Lidija i ja smo bile nerazdvojne prijateljice tijekom studentskih dana. No, život nas je razdvojio ja sam s mužem odselila u drugi grad, a Lidija je ostala za mene kao nepoznata osoba iz prošlosti. Srećom, internet nam je omogućio da ponovno uspostavimo kontakt i nastavimo dopisivanje. Tijekom naših razgovora, Lidija mi je povjerila priču o svom zetu.
Lidija ima kćer, Jasna, a njezin je muž napustio čim se Jasna rodila. Lidija je sama odgajala kćer i davala joj sve što je mogla, želeći da Jasna ima život bolji nego što je ona sama imala. Kad je Jasna završila Medicinski fakultet u Zagrebu i zaposlila se u bolnici, upoznala je mladića imenom Franjo. Iako nije završio fakultet te na prvu nije ostavio poseban dojam, Franjo se pokazao kao jednostavan i skroman čovjek. Na početku je Lidija bila nezadovoljna jer nije mislila da je Franjo dovoljno dobar za njezinu pametnu i obrazovanu kćer.
Lidija se nadala da će Jasna sama shvatiti da ta veza nema budućnosti. Ipak, samo mjesec dana kasnije, mladi par je odlučio vjenčati se u krugu najbližih i vrlo skromno, što je Lidiju jako razljutilo. Još se potajno nadala da će Jasna uskoro shvatiti da su prebrzo ušli u brak i da će ostaviti Franja. Zbog toga je odlučila ne doći na svadbu, pravdajući se bolešću, i nije pokazivala pretjeran interes za zeta i njegovu obitelj.
S vremenom su Jasna i Franjo češće posjećivali Lidiju. Pripremala im je jednostavna jela, pri čemu bi Jasna rijetko što pojela, dok bi Franjo uspjelo sve pojesti s užitkom. Lidija se nije puno trudila oko hrane posluživala im je ostatke, prekuhane kotlete, star kruh ili neprivlačne složence. No, Franjo je uvijek sve pojeo i iskreno joj zahvalio. Njegova zahvalnost duboko je dirala Lidiju, iako su joj sumnje u vezi Franja i dalje ostale u podsvijesti.
Jedne večeri, dok je Jasna gledala televiziju, a Franjo večerao, pohvalio je Lidiji složenac kojeg je pripremila. Lidija se nasmijala njegovom oduševljenju i rekla kako je to običan ručak koji često spremaju u vrtićima. Franjo je tada jednostavno odgovorio da je u njegovom vrtiću rijetko tko imao sreće pojesti išta ukusno, što joj je izmamilo suze na oči. Odjednom je Lidiju preplavila krivnja i sram zbog njezine neutemeljene odbojnosti prema njemu.
Od tog trenutka, Lidija se počinje truditi i sprema najbolje što zna za svog zeta, prepoznajući koliko je zapravo dobar čovjek. Jedna iskrena rečenica promijenila je sve što je osjećala prema njemu i među njima se stvara veza koja nadilazi njezine početne sumnje.
