SEDAM GODINA DO ČAJA
Razišli su se u kolovozu, ranjavajući jedno drugo riječima, kao da se natječu tko će jače pogoditi.
Ionako ćeš i za deset godina kriviti sve oko sebe, samo ne sebe! bacio je tad Krešo, zalupivši vrata za sobom.
Mislio je, uzet će pauzu i ona će ga poželjeti natrag, a Iva je jednostavno zatvorila vrata. Zauvijek, ili joj se tada tako činilo.
…Nakon godinu dana svadba s pouzdanim Tomislavom. Još tri rodilište, neprospavane noći i shvaćanje da pouzdan ne znači moj. Tomislav je bio ispravan kao školski udžbenik iz matematike, ali ni na jednoj stranici tog udžbenika nije bilo mjesta za nju.
…Krešo je, sa strane, pratio što se događa.
Vidio sam tvoju dobacio je neki zajednički znanac preko pive u jednom zagrebačkom bircu. Mislim da se malo zaokružila, mala slična na nju. Gura kolica, muž stalno negdje na putu.
Krešo je klimnuo, zureći u led u čaši.
Nije joj bio vjeran u klasičnom smislu: bilo je par žena, pokoji izlet ali unutra se smjestila neka čudna ukočenost. Kao da je stao, zaledi joj trenutke, čekajući da sve jednostavno prođe.
…Ponovno su se sreli nakon sedam godina, na parkiralištu jednog trgovačkog centra u Zagrebu. Iva je jedva nosila pune vrećice, pokraj nje je poskakivala mala djevojčica.
Daj, dopusti da ti pomognem, Krešo joj je uzeo vrećice bez riječi.
Iva se trznu i naglo okrenu.
Hvala, izdahnu kao da nije spavala tjedan dana. Krešo? Ti… što radiš ovdje?
Samo sam prolazio. Prepoznao sam ti Toyotu. Još je imaš?
Jedino je auto još uvijek pouzdan u mom životu, gorko se nasmijala.
…Sedam godina nije samo broj. To je Ivina navika da stalno baca oko na dijete, to je Krešina nova samouvjerenost, to je njihova zajednička prošlost…
Mama, žedna sam! povukla je djevojčica vrata od auta.
Čekaj, Sunčice, samo sekundu… Iva se okrene Kreši. Razvela sam se prije pola godine. Graditi brak iz inata bivšem… nije išlo. Temelj jednostavno nije držao.
Pa… znao sam, barem sam slutio, kreće on. Vidiš, pratio sam te malo po društvenim mrežama. Izgledala si nesretno, čak i uz onaj skupi hotel u pozadini…
Nakratko je tišina prekinula scenu.
Iva se smjestila u auto.
Hoćeš navratiti večeras? ispusti kroz spušteni prozor stakla. Samo znaj, curica mi ne posprema igračke i još nam curi slavina.
Klasično, nasmije se Krešo. Doći ću, s alatom.
Ovo je bio drugi pokušaj, puno teži od prvog. Ali sada je znao zašto je sudbina i dovela Ivinu Toyotu na njegov put baš danas.
…Došao je stvarno. U ruci veliki kovčeg s alatom, u drugoj vrećica punih zelenih jabuka, onih što ih je Iva grickala noću dok su još bili oni.
Popravio je slavinu lako, premda se nije žurio slušao je zvukove iz dječje sobe gdje se Iva borila s malom.
Mama, još jednu priču!
Sunčice, dogovorile smo se. O medo je bila zadnja.
Nek’ onda priča onaj čiko!
On radi vodu, da ne plivamo sutra ujutro po kuhinji. Spavaj, ljubavi.
Kad je u stanu napokon nastupila tišina, Iva je došla u kuhinju. Skinula je traperice, navukla iznošene kućne hlače, kosu zavezala kako je stigla. Sjedne na stolicu, promatrajući kako Krešo briše ruke u krpu.
Nemoj zaboravit zamijeniti brtvu na miješalici, prošapće. Tomislav je tri godine to obećavao napraviti.
