Ej, moram ti ispričati jednu priču koja je meni baš ostala urezana u sjećanju. Dakle, treća godina faksa, Marko Petrović se vraća kasno navečer iz posjeta prijatelju natrag u svoj studentski dom na Trnju, u Zagrebu. Bilo je već dobro prošlo jedanaest navečer, pusto po kvartu, samo on i tišina. Ide Marko lagano, kad odjednom kao da ga je nešto presjeklo u trbuhu! Bol ga je oborila istog trena, pocrnilo mu pred očima i samo se srušio.
Marko ti je bio pravi Purger, rođen i odrastao u Zagrebu, cijeli život proveo tu, a zadnju godinu dana živi u domu nije htio više slušati stare roditeljske prijekore i prepirke oko sitnica, pa se malo posvađao s tatom i odselio. Stara, Jadranka, toliko je plakala i brinula, neprestano pokušavala izgladiti stvari među njima, ali jok obojica tvrdoglavi ko mazge, nitko neće popustiti.
A Marku je u domu bilo skroz kul. Nikad nije džabalebario, uvijek se nešto dovijao, radio preko SC-a, ili bi uskočio prijatelju za neku lovu, 50 ili 100 kuna s vremena na vrijeme, oprosti sad je euro, znači 7 ili 14 eura. Društvo golemo, osim studenata, imao je i staro društvo iz kvarta, s kojima se povremeno nalazio i na zagorskoj klopi.
A posebno mu je srcu bilo drago pomagati napuštenim životinjama. Svakog dana bi kraj doma čekale barem dvije, tri mace i pokoji pas lutalica, jer su znale da će im Marko uvijek donijeti vrećicu hrane ili što već ulovi iz menze. Još kao klinac je iz kuće potajice nosio kobasice i paštetu, sad je to nastavio i samostalno.
Te večeri, dok je on još bio na putu, lutalice su se već počele razilaziti, samo je jedan crno-bijeli pas ostao pred ulazom u dom, uporno gledajući prema cesti. Kad je već pao mrak, krenuo je on istom onom stazom odakle bi se Marko inače vraćao
Prva stvar koju je Marko ugledao kad je došao svijesti u bolnici bilo je lice njegove mame Jadranke. Oči crvene od suza i nespavanja, ali osmijeh blag i pun olakšanja.
Ej srce moje, napokon si došao sebi! Kako si? Da zovem doktora?
Od nje je Marko prvi put čuo da mu se dogodio hitan napad upale slijepog crijeva, i baš zbog toga je onesviješten pao. Ušao je doktor, potvrdio situaciju:
Bio je to baš ozbiljan peritonitis, dečko. Slijepo crijevo je puklo, operacija je bila nužna. Srećom ste stigli na vrijeme
Trebao je ostati u bolnici tjedan dana. Noćima nije mogao spavati i jedne večeri je čuo sestru i čistačicu kako šaptom razgovaraju na hodniku.
Da, ovaj dečko je jedva preživio da nije bilo psa! Lijana s hitne rekla mi je ležao je u jarku, svi pomislili da je pijan, ali pas kraj njega zavijao ko lud, kad su mu se približili počeo je lajati i vući ih za hlače sve dok ga nisu pronašli! Stvarno spašavajuca scena.
Spasio ga pas ponavljalo se Marku u glavi. Odmah mu je bilo jasno tko crno-bijeli mladi pas kojem je dao ime Skoky. Bio je pravi akrobat od psa, stalno veseo, skače ti oko nogu. Nekad bi ga Marko susreo već na pola puta prema domu, kao da uvijek zna kad dolazi. Sad je shvatio, tom Skokiju duguje život.
Sutradan su stigli mama i tata zajedno. Mama, naravno, ne može mirno sjediti; stalno mu nešto popravlja, dodaje jastuk, briše znoj sa čela i govori:
Kad te puste doma, ideš sa mnom. Slušaš doktora, jedeš kuhano, nema fast fooda! Nema ni govora o vraćanju u dom dok ne ojačaš.
