlo.
Do petog dana Petar je odgovarao šturo, s višesatnim zakašnjenjem. Lana je prestala pitati što se događa, jer bi svaki put dobila isto:
Sve ok, samo sam umoran.
Tjedan je prošao.
Lana je cijeli dan provela u kuhinji. Pripremila je tjesteninu s kozicama po receptu njegove mame. Otvorila vino koje su čuvali za posebne prilike…
Zveket ključa u bravi zalupao joj je srcem. Lana je obrisala ruke o pregaču i izašla u hodnik.
Petar je izgledao izmučeno. Ispod očiju su mu visjele sjene.
Bok, Lana je skočila prema njemu, digla se na prste i pokušala ga poljubiti.
Petar se okrenuo.
Lana je ostala zatečena, s glupim osjećajem. Ruke su joj besciljno visjele, osmijeh zaledio na licu.
Petre?
Zaručnik je šutke prošao kraj nje do sobe, nije skinuo ni jaknu.
Što je s tobom? Lana uđe za njim, stane na vrata.
Nije odgovarao. Otvorio je ormar, izvukao veliki kofer i bacio na krevet. Zatvarač je zaškripao, Petar je počeo trpati stvari unutra.
Što se događa? Lana ga pokuša uhvatiti pogledom. Sedam dana čekam, spremam večeru, a ti samo šutiš i pakuješ kofere?
Petar se gibao poput stroja, mrzovoljno i bezvoljno.
Petre!
Konačno se ispravi. Gleda mimo Lane, kao da je zid proziran.
Prsten možeš zadržati, reče tiho. Vjenčanja neće biti. Gotovo je.
Lana trepće, pokušava sklopiti smisao tih riječi.
Molim? Zašto? Što sam učinila?
Petar je zaklopio kofer, povukao ga prema vratima. Lana ga zgrabi za rukav, okrene k sebi.
Reci mi što se dogodilo tih sedam dana!
Petar je pogleda i u očima mu nije bilo ni bijesa ni tuge. Nešto poput gađenja.
Ne želim pričati o tome, izvuče rukav. Zbogom, Lana.
Vrata su se zatvorila, a Lana je ostala usred razrušene spavaće sobe, s pregačom na cvjetiće i stolom spremnim za dvoje…
Marina je dojurila za dvadeset minuta, raščupana, s jaknom ogrnutom naopako.
Bože, Lana, grlila ju je i posjela na kauč. Pričaj. Što je rekao?
Ništa, Lana je govorila sporo, kao mjesečarka. Ništa. Samo se spakirao i otišao. Rekao da vjenčanja nema.
Bez objašnjenja? Ništa?
Pitala sam. Nije htio reći.
Marina joj je donijela vode, omotala je dekicom, milovala po kosi dok je Lana grizla pogledom jednu točku.
Možda sam ja nešto krivo napravila? Lana ju je stisnula. Možda sam rekla nešto krivo? Ili nedovoljno često zvala?
Lana, prestani, Marina joj odmahne. Nisi ti ništa kriva. Dečki ponekad… samo odu. Bez razloga.
Lana je kimala, ali u glavi ista misao: što sam pogriješila? Što nisam vidjela? Kako on, koji me ljubio i obećavo slike, sad gleda kao stranca?
Marina je ostala prespavati. I sljedeću noć. Kuha juhu, tjera Lanu da jede, gledaju glupe komedije, ne pita kad Lana u gluho doba zaplače u jastuk.
Vrijeme prolazi. Oštra bol prelazi u tupi grč pod rebrima. Lana ponovno ustaje, ide na posao, smije se kolegama. Prsten je skinula nakon mjesec dana i spremila ga u dno ladice, uz stare pisma i beskorisne razglednice.
Prošle su četiri godine…
…Lana otvara oči i nekoliko sekundi gleda strop, pokušava razdvojiti san od jave. Opet taj večer. Opet kofer na krevetu, njegova leđa u dovratku.
Uz nju se pomicao Bojan, okrenuo na bok, privukao je snom.
Zašto ne spavaš? promrmljao je muž.
Već je jutro, Lana se nasmijala, dotaknula mu usnicom rame.
U susjednoj sobi bruji buka. Jure, njihov sin, očito se budi u ritmu svoje dječje simfonije.
Ja ću ustati, Bojan se protegne, baci pokrivač. Ti još malo odmori.
Lana ga gleda kako izlazi iz sobe, begin ruganje Jureta. Nije život bio po njenom planu. Ne s onim čovjekom. No ispao je dobar.
