Mogu li te pričekati?
Put do sreće gospodina Ivana Ivankovića, a zapravo ne samo njega, vodio je kroz njegov želudac, izmučen gastritisom.
Ivan Ivanković svakoga je dana, od jutra do mraka, upravljao iz svog sitnog, premalog ureda za tako velikog čovjeka, dotjeran u ozbiljno odijelo i košulju, svaki dan obavezno svježu, čistu, iz kemijske čistionice. Ivan je živio sam. Tako je svakog dana upravljao firmom, znojio se pod vunenim sakoom, neprestano namještao remen koji mu steže trbuh, povlačio čvor kravate, gunđao, lupao šakom po stolu, crvenio se, hvatao za bradu, nervozno češkao imaginarne brkove, potpisivao neku papirologiju, zvao, mrmljao u slušalicu, slušao, pa opet gunđao. Zatim bi gutao knedlu, stajao pred šefovima na tepihu i na kraju bi, naravno, patio od bolova u trbuhu.
Da si barem malo popravi zdravlje, Ivanković bi svako toliko završio u bolnici na preventivi, pio razne lijekove, trpio pregled sondom dok se liječnici smiju i zbijaju šale na račun njegove sluznice, pa opet pio tablete, mrštio se, gunđao Dok je ležao u bolnici, Ivan bi jeo isključivo dijetno, a navečer, uz šalicu čaja, razgovarao s prijateljima koji su ga dolazili posjetiti o životu, beskonačno raspravljali o svemu, namigivao mladim medicinskim sestrama paleći šarm, a one bi se stidljivo odvratile i odbile ponuđenu čokoladu.
Pa uzmite, nije valjda da ne volite slatko? ljutio bi se Ivan. Dajem vam bez skrivenih namjera, jednostavno volim dijeliti ženama nešto slatko.
Sestre bi, ohrabrene, ipak uzele čokoladu, nakon čega bi i one uz čaj u sestrinskoj, pričale o ljubavi i Ivanu, žalile ga jer je sam, dobar čovjek kojem treba sreća.
Uz te skromne zabave, Ivan se znalački i žestoko svađao s doktoricom, Nikolinom Stipanović, koja bi ga redovito zatekla na bolničkom balkonu sa cigaretom.
Opet vi?! Koliko puta treba reći da se ovdje ne smije pušiti? Ivankoviću, sutra predlažem vaše otpuštanje, više vam je kraj liječenja ovdje! prijetila bi mu Nikolina, stisnutih šaka, gledajući ga strogo svojim velikim sivo-zelenim očima.
Ajde, Nikolina Vi, kad mislite da ne vidim, isto dimite! A ja ne smijem? Išla bih ja van, ali padalina! Vidite li kišu? Da pokisnem? dobacivao bi joj Ivan, povukao još koji dim, a kad bi ugasio cigaretu u limenku punu opušaka, ponosno bi zamotao na sebe velik, crveni frotirni ogrtač, poklon sestre Željke.
Nikolina bi tvrdoglavo stajala na mjestu, ne puštajući ga, pa bi se on morao provući kraj nje, na trenutak uhvativši miris na čistoću, deterdžent i blagi cvjetni parfem njenog kuta.
Nismo ovdje u lječilištu da se tako ponašamo! planula bi Nikolina, sitna u usporedbi s tim smotanim divom. Sutra odlazite.
Nervirala se na njega, sama sebi nije znala objasniti zašto. Nije mogla podnijeti tog Ivankovića, jednostavno nije. Dok njega nije bilo, u njenom životu bile su druge brige Sad je tu i taj Ivan.
Pustite me, imam terapije! Propustite me, što se pravite gazdaricom! Uostalom, Nikolina, gastritis je živčana bolest, a vi baš provocirate, zovete se liječnicom! gunđao bi Ivan dok se mimo nje provlačio. Jednom joj je stao na nogu, a noga u plavim klompama hitro je izmaknula. Oprostite, promrmljao je.