Već sam, sjede nasuprot. I sifon sam očistio.
Znaš, pogleda jabuke u vrećici, cijelih sedam godina sam u glavi vježbala kako bi izgledao naš ponovni susret. Da ću doći u najboljoj haljini, s uspješnim tipom, i dokazivati koliko mi je super. Sad… jednostavno mi je dobro. Briga me za haljinu.
Krešo pristupi i nježno joj spusti dlan na rame.
Puno smo vremena izgubili, Iva. Ponašali se k’o djeca kojima daju dragu vazu pa bi odmah provjerili koliko je čvrsta.
Razbili smo je, Krešo.
Zalijepit ćemo. Bit će možda i ružnija, ali stabilnija. Sad smo valjda dovoljno odrasli da više ne bacamo ljude od sebe.
Iva prekrije njegovu ruku svojom.
Ajmo piti čaj, nasmije se, a u toj svakodnevnoj rečenici stalo je sve neizrečeno zadnjih sedam godina. Samo mi pusti da sama nađem čaj, ti si već danas naš heroj iz vodovoda.
Zakuhaj, kaže on, vraćajući se za stol. Imamo cijelu noć za šutnju o važnim stvarima.
…Jutro je svanulo s tihim šuškanjem i znatiželjnim pogledom. Krešo otvori oči i na tren nije znao gdje je. Jastuk koji lagano miriši na Ivine parfeme.
Na rubu kreveta sjedi Sunčica u pidžami s izblijedjelim jednorozima, ozbiljna lica.
Zašto ti spavaš ovdje? šaptom pita. Nemaš svoj dom?
Krešo sjedne i protrlja lice. Sedam godina buđenja sam u stanu odviklo ga je od takvih ispitivanja.
Imam, šapatom odgovori. Ali tamo slavina ne curi. Puno je dosadnije.
Mama kaže da si ti majstor. Majstori uvijek odu kad sve poprave.
Ja sam poseban majstor, nasmiješi se, gledajući kako proučava njegovu tetovažu na ruci. Znaš, znam ja i kuhati kašu. Hoćeš s grudicama ili bez?
Bez! odlučno odgovara ona, Mama radi s grudicama i kaže da su to otoci s blagom, ali ja ne volim blago. Ja volim pekmez.
…Kad je Iva ušla u kuhinju, zastala je na dovratku. Krešo u donjem dijelu trenirke, kod štednjaka, a Sunčica sjedi na pultu i, kao prava asistentica kirurga, dodaje mu žlice.
Dobro, Iva se nasloni o dovratak. Jesam nešto propustila?
Već smo dogovorili, okrene se Krešo i toplo pogleda Ivu, Sunčica me prima u službu kao glavnog za doručak. Za sad na probni rok.
Kaže da mu je kod kuće dosadno, upadne Sunčica, ližući žlicu s ostatkom pekmeza. Mama, hoće li ovaj čiko otići kad pojede doručak?
Tišina ostane visjeti u zraku. Krešo odloži krpu, priđe Ivi i primi je za ruku pred djetetom, bez zadrške.
Ne idem nigdje, Sunčice. Danas ostajem. A možda i sutra. Vaša mama i ja još nismo dovršili sve naše priče.
Iva nasloni čelo na njegovo rame.
Znaš da ovo neće biti lako? prošapuće. Sunica ti je svadljiva, baš kao ja. Natjerat će te da gradiš kule od Lego kockica i da gledaš Snježno kraljevstvo opet i opet.
Poslije sedam godina tišine u stanu? Krešo je nježno privuče, Spreman sam i na barbike. Samo da opet kuhinja miriši na kavu i tvoj smijeh.
Zajedno su doručkovali. Sunčica je brbljala o vrtiću i zločestoj teti, a Krešo i Iva krišom su se pogledavali preko njenog malog svijetlog čela.
Krešo, pozvala ga je kad se već spremao otići po stvari. Ostavljaš alat?
Da. Treba još nešto popraviti?
Srce, tiho se nasmiješila.
