Otac mi je zabranio da podignem kćer u naručje, bojeći se da sam previše nježna prema njegovoj unuci. U posljednje vrijeme, kći mi je počela puzati i svaki put kad bih izašla iz sobe, puzala bi za mnom, željna da je uzmem u naručje. Moj otac mi je govorio da je ne razmazim, sugerirajući da će sama naučiti kako se snaći ako je ostavim na podu. Unatoč tome, nisam se mogla suzdržati da ne zagrlim svoju curicu, i u meni se javio nemir: jesam li možda prezaštitnička?
Priznajem, sklona sam biti preblaga prema njojmazim je dok plače, obasipam je nježnošću i rijetko dižem glas. Možda time pokušavam nadoknaditi ljubav i pažnju koja mi je nedostajala u djetinjstvu. Odrasla sam u domu za nezbrinutu djecu nakon što mi je majka umrla, a svoje biološke roditelje nikada nisam upoznala. Današnja obitelj, zapravo obitelj mog rođaka, prihvatila me pod svoj krov kad su saznali za moj život, dajući mi novu priliku za dom.
U početku mi je bilo teško; otac je bio hladan i povučen, majka je radila u smjenama bez predaha kako bi prehranila obitelj, pa je za ljubav i nježnost ostalo jako malo vremena. Znala sam da me vole, ali nisu znali to pokazati. Tako sam naučila stvarati vlastite priče u glavi, zamišljati svijet u kojem sam voljena i hvaljena, kao princeza koja vlada carstvom ispunjenim ljubavlju.
Kako sam sazrijevala, stalno sam tražila potvrdu i nježnost od drugih, posebno u ljubavnim vezama. Hvatala sam se za svaki znak pažnje i dugo ostala u vezi koja nije bila zdrava, bojeći se da nikada više neću pronaći ljubav. Moj suprug, koji je brižan i pažljiv, zna ponešto o mojoj prošlosti i daje mi podršku, ali nije upoznat sa svim poglavljima mojih rana. Bez obzira na iskustva koja nosim, ne mogu si pomoći a da svoju kćer ne zatrpam ljubavljusmatram da zaslužuje svu ljubav ovoga svijeta, svu onu za kojom sam ja nekad čeznula.
Kad uzmem svoju malenu Tamaru u naručje, srce mi zadrhti između ljubavi i sumnje. U tim trenucima, kroz zidove moje tišine iz djetinjstva, čujem šapat: neka njoj život bude nježniji nego što je bio meni. Zagrebačko podne svjetlo baca sjene po našem dnevnom boravku, a miris svježe pečenih kiflica dolazi iz kuhinje. Otac sjedi uz prozor, mrmljajući kako djeca moraju naučiti padati. Ja, grleći Tamaru, znam da je ponekad ljubav ono što djeca najviše trebaju, makar je svijet uvjeren u suprotno.
Odbijam joj uskratiti zagrljaj koji sam sama toliko puta sanjala. Ona je moje sunce, moja prilika da u ovom zagrebačkom stanu ponovo napišem vlastitu pričuovu putu s nježnošću, bez straha da će ljubav ostaviti trag.