Ništa. Terapije vam uskoro prekidam! prosiktala bi Nikolina, naglo se okrenula i otišla. Kasnije bi, kad se odjel umirio, i ona krišom zapalila na balkonu. Kiša je i dalje lijevala
Trebam preseliti, početi iznova, konačno udahnuti! opet i opet bi sebi ponavljala Nikolina, otresajući pepeo u limenku. Mislite da ne mogu? Varate se! Mogu ja sve Bit ću sretna Najčešće bi uzdahnula, sjela na zahrđalu stolicu što je netko izvukao iz podruma, i u mislima prošla svoje pacijente.
Samo još da Zdenka izguram, Vjeku također, šteta ga, dragi starčić, a stanje loše… I Marko je opet stigao jučer baš nesreća.
Ostala bi još godinu, dvije, dok svi ne ozdrave, dok se njezina sestra Željka ne vrati. Pacijenti su dolazili i odlazili, pozdravljali je u gradu, mahali, neka bi je ignorirali najčešće obitelj koja se nadala čudu što nije stiglo. Nikolina se nije ljutila; nije ona čokolada da ju svi vole. Bilo je ipak neugodno
Popravila bi frizuru u ogledalu na hodniku kratka, pepeljasto plava kosa, asimetrično rezana i pitala se pristaje li joj. Možda i pristaje: krhko lice, krupne oči, visoke jagodice Frizura je naglašavala nježnost i ženstvenost ili je činila muškobanjastom? Odjeća joj je pripadala toj slici: flanelaste košulje, traperice, kožna jakna, tenisice, i vječna crna kapa.
Kupi si neku novu kapicu, sad ih ima, lijepe! rekla bi joj Teta Marija, garderoberka, onako topla, kao iz bajke. A ti kao u crtićima ideš!
To mi je Željkina, kratko bi Nikolina, pa šaptom sakriju kapu.
Daj da ti je osušim, ništa ti ne vrijedi mokra! Teta Marija pažljivo bi ju pospremila, a Nikolina bi tiho nestala svojim plavim klompama.
Neka, ženo draga Bit će sve dobro! šaputala bi za njom Teta Marija, prekrižila nju, kapu, i vratila se križaljci. Knjiga joj je trajala danima
Navečer, Nikolina je, pozdravivši osoblje, navukla tu Željkinu kapu, zakopčala jaknu na zip.
Nikol, treba prijevoz? upitao bi je Dragan Pavlović, bolnički zavodnik, klizeći joj dlanom po ramenu.
Makni se, Pavloviću. Sama ću. Vidi, tamo te čeka tvoja nova s RTG-a, pa nju prevezi! Laku noć! Nikolina bi odmahnula, javila se još jednom kolegi i požurila na autobus.
Morala je stići kući prije deset navečer. Nedavno je promijenila brave, a Željka još nema novih ključeva. Ako dođe, sjedit će pod vratima, uvrijedit će se, i opet će nestati, a Nikolina ni neće znati da je bila tu I neće znati.
Jurila je prema stanici, stavljala ruksak na leđa, upala u lokvu tenisice i čarape su bile mokre, noge su se odmah sledile.
Majko mila tiho je opsovala, pogledala autobus koji je nestao iza ugla, pa s kartom u vedroj zelenoj futroli s mačkom (Željkin poklon, za Osmi mart, zamotano u sjajni papir, mašnu, sve po pravilima) krenula pješice.
Opet si sam, Dragane? nasmijala bi se Teta Marija. Nije ti naša Nikolina za tvog zuba! Pronađi nekog lakšeg!
Sve vi, teta Marija, znate Možda sam ozbiljno zaljubljen!
Pokušavao je uvući ruku u rukav, ali nevoljna neuralgija nije dopuštala.
K vragu! opsovao je kad je Nikolina propustila autobus. Svi guraju nos
Ne viči. Ti si još nov, a Nikolina je ovdje dugo. Kad je još Željka bila Vi muški nikad nećete shvatiti našu Nikolicu! Ajde, daj ovamo ruku! Eto ti. Popravila mu je ovratnik, potapšala po ramenu. Hajde sad, dosta, domu se žuri.