Krešo klimne, poljubi je u sljepoočnicu i izađe u hodnik. U odlasku je čuo Sunčicu kako pita:
Mama, hoće li se on vratiti? Ostavio je kesicu s jabukama.
Vratit će se, malecka, kaže Iva. Sad sigurno.
…Dva mjeseca kasnije, njihova zalijepljena vaza čvrsto je držala. Krešini predmeti lagano su osvajali stan: četkica za zube u kupaonici, tenisice u hodniku, navika ispijanja kave bez šećera u kuhinji koju Iva sada više ne zamjera.
…Sudaranje s prošlošću dogodilo se u subotu. Tomislav, Ivina bivši, došao je po Sunčicu za vikend, točno u 10:00.
Iva je zastala pred ogledalom, popravljajući ukosnicu.
Je li to on? smireno pitao je Krešo, iako mu je nešto zatitralo ispod prsiju.
Da. Sunčica ide kod njega za vikend. Krešo, ako želiš, makni se u drugu sobu. On… Ne voli iznenađenja.
Krešo je uspravio ramena.
Nisam ja iznenađenje, Iva. Ja sam konstanta. Nek’ se navikne na to.
Vrata su se otvorila. Tomislav uđe, uštogan, u izgužvanoj jakni, s mirisom skupog parfema.
Bok, Iva. Je Sunčica spremna? zastane kad vidi Krešu, koji očito tu pripada. Tko je ovo? Neki tvoj novi projekt?
Krešo istupi, pruži ruku.
Krešo. Iv prijatelj.
Tomislav ignorira ruku, odmjeri ga pogledom kao neuspjeli proizvod za police.
Prijatelj? Brzo si našla zamjenu. Nadam se da barem zna plaćati račune, ne samo stajati pred hodnikom.
Iva pocrveni, otvara usta za odgovor, ali Krešo je nježno primi za lakat. Njegov glas je tih, ali oštar:
Poslušaj, Tomislave. Došao si po dijete. Zadržimo se na tome. Tvoje mišljenje o Ivinoj privatnosti ne zanima nikoga više.
Tako, znači? nasmiješi se Tomislav i pogleda Ivu. Povjerila si dijete čovjeku kojeg prvi put vidim? Ima li makar uvjerenje da nije kažnjavan? Ili opet biraš srcem, kao prije sedam godina kad si mi se jadala o svom bivšem?
To je bio udarac. Iva problijedi. Da, nekoć je, u slaboj minuti, Tomislavu pričala bol zbog Kreše.
Da, reče tiho, gledajući ga ravno u oči. Izabrala sam. I tada, i sada. Znaš u čemu je razlika? S Krešom sam živa. S tobom sam bila dekoracija tvojeg savršenog dnevnog boravka.
Tata! Sunčica jurne s ruksakom.
Napetost lakne za sekundu.
Tomislav je uzme, nabaci masku savršeni otac.
Bok, maco. Idemo na sladoled?
Idemo! A može i Krešo s nama? pogleda Sunčica prema Kreši.
Ne, mala, spusti se Krešo do nje. Danas je vrijeme za tebe i tatu. Budi dobra.
Kad su otišli, stan je utihnuo. Iva se nasloni na zid, zatvorivši oči.
Oprosti. Uvijek pogodi tamo gdje najviše boli. Ono što sam mu pričala…
Pusti to, Krešo je zagrli s leđa, uronivši nos u njenu kosu. Svi smo u ovih sedam godina rekli što nismo trebali. Tomislav je samo odjek prošlosti. Glasan, neugodan, ali ipak samo odjek.
Nisi ljut?
Jesam. Na to što te još uvijek tjera da se pravdaš. Najviše mi je drago što je on bivši.
Krešo je okrene prema sebi.
Znaš što je najčudnije? Gledajući njega, shvatio sam zašto si otišla. Tražila si tišinu nakon nas. Samo, tišina je bila prehladna.
Iva se kiselo nasmijala:
Prehladna je blaga riječ. Smrzla sam se do kosti, Krešo.
Onda stavi vodu za čaj. Treba nam da se ugrijemo, dok se Sunčica ne vrati i ponovno nas natjera graditi svoj dvorac od kockica.
