Dogodilo se da smo i ja i moj suprug ostali kod kuće u karanteni. Ostali smo bez novaca. Nešto smo morali hitno poduzeti, do plaće je preostao još tjedan dana, a novaca nam je ostalo jako malo.
Naravno, pravili smo se da nema razloga za brigu, još smo imali nešto hrane u hladnjaku. Snaći ćemo se (sad mi je to i smiješno, naravno).
Tada smo se sjetili jednog našeg dužnika. Iznos koji nam je dugovao nije bio velik, ali bi nam upravo sada dobro došao.
Dok sam ja kuhala čaj, moj suprug je već pronašao njegov broj i nazvao ga. Kada se napokon javio, suprug mu je autoritativno i bez okolišanja zatražio povrat novca, ali nakon samo minute primijetila sam kako mu se glas iznenada omekšao, a razgovor se pretvorio u riječi razumijevanja i saučešća.
Prekinuo je poziv i ispričao mi što se dogodilo. Naime, majka našeg dužnika je, navodno, preminula. Kao pristojni ljudi, složili smo se da ćemo čekati s povratom duga.
Nekoliko tjedana kasnije, suprug i ja odlučili smo nešto skuhati pa smo otišli do obližnje tržnice u Zagrebu kupiti povrće. Uzimali smo što nam je trebalo i spremali se poći, kad smo na naše iznenađenje ugledali živu i zdravu majku našeg pokojnog dužnika. U tom trenutku sam zanijemila.
Nikada nisam vidjela svog supruga toliko ljutitog. Odmah smo sjeli u auto i odvezli se do stana ožalošćenog sina. On ne samo da je bio u očajnom stanju od alkohola, već je odlučno odbijao vratiti nam novac.
Moj suprug je već bio na rubu da mu fizički iznudi povrat duga, kada je ovaj odjednom popustio i priznao da mu je laž o smrti majke prvo palo na pamet u toj situaciji pa je slagao. Nakon toga je otišao u sobu i vratio nam novac. Od tog dana ga više nikada nismo vidjeli.
Pa recite mi, kako uopće još možemo imati povjerenja u ljude nakon ovakvog iskustva?
