Udvarač mi je predložio šetnju na -20, jer u kafićima sjede samo sponzoruše. Nisam se dala smesti… došla sam u skijaškom odijelu i termalnom donjem rublju… Ali on tada nije ni sanjao kakvo ga iznenađenje tamo čeka…
Zvao se Dario. Na fotografijama prosječan muškarac od otprilike trideset i pet godina, uredan, ništa upadljivo. U opisu profila mudrovanja o svjesnosti, osobnom razvoju i potrazi za pravom, iskrenom dušom. Već tada sam trebala biti oprezna: iskustvo me naučilo da što glasnije muškarac govori o pravoj ženi, to je vjerojatnije da zapravo traži udobnu opciju nekoga tko ništa ne traži i ne očekuje.
Dopisivali smo se nekoliko dana. Dario se ponašao pristojno, iako su se povremeno pojavljivale čudne opaske. Posebno se volio raspisati o tome kako su, po njegovom mišljenju, žene danas pokvarene novcem.
Njima su samo važni restorani, egzotična putovanja i mobiteli, pisao je. Nitko ne gleda u dušu, nitko ne želi samo prošetati i razgovarati.
Pristojno sam klimala glavom barem u sebi i lagano prebacivala temu. Svatko nosi svoje rane. Možda mu je bivša supruga ostavila ožiljke, možda i bez stana, tko zna. Trudim se ne donositi zaključke prerano.
Nedugo zatim je predložio susret. Problem je bio u tome što je bio veljača, prava zimska veljača minus dvadeset i snažan vjetar, s osjetom hladnoće barem još nižim. HRT je upozoravao na narančasti meteoalarm, a civilna zaštita slala poruke građanima s preporukom da ne izlaze bez prijeke potrebe.
Hajdemo u park na šetnju, poručio je Dario. Udahnimo svježeg zraka i upoznajmo se bez nepotrebnih ukrasa.
Dario, odgovorila sam, vani je minus dvadeset, smrznut ćemo se za deset minuta. Možda ipak popijemo kavu u kafiću?
Nije trebalo dugo čekati odgovor.
Ja ne idem po kafićima, tamo vise samo sponzoruše koje čekaju da ih netko časti, a meni treba partnerica za cijeli život, netko tko će sa mnom i kroz vatru i kroz led. Ako ti je važno da potrošim dvjesto kuna na tebe, onda nismo jedno za drugo.
Pobijedila je znatiželja. Baš me zanimalo kako izgleda taj zaštitnik čistoće odnosa kojem je šalica kave simbol materijalizma.
U redu, napisala sam. Park, onda, u 19 sati kod glavnog ulaza.
Pripreme su potrajale. Iz ormara sam izvadila termalno rublje, debelu vestu i naposljetku skijaško odijelo. Na noge sam stavila čizme s debelim đonom i vunene čarape, na glavu šubaru.
Iz ogledala me gledala osoba spremna na prezimljavanje na Arktiku.
Ajde, Dario, drži se, namignula sam odrazu i zakoračila u ledenu noć.
Upravo u 19:00 bila sam pred parkom. Hladnoća me odmah ugrizla za obraze jedino što je bilo otkriveno. Snijeg je škripao pod nogama, a u okolici ni žive duše: mudri su ljudi odabrali toplinu.
Kod ulaza me čekao Dario. U jesenskom kaputu. Prebacivao se s noge na nogu, poskakivao i očajnički puhao u ruke. Nos mu je već bio ljubičast, a uši vatreno crvene.
Prišla sam.
Bok, tiho sam ga pozdravila iz dubine šala.
Pogledao me od glave do pete, očito očekujući krhku vilu u tankim čarapama, kojoj će moći pružiti ruku i osjećati se kao junak. Umjesto toga pred njim je stajala osoba nalik vodiču sa skandinavske ekspedicije.
Bok, zubima je zveckao. Dobro si se spremila.
Sama si rekao: kroz vatru i kroz vodu. Ja sam odlučila od starta kroz hladnoću. Dakle, idemo šetati i disati, zar ne?
15 minuta slave
Krenuli smo parkom. Ovo je bilo jedno od najbizarnijih spojeva u mom životu.
Kako ti se sviđa vrijeme? pitala sam ga svjetovnim tonom.
Osvježava, promrmljao je. Lice mu se ukočilo, radile su još jedino sve plavije usne. Volim zimu, testira karakter.
Slažem se, kimnula sam. Usput, o sponzorušama. Objasni malo šire svoju teoriju, zašto je kava znak prostitucije?
Govorenje mu je izgledalo bolno mraz je palio grlo ali uvjerenja traže žrtvu.
Zato što… glas mu je drhtao, veza treba počivati na međusobnom interesu, ne na novčaniku. Ako djevojka ne može samo prošetati, nego odmah traži čast, znači da je potrošački nastrojena.
A što ako djevojka ne želi upalu pluća? pitala sam, namještajući kapuljaču.
To su opravdanja, presjekao je i glasno povukao nos. Tko želi, nađe priliku, samo se treba toplije obući.
Pa evo, ja sam se obukla, raširila sam ruke, pokazujući svoju golemu siluetu. Ti, čini mi se, nisi baš. Jesi li siguran da ti nije hladno?
Meni je dobro! grubo je odgovorio, iako ga je treslo toliko da se vidjelo i na ulici.
Prošlo je desetak minuta, stigli smo do glavnog trga u parku. Tamo je stajao zatvoren kiosk s kavom. Dario ga je pogledao s tugom kakvu viđamo kod zaljubljenih u starim romanima.
Možda da se vratimo? predložio je. Kao da je vjetar pojačao.
Ma kako sad to? odjednom sam oživjela. Tek smo počeli! Htio si upoznati dušu, hajde da pričamo o književnosti. Znaš li Jacka Londona? U njegovoj priči Upali vatru čovjek umire od hladnoće jer je podcijenio zimu.
Pogled koji mi je uputio bio je daleko od traženja duhovnosti.
Znaš što, moram ići, prekinuo me. Sjetio sam se… nekih obaveza.
Kakvih obaveza? Dogovorili smo večer.
Poslovne. Sjetio sam se izvještaja.
U osam navečer, u petak?
Da! skoro je viknuo.
Okrenuo se i praktički istrčao prema izlazu. Koračala sam za njim, uživajući u trenutku: moj preživljavatelj izdržao je točno petnaest minuta.
Na ulazu u tramvaj nije se ni pozdravio samo je nestao u toplini tramvaja. Nadam se da je tamo grijao ne samo smrznute prste, nego, možda, i svoja uvjerenja. Ipak, teško.
Vratila sam se doma, skuhala si vrući čaj i izbrisala Darijeve poruke. Nije mi bilo žao izgubljenog vremena. Tih petnaest minuta bilo je savršeno cijepljenje protiv grižnje savjesti i podsjetnik da briga za sebe ne znači da si sponzoruša, nego da znaš svoju vrijednost.
