Imala sam najbolju prijateljicu Anicu. Bile smo prijateljice mnogo godina. Često mi je pričala koliko joj je život težak. Sve to zbog toga što je dvadeset godina živjela sa svojim mužem i majkom.
Jela to je bila ona vrsta žene koja je voljela iskorištavati druge ljude i nije je bilo briga što je riječ o vlastitoj kćeri. Za nju je sve uvijek bilo loše. Aničina majka imala je 85 godina, ali treba napomenuti da je i u tim godinama bila prilično aktivna.
Jela je stalno mislila da joj je kćer dužna i da joj duguje cijeli život. Sve to zbog toga što ju je muž ostavio kada je zatrudnjela i našao drugu ženu. Sav svoj bijes iskaljivala je na kćeri, koja je bila veoma slična ocu.
Anica nikada nije bila voljena kćer bila je sluškinja, čistačica, robinja, ali nikako kćer. Anica je radila dva posla. Kad bi došla kući s posla, počela bi čistiti podove i kuhati. Njezina majka nije željela ništa raditi po kući. Uz to, nije jednom prkosila jer je Anica skuhao nešto što ona nije htjela. Šta mislite, jadna kćer je dala otkaz na poslu i otišla na drugi kraj Zagreba da svojoj majci skuha ono što želi.
Taj dan je Anica slavila rođendan. Svi smo se okupili za stolom pripremila je divnu gozbu ali primijetila sam da mi je prijateljica jako tužna. Upravo mi je rekla da je s majkom došlo do velikog sukoba. Na kraju smo svi otišli ranije.
I slijedeće jutro sam saznala da Anice više nema. Ispostavilo se da nakon što smo svi otišli, Jela je opet napravila scenu. Anici je srce otkazalo i nisu zvali hitnu pomoć. Umrla je tijekom noći. Tako je ta majka vodila svoju kćer kroz život i tamu noći.