Dan je tekao uobičajeno: doručak, šetnja s Juretom, malo spremanja, ručak. Tada je zazvonila Marina.
Lana, glas joj je bio nekako polomljen. Možeš doći? Molim te.
Ma što je bilo?
Dođi, molim te.
Lana je ostavila Jureta Bojanu i za pola sata već zvonila Marinina vrata.
Dario je otišao, procijedila je Marina i rasplakala se već na pragu.
Lana je uvodi, smjesti na kauč, donese vode. Priča je bila sasvim obična, zato još gorča: muž je našao novu, zaljubio se, pokupio stvari i otišao. Ostavio Marinu samu s malom Tamarom i kreditom.
Ne znam dalje, Marina briše suze. Kako ću sama?
Lana ju grli, govori ono što treba, a glavom joj prolazi neobična misao: nije slučajno sanjala taj san. Nije slučajno…
Tjedni su prošli. Život se vraća u tok…
…U subotu Lana naleti na Igora u shopping centru. Skupa išli faks, nisu se godinama vidjeli, Igor predloži kavu i prisjetili se ludih dana.
Pa kako si? Igor srkne kavu. Što ima novog?
Lana mu ispriča o Bojanu, o Juretu, poslu. Usput spomene Marinu, razvod, koliko joj je teško.
Igor se namrači.
Marina, kažeš, zavrti šalicu u rukama. E, to je karma.
Lana podigne obrvu.
Kakva karma?
Ne znaš? začudi se Igor. Mislim da znaš odavno.
Znam što?
Igor zastane, gleda u stranu.
Gle… Nisam se htio petljat onda. To su vam bila vaša posla. Ali kad je već tako… Sjećaš li se domjenka prije tri godine? Nakon što si se s Petrom razišla?
Lana kimne, osjeti težinu predosjećaja.
Marina je tad malo previše popila, Igor govori polako, kao da pazi na kamenčiće. I prepričavala svima kako vas je ona rastavila. Natrpala je Petru u glavu da si ga varala. Da si umjesto kući, tumarala po birtijama i koketirala s kim stigneš.
Lana kao da je prestala disati.
Zašto mi to nisi rekao?
Nisam htio miješati se, Igor širi ruke. Mislio sam, proći će. Ili ćeš sama shvatit’.
Nekako su se oprostili. Lana je izašla i dugo stajala pred centrom, gledajući automobile i ljudi što promiču kao rijeka.
Mobitel je zatreptao porukom. Marina:
Lana, možeš doći?
Lana tipka:
Dolazim za sat.
Marina otvori vrata s umornim osmijehom.
Hvala ti što si došla. Više ne mogu sama.
Lana prođe u stan, sjedne na kauč. Tamara se igra u susjednoj sobi, nešto mrmlja svojim lutkama.
Marina, Lana je pogleda. Nedavno sam srela Igora Šimića. Znaš ga?
Marina se stisne.
Zvuči poznato… Zašto?
Ispričao mi je nešto zanimljivo, Lana govori tiho, ali iznutra vrije. O jednom domjenku. O tome kako si se tamo nečim hvalila.
Marina je problijedila. Lana je znala istinu po tom licu.
Je li to istina? Lana se nagne naprijed. Jesi li Petru rekla da sam ga varala?
Lana, ja… to je bilo davno… Nisam znala da će tako reagirati…
Je li istina ili nije?
Marina se stisne na stolcu.
Da, prošapće. Istina je.
Zašto?
Marina ju pogleda suznim očima.
Zavidjela sam! izleti joj. Bila si tako sretna s Petrom, vjenčanje, haljina, prsten! A ja ništa! Ništa! Nisam htjela da budeš prije mene! Da rodiš prije mene! Ja sam trebala biti prva! Razumiješ? Ja!
Lana gleda ženu koju je smatrala najboljom prijateljicom petnaest godina. Koja ju je tješila kad je Petar otišao.
Uništila si mi život Lana kaže polako, iz zavisti. A onda si gledala kako patim.
Lana, oprosti, Marina pruža ruke. Nisam mislila. Sto puta sam ti htjela reći…
Lana ustaje, ide prema vratima. Hvata kvaku, okreće se.
Znaš, Marina, kaže gledajući je kako plače. Dobili smo što smo zaslužili. Karma.
Lana izlazi i zatvara tiho vrata za sobom. Ima supruga, makar ne Petra. Ima sina. Ali više nema prijateljice.