…Nedjelja navečer bila je mirna. Sunčica je usnula uz crtane, a Krešo je otišao u stari stan po zadnje stvari.
Iva je kopala po ostavi, radeći mjesta za njegov alat.
Naleti na staru fasciklu s dokumentima. Iz nje ispadne požutjela omotnica bez marke.
Iva zastane. Sjeća se te omotnice. Pisala ju je prije pet godina, kad je prvi put osjetila usamljenost u braku s Tomislavom. Gotovo je poslala pismo, ali ipak nije.
…Taj čas u bravi zalupe ključ. Krešo uđe, noseći dvije velike kutije.
Uf, čini se da je ovo zadnje. Ako još nađem jedan paket s mojim CD-ima, bacit ću ga s balkona… zastane kad vidi Ivu na podu među kutijama. Ej, jesi li skužila neki blago?
Iva mu pruži omotnicu.
Pronašla sam sebe. Prije pet godina.
Krešo spusti kutije, sjedne uz nju i pažljivo otvori pismo. Čitao je tiho.
Bok, Krešo. Vjerojatno ovo nikad neću poslati. Samo želim da papir zna: pogriješila sam. Udala sam se za čovjeka koji me ne čuje, samo da ušutkam tvoj glas u glavi. Danas sam saznala da čekamo dijete. I bojim se da ću svuda tražiti tvoje oči, iako znam da ne smijem. Oprosti mi za onaj kolovoz. Bili smo preponosni za sreću…
Krešo pročita do kraja. Gleda u pismo, pa onda u Ivu.
Prije pet godina, slomljenim glasom izusti. Prije pet godina sjedio sam u birtiji s nekom nebitnom curom i pokušavao se sjetiti mirisa tvoje kose. Da si ga poslala…
Bi li došao? Bi li me spasio od Tomislava? upita potih.
Ne, polako odmahne. Ne bih te spasio. Opet bismo pokvarili sve. Ti u braku, ja u bijesu. Dodali bismo još jedan sloj boli na tu staru ranu.
Zagrli joj lice dlanom, prisili je da ga pogleda.
Dobro je što nisi poslala, Iva.
Dobro? začudi se.
Da. Jer tada bismo se sreli nesretni i slomljeni. Sad smo se sreli… spremni.
Krešo ustane, uzme pismo. Upali upaljač. Plamen proždre rub papira i u pepeljari ostane samo pepeo.
Zašto si to napravio? šapne ona.
Da više nema duhova u ovom stanu, vrati se, snažno ju zagrli. Nema više one stare Ive. Sad postoji ona koja mi danas kuha jutarnju kavu. I ja, koji sam napokon došao doma.
Iva mu se nasloni na prsa, upijajući njegov miris.
Znaš, reče nakon minute, Sunčica stvarno ima tvoje oči. Ne doslovno… Ali kad prkosno digne bradu, to si ti.
Jadna mala, nasmija se Krešo. S mojim karakterom čeka je zanimljivo djetinjstvo. Morat ću ostati dugo, da je naučim kako se nositi s tim.
…Prošlo je pola godine. Svakodnevica je prestala biti borba, postala mirna luka. Rasprave su bile oko toga čija je smjena voditi Sunčicu u vrtić i zašto nema više zobenih pahuljica.
Tomislav više nije bio oluja pretvorio se u plimu subotnjih odvoza kćeri.
…Jednog sasvim običnog dana, kad je vani sipio jesenski pljusak, a čajnik glasno kuho na ploči, Krešo je popravljao Sunčičinu razbijenu igračku, a Iva je preslagivala račune. U stanu je bilo mirno i toplo.
Znaš, razbio je tišinu Krešo, Sedam godina je zapravo bio samo predug, mučan interludij.
Iva podigne pogled, nasmije se i stavi ruku na njegovu:
Bitno da nismo otišli iz kazališta prije drugog čina, iako je šank bio loš a sjedala skroz gore…
Krešo mirno izgovori:
Konačno smo odrasli za sreću.