Dragan je slegnuo ramenima, htio nešto pitati, ali samo je mahnuo. Ako požuri, možda uhvati Nikolicu na stanici! Nije uspio; ni briga ga nije. Ionako bolje s novom simpatijom.
Za razliku od njih, Teta Marija nije žurila doma, već je otišla kod cura u sestrinsku popiti čaj. U maloj sobici, s tamnoplavim zavjesama i oštrim svjetlom s plafona, bilo je zagušljivo, kuhalo je pištalo, Tamara i Ljiljana polako su jele ostatke večere, zijevale i gledale na sat.
U slast! klimnula je Marija, pa nastavila prekinuti razgovor: Dragan se mota oko naše Nikoline, potpuno se promijenio, dotjerao se! Spomenula je da ne voli bradate, pa se odmah obrijao, sad izgleda kao dječarac. I čokoladu joj je donio, sam vidjela nije prihvatila. Preponosna. Eh, bili bi lijep par
Ljilja je sklonila spremnik, podijelila čaj, slegnuvši ramenima.
Nikolini je svejedno brada ili ne, ona davno više ne živi, samo čeka, čeka Kad nije s pacijentima ili papirologijom, stalno provjerava mobitel, onda opet zove, doma ili negdje, uzruja se, puši, pa se svađa Kako se ono zove Aha, s Ivankovićem, njemu nema ravnog! nezadovoljno je procijedila Ljilja. Svima oko nas glumi frajera, ponaša se kao doma, sve zato što leži u privatnoj sobi. I stalno joj živce plete. A ona ga trpi. Baš naš gospodin Ivan, svaki dan po rasporedu dolazi s gastiritisom, mogao je biti tko zna gdje, dobro mu ide, kune ne broji, ali ipak tu mu je draže. Ajte, Marija, čaj, da se ne hladi
Mislim da je to zbog Nikoline otpila je gutljaj Tanja, odmotalo bombon.
Ma daj! frknula je Marija.
Osjećam! Ja sam jako osjetljiva na to ustrajala je Tamara, a glava je boljela.
Eh, svatko bi se u nju zaljubio lijepa je, pametna i dobar liječnik. Ali, Nikolina Njoj nije do njega. Da bar može pustiti prošlost zamišljeno je odmahnula Marija. Kao što je moja baka čekala muža tijekom rata i dočekala ništa Moglo je biti ljepše. Eh, Željka joj je sve poremetila
U hodniku je netko zakašljao, tišina. Tanja proviri, nitko, samo zatvori vrata.
Što to sa sestrom? Nisam pratila, bila sam na porodiljnom, a kod vas se svašta izdogađalo protegla se Tamara.
Pa, Nikolina je došla k nama sa Željkom kad su im roditelji poginuli. Željka mlađa deset godina, možda i više. Nikolina se odmah zaposlila, iznajmile stan, Željka završavala školu Bila je čudna, pomalo tajanstvena Sjećaš se? Marija je uzela tvrdi sir prstom i stavila ga u usta.
Svi su klimnuli. Željku, s jarko ljubičastom kosom i prstenom u nosu, svi su pamtili
Ti si tada otišla na porodiljni, čini mi se. Željka je, umjesto studiranja, nestala. Tražili su je svugdje, Nikolina po klubovima, sve moguće ulice Našla bi je, naljutila se, pa opet sve ispočetka. Jednom su je doveli iz policije, netko je prepoznao. Nisu željeli podizati prijavu, ali nije bilo nešto čisto. Onda je išla psihologu, ispričala svašta, skoro zavšila na psihijatriji. Smijala se svemu tome, bila je luckasta A onda je nestala bez traga. Kružile su po gradu slike, sve moguće pretražili, ali Željke ni od korova. Od tada Nikolina više ne živi, samo čeka.
