Luka je sjedio na prozorskoj klupi i gledao kroz prozor. Čekao je svoga tatu. Prošle su već dvije godine otkako ih je majka napustila. “Našla je novu obitelj,” rekao je jednom otac s tugom u glasu. Zašto ga je ostavila? Nitko nije znao. Luka nije mogao razumjeti, ali polako ju je počeo zaboravljati.
Otac se trudio učiniti sve za svog sina. Dječak je već imao deset godina. Bio je velik, ništa mu se više nije skrivalo. Nije bilo smisla. Naučio je prati suđe i slagati stvari na police. Više nije igrao s igračkama. Gotovo odrasli čovjek. Samo, bilo mu je jako tužno. Nedostajao mu je pas. No otac nije odobrio njegovu želju.
Tko će se brinuti za njega? Ja stalno radim, ti ideš u školu, još si mlad.
Umjesto psa, otac je doveo ženu kući. Zvala se Marica. Počela je živjeti s njima. Luka nije želio razgovarati s njom. Smatrao ju je suvišnom. Otac ju je zvao svojom ženom i želio da Luka ima majku.
Ne trebam je! odlučno je odgovorio Luka. I vratio se na svoje mjesto. I tako su živjeli. Dječak je vidio koliko je otac sretan s Maricom. Bili su ljubazni jedno prema drugome, smijali se, grlili. A dijete je i dalje bilo ljuto.
Tata, želim da ona ode. Luka, ali ne možeš to tražiti. Teško je živjeti bez žene supruge i majke.
Došle su tople dane. Luka se igrao u dvorištu s djecom. Novi prijatelji rekli su mu da će ga tata i nova majka možda poslati u dom.
Luka se jako prestrašio. Zar ne bi mogli? Rodit će si novo dijete, a on će im biti samo smetnja. Odlučio se pripremiti za tu mogućnost unaprijed.
Jednom mu je do uha stigao dio razgovora: “Dobro će mu biti tamo, treba ga poslati.”
To je bilo to, odlučio je Luka. Cijelu noć nije oka sklopio, a ujutro je odlučio riješiti se Marice. Samo je pogoršavala stvari. Prvo ju je zafrkavao posolio joj čaj, upalio štednjak ispod prazne tave. Bio je nestašan. Marica je brzo shvatila tko je krivac i pozvala ga na razgovor.
Luka, moramo porazgovarati. Ljut si. Nisam ja na ništa ljut, pokušao se izvući. Luka, ne želim ti nauditi, dušo… Nisi mi dušo! Iznajmili smo kuću na moru za ljeto. Htjeli smo te iznenaditi, ali vrijeme je da budemo iskreni. Tata je pronašao psa, idemo danas po njega. Možeš ići s nama. Nije laž? iznenadio se Luka, spreman povjerovati. Tada ju je zagrlio snažno.
Marici su skoro potekle suze, “Trebao bi biti sretan, sve će biti kako treba, nema suza,” milovala mu je kosu.
Kad se otac vratio s posla, svi su zajedno otišli po štene. Luka nije više osjećao ljutnju prema Marici ni percepciju neprijatelja. Pomirili su se. Pas je drijemao u Lukinom naručju. Svi su bili sretni.
