Našu obitelj su činili moji roditelji, mlađi brat Marko i ja. Kad je Marko otišao u Zagreb, odlučio sam ostati doma uz roditelje. Kasnije sam se i ja oženio, a Marko je također osnovao svoju obitelj i postao ponosni otac dviju kćeri. Iako nas je udaljenost dijelila, znao bi povremeno dolaziti kući u posjet roditeljima, a kad je njegova starija kći malo odrasla, i ona je sama počela dolaziti kod nas. Uvijek sam se jako radovao njezinim posjetima i trudio sam se da joj kod nas bude što ljepše.
Jednom prilikom, dok je bila kod nas, vodili smo dugi razgovor i, iskreno, podijelio sam s njom brigu zbog financijskog tereta koji je pao na leđa mojih roditelja. Htio sam s njom o tome porazgovarati, jer ipak je bila moja nećakinja. Razgovor se razvukao do kasno u noć, a ujutro me iznenadila što mi je umjesto poklona ostavila novac na stolu i inzistirala da moram prihvatiti. Isprva sam odbijao, ali nije popuštala i na kraju sam prihvatio njezinu lijepu gestu, zahvalan na brizi koju je pokazala.
Nedugo nakon što je otišla, zvao me Marko, uzrujan, i pitao me jesam li normalan što sam uzeo novac od njegove kćeri. Pokušao sam mu objasniti da nisam ništa tražio, da je ona sama htjela pomoći, ali moje riječi nisu dopirale do njega. Optužio me da iskorištavam njezinu dobrotu i razočarano rekao da sam trebao pitati njega ako mi što treba.
Osjetio sam se neshvaćen pa sam, želeći izgladiti situaciju, uplatio Marku na račun dvostruki iznos, u kunama, kao znak dobre volje. Ipak, to je bio naš posljednji razgovor. Razmišljao sam što bih ja napravio da je situacija bila obrnuta, ali izgleda da je on na sve gledao drugačije. Taj događaj mi je ostavio gorak osjećaj i udaljio nas više nego što bih želio.