Ima ih takvih, samo na sebe misle. I susjedima je sin nestao, nikad ga nisu našli. Nekad je zvao, tražio novac, bio to on ili ne, slali su uzdahnula Ljilja. A Nikolini bi trebalo otići
Ali ne može, i svaku večer juri doma, boji se propustiti Željku. Provalili su im u stan prije par mjeseci, ona promijenila brave i sad brine: kako će ući, ako dođe? Panično žuri. Mogla bi živjeti bliže poslu, započeti drugi život, ali ne može pustiti prošlost.
Tišina, tiho šuštanje bombona.
Nije lako pustiti kad je porodica. Osjeća odgovornost za sestru Nesreća polako će Tamara. Hodnikom opet odjekne šum, zatvore se vrata neke sobe. Zaputile su se mislima dalje svaka na svoju stranu.
Ivan Ivanković se protegne na krevetu, ruke pod glavom, zagledan u strop.
To je kao leptira prikovati iglom, pomisli. Lijepa je, mlada, mogla bi letjeti kamo poželi, a sama sebe okovala, spustila sidro na divovski lanac. Nesreća!
Prisjećao se njenih velikih očiju, drske kratke frizure, malene figure, koljena što vire ispod uskih traperica, hladnih ruku kad pregledava trbuh, baš kao da namjerno boli Sve je zapamtio. Zavodnik? Ma nije, tu je nešto drugo. Htio ju je spasiti, tu ženicu, od čega ni sam nije znao.
Previše puši, previše, zaključio je. Nije dobro.
Te noći Ivan je slabo spavao, vrteći se u krevetu. Bilo ga je sram zbog balkonskog razgovora, zbog njegovih prigovora Nikolini, zbog svog nadmenog držanja. Sve mu se činilo loše.
Navikao je biti iznad, velikodušno gurati čokoladu u džep, birati najbolje, okretati nos i očekivati poseban tretman.
S druge strane, Nikolina bi trebala razumjeti da su privatni pacijenti posebna sorta, elita, traže tretman, a ona njega po trbuhu hladnim rukama!
Sjeo je, spustio noge, potražio papuče, navukao ih, ustao.
Iza zida netko je jecao. Ivan se počešao po bradi, poslušao, polako otvorio vrata, provirio niz hodnik, potražio sestre nema ih. Krenuo je do susjedne sobe isto privatna.
Oprostite, mogu li ući? progurao se Ivan tiho. Zadah po vlazi i zatvorenosti.
Nekako je ipak ušao, netko je tiho, očajno stenjano iz mraka.
Trebam li zvati doktora? Upalit ću svjetlo, provjetrimo bojažljivo je šaputao.
Uvijek su drugi brinuli o njemu. On je zaboravio brinuti o drugima. Dok su roditelji bili živi, još se trudio, kasnije je sve nestalo.
Čak i s djevojkama što su s njim živjele, uvijek je bio kralj, darivao, diktirao, one su bile zahvalne
Upalio je noćnu lampu. Soba se prelila hladnim, plavičastim svjetlom, otkrila ljubičaste zavjese, stol s nedovršenom večerom, ogrtač na podu, i čovjeka na krevetu starog, mršavog. Sjene su mu prekrile lice, kao maska, gotovo pokojnačka.
Dajte, vode malo, u čaši, zamoli čovjek bez zuba.
Ivan uzme praznu čašu, izađe, natoči na aparatu, vrati se.
Starac nekako sjedne.
Hvala Treba li stvarno pozvati liječnika? Čujem vas kako stenjete, pitao je Ivan.
Ma ne treba, neka djevojke spavaju. I onako sam ih mučio danas Ali starčeve ruke bespomoćno padnu na koljena. Hvala. Idite, neću više smetati. Oprostite! Želudac me kida. Primam injekcije, pijem, ali Evo meni kazna za mladost, a kako je to bilo lijepo osmjehne se sumorno.
U mladosti je mnogima bilo lijepo, suosjećajno će Ivan, sjetivši se svoje mladosti devedesetih, straha kad kasno hodaš ulicom. Trnci po leđima. Otvorit ću prozor Zagušljivo vam je.