Marko je još bio slab, ali pogleda prema prozoru gdje je tata nervozno stajao i gledao kroz staklo. Toliko vremena nisu progovorili ni riječi, sad obojica znaju da su pogriješili što su dopustili tolikoj praznini da se ispriječi među njima.
Imao je vremena razmišljati tijekom bolovanja i te je večeri odlučio skupiti hrabrost i zatražiti oprost, od oboje.
Oprostite mi, bio sam tvrdoglav i nisam razmišljao o vašim osjećajima…
Ma pusti sad to… Najbitnije da si ti nama živ i zdrav, a tata se stvarno brinuo, zar ne, Pero? brzinski će mama.
Tata se okrene i pogleda ga ravno u oči.
Jadranka, pusti ga pričati, ne prekidaj.
I Marko zatvori oči, uzme zraka, a onda prizna ono što je godinama bilo izvor svađe pas. Oduvijek je htio psa, otac mu nije dopustio ni čuti za to dok je bio dijete. Kad je završio srednju i upisao faks, opet pitao, dobio isto ne, oni se posvađali i Marko odselio u dom. Tamo, naravno, nije smio imati psa, ali je srcem uvijek bio vezan za Skokija.
Sad, nakon svega, skupi snagu i kaže:
Tata, ne tražim više da imam psa u vašem stanu, razumijem… Sad mi je jasno. Ali… molim te samo da mi pomogneš. Taj moj prijatelj s ulice, spašavač njemu dugujem život. Ne mogu ga ostaviti. Molim te da ga odeš nahraniti, dok ja ne budem mogao sam.
Majka mu obeća odmah otići po hranu, tata pristane, a Marko samo prošapće:
Uzmi moju torbu, Skoky će prepoznati miris…
I eto, čuješ sad petnaest godina već Skoky i Marko kroče zajedno kroz život. On im je nakon onog svega opet zbližio cijelu obitelj, kasnije i s budućom ženom spojao kad su se psi zapetljali povodcima u Maksimiru! Tri sina su im odrasla uz Skokija, nikad se od njega nisu odvajali. I danas, kad je Skoky star i bolestan, Marko ne razmišlja drugo nego da mu da najbolje do zadnjeg daha.
Sjedio je Marko u čekaonici veterinarske ambulante u Dubravi, okružen sinovima tinejdžerima. Čekali su vijest s operacije, rizična za tako starog psa, ali Marko je inzistirao našao najbolje veterinare, platio koliko god treba, sve za Skokija.
I dok su drugi vlasnici kućnih ljubimaca stiskali svoje macike i peseke svatko je s pažnjom slušao Markovu priču. Jedna gospođa upita:
I što je bilo onda, kad ste izašli iz bolnice? Kako ste našli Skokija?
Marko se nasmiješi, opet sretan dok priča:
Mama me dolazila svaki dan posjetiti i stalno pričala da je Skoky nahranjen i dobro. Kad sam bio za otpust iz bolnice, čekali su me ispred auta… i tko je sjedio na zadnjem sjedištu? Skoky, čisti i s novom ogrlicom! Tata ga je odmah odveo k sebi doma čim smo pričali. U tom trenu sam shvatio da je obitelj ipak iznad svega…
Zagrlio sam Skokija, a tata nas upitao: Pa šta, idemo doma? Da se oporaviš!
Tako smo svi zajedno otišli kući. I od tada, bio je član obitelji kao i svatko od nas.
Svi u čekaonici su se nasmiješili, a u taj čas izlazi doktor:
Gospodine Marko, sve je prošlo u redu, vaš Skoky je pravi heroj! Kad se probudi iz anestezije, možeš ga voditi kući.
Marku se lice razvedri, rukuje se s doktorom i sretni, uz Skokija u rukama i trojicu sinova pored sebe, kreću prema autu. Smjeste svi pasčeka na stražnje sjedište, Marko pogleda obitelj i kaže:
Ajmo doma, Skoky se treba odmoriti! I svi sretni krenu natrag.
I što da ti kažem tak vogli života su najvrijednijE.
