Imala sam samo tri godine kad smo tata i ja ostali sami u obitelji. Nikada nisam odrasla uz mamu, jer je ona odlučila otići s drugim muškarcem i ostavila nas. Tata nikada nije pokušavao stvoriti novu obitelj, već je sav svoj život posvetio meni, svom jedinom djetetu. Kad sam odrasla, završila školu i udala se, pojavilo se pitanje gdje ćemo živjeti ja i suprug. Tata je imao veliku kuću u našem dalmatinskom selu, s dovoljno prostora za sve nas, ali i ja i suprug smo radili u Zagrebu i to bi nam bilo nepraktično. Tata je predložio da prodamo kuću i kupimo manji stan u gradu. Poslušali smo ga i tako smo nas troje počeli živjeti zajedno.
Ubrzo je na svijet stigao i naš sin, a tata nam je bio nezamjenjiva pomoć oko unuka. Dok sam ja radila, suprug je preuzimao kućanske poslove i sve je funkcioniralo skladno. No, situacija se promijenila kada sam saznala da sam ponovno trudna.
Pomisao da ćemo još jedno dijete odgajati u našem, ionako tijesnom, stančiću s dvije sobe bila mi je zastrašujuća. Pronašla sam dodatni posao, pokušavala sam naći različite načine kako da skupimo više kuna i proširimo stan. Jednog dana, kad sam se vratila s posla, dočekala me čudna atmosfera svi su sjedili za stolom osim tate. Odmah sam osjetila zabrinutost. Bojala sam se da mu se nešto dogodilo. Suprug mi je rekao da je tata izašao u šetnju da se malo smiri. No kad se nije vratio cijelu noć, tjeskoba mi je pojela dušu.
Kasnije sam saznala da su on i moj tata imali veliku svađu. Vjerojatno su hormoni trudnoće kod mene napravili svoje, ali i premali stan i napetost zbog dolaska još jednog člana obitelji učinili su atmosferu teškom. Suprug je tati rekao da je možda višak u stanu. Ta me pomisao razbjesnila i povrijedila. Istrčala sam van, sjela u auto i cijelu večer tražila tatu po Maksimiru. Našla sam ga kako sjedi sam na klupi u parku, suznih očiju, prvi put toliko slomljenog. Srce mi je puklo zbog njega, svog najdražeg člana obitelji. Kleknula sam ispred njega i zamolila ga: “Tata, oprosti. Oprosti i njemu. Nije mislio to što je rekao, previše je svega na nama.” Sat vremena kasnije vratili smo se kući, a tata se povukao u svoju sobu, sav utučen.
Razgovarala sam sa suprugom iskreno i rekla mu da, ponovi li se ista situacija, bez obzira na moju trudnoću, morat će napustiti stan kako bismo osigurali više prostora za sve nas. Obiteljska harmonija i dobrobit svakog člana bili su mi najvažniji, pa sam znala da moram učiniti sve za naš miran zajednički život.