Slobodno. A to da je svima lijepo, nije točno, samo se tako čini. Različiti su putevi starac jekne, sklupča se, tiho zajeca.
Nikada Ivan nije čuo tako tužno stenjanje Pogrdili bi, vikali, ali ovako očajno
Zvat ću sestru, nije vam dobro, požurio je.
Privatna soba kiselo se nasmijao starac. Sin me smjestio ovdje, da ne smetam ostalim pacijentima. Skupio je kune i eto. Njega nema, Eto tebi, tata, sve ti je omogućeno, kao caru, doći ću za dva tjedna, kad te puste kući. I čekam, kao ukopan.
Nezahvalan taj vaš mali! šapnuo je Ivan, savio šake, kao da sebi govori. I on ima grijeha.
Ništa zato. Mladima je život, starima smrt. Umoriš se od pazjenja na druge, želiš malo za sebe Jeste vi tako živjeli? Vidim da jeste. Dobro je to, nasmiješi se. A Nikoline nema? Otišla je, Željku čeka Jadna moja djevojka
Ma, nije sad važno tko je što živio. Idem po liječnike. Premršavi ste, blijedi Ivanu sine strah da ovaj čovjek, ni ime mu ne zna, može izdahnuti baš sad, pred njim. Zastrašujuće!
Ivan šeta hodnikom, uoči sestru Tamara kako spava na sofi, protrese je za rame.
Što je? Je li vama loše? trgne se Tamara. Čokoladu joj je znao ostaviti Ivan.
Ne, nego susjedu loše mu je.
Hvala. Idite vi u sobu! Tamara potrči u noć, iza nje zalupa vrata, ubrzo dotrči viši liječnik, unese se u sobu.
Koliko god Ivan istezao vrat, ništa nije mogao razaznati
Stajao je još malo uz prozor, gledao osvijetljeni grad. Na duši mu je bilo neobično teško, poželio je vrući slatki čaj i cimet rolicu. Baka ga je tako hranila nakon astronomskih radionica, kuhanje, slatki keksici. Donesi toplu mekanu roladu i staru djedovu šalicu s konjićima, punu slatkog čaja Eto, Ivančice moj, gladan si, kako i ne bi od te astronomije!
Baš se poželio svoje stare bakine kuhinje, s ljepljivom stolnjaku i cvijetom na prozoru, drvenim žlicama na zidu i sliku iz časopisa veliki bijeli jedrenjak plovi kroz tirkizno more. Baka je tu sliku posebice voljela.
Zaspao je Ivan tek pred jutro, snovi nikakvi, cijelu noć buka iz susjedstva.
Ujutro, sobu pripremaju za novog pacijenta.
A gdje je onaj starac? pitao je Ivanković sumnjičavu Tamaru. Ona je samo slegnula ramenima. Sve mu je bilo jasno, jeza mu je prošla leđima. Dogodilo se to noću, a on zadnji je s kojim je razgovarao. Nisu se ni upoznali Tužno je kad ne stigneš ni sudjelovati, a već je kasno. Karte su svima jednosmjerne, samo sjedimo u različitim vagonima.
Ivan se okrene, krene prema svojoj sobi, ali naleti ravno na Nikolina.
Ona, sitna kao Palčica, stajala je ispred njega i stisnuvši ruke oko ramena plakala.
Trebala sam ga obići, jučer sam žurila doma, pa nisam stigla Trebala sam! Možda me čekao Nisam se pozdravila.
Nikolina je jecala kao dijete, brisala nos rukavom, mala, mršava, s tom smiješnom kratkom frizurom. Ivanu je sine da bi je najradije privio uz sebe, zagrlio to klupko boli i tješio je, šaptao da će sve biti dobro. I skuhati joj čaj, dati pecivu.
Ne zamjera. Rekao je da trebate živjeti svoj život tiho joj je odgovorio Ivan, posegnuo utješiti je ali se zaustavi.
Nikolina ga pogleda velikim očima pod razmazanom maskarom, brada joj zadrhti, okrene se i projuri pored Pavlovića, izleti van, izvuče cigaretu, traži upaljač, ne može naći, prokune se. Odjednom, ruka sa šibicom ispred nosa.
Ivanković.
Stojeći s tim tvrdoglavim izrazom, očekivao je da će Nikolina ponovno vikati na njega dok gori šibica.
Nikolina zapali, povuče dim, ispusi i prosikta:
Tu ne smijete biti! Odmah se vratite u sobu! Sto puta sam vam rekla, balkon je za osoblje! Hoćete da stavimo rešetke? Zaključamo? Ostavite me na miru.
Ne diram vas. Samo sam vam dao upaljač. Imam pravo biti ovdje, suho Ivan.
Kako to?
Tako piše u vašem ugovoru. Zabranjeno je samo tamo gdje su znakovi zabrane. Ovdje ih nema. Dakle, molim, pustite mjesto i meni.
Gurnuo se laktom, naslonio na ograde, raskopčao ogrtač, bilo mu je vruće. Ispod je nosio prugastu pidžamu.
Gledajte, pao je snijeg! Kako? Predivno. Park vam je super. Na klupi netko sjedi Ma nije, snješka su napravili govorio je Ivan gluposti samo da joj skrene pažnju, Nikolina je od dolje gledala, slušala, treptala. Cigareta je već ugasla, morala ju je baciti.
Znala sam tog čovjeka odavno, otkad je Željka kad sam ostala sama. Nikola je bio u mirovini, često je svirao violinu u parku, tiho će ona.
Violinu? Taj starac? začudi se Ivan, pruži joj svoju cigaretu, ona odbije.
Da, zamislite. Uvijek bi stajao u jakni, s kapom to mu je bio znak prepoznavanja
I crveni šal? Ma onda više liči na saksofon nego violinu, pomisli Ivan naglas.
Imao je šal, ružan, grbav, grebao bi. Željki bi se dopao. Ali ona je otišla. Nikola je zadnji vidio Željku. I sad je i on otišao, a ja sam ostala.
Htjela je reći još nešto, ali Pavlović je došao, pozvao Nikolina, pregled treba početi.
Zašto je pacijent ovdje?! zagrmio je Dragan, ali Nikolina ga je odvukla, a Ivan stoji na balkonu, gleda kako snjegović gubi oblik. Pao je na stranu i nestao.
Onda je netko zaključao balkonska vrata. Ivan Ivanković ostao je s vanjske strane, u svom crvenom ogrtaču i pidžami.
Pitanje je kad će ga opet itko uopće primijetitiZrak ga je štipao po obrazima, vjetar mu je rastvarao ogrtač, ali Ivan je mirno stajao. Na tren je uzeo snježni dah punim plućima. Pogledom je potražio tragove na bijelom pokrivaču u parku stopala, otisci kotača, komadić nekog starog šala vukao se po rubu staze, odmarao na klupi ukočen od mraza. U prozoru nasuprot, Nikolina se kratko pojavila, pogleda ga, njezina mala sjena, nismo ni mi ništa više nego sjene na snijegu, pomisli Ivan. Mahnuo joj je.
Zastala je, ruka joj je na staklu, pa je kratko nakrivila glavu, poput ptice. Ivan joj je šapnuo, čak i tako daleko i tiho, dalo bi se čitati s usana:
Mogu li te pričekati?
Nikolina je spustila ruku sa stakla, čak se i nasmiješila, prvi put tako toplo da je Ivanu bilo odmah jasno: možda nisu ni znali kako započeti, ali onaj tupi, prazni osjećaj da uvijek nešto čekaš sada ima smisla. Možda baš čekaju jedno drugo.
Kroz prozor se začuje tiho udaranje kišnog kapka. Negdje, na klupi pod snijegom, sretni snjegović dobio je novi šal, teta Marija ga je krišom omotala prije smjene. Sunce se žilavo probijalo kroz oblake i Ivan, još uvijek u crvenom ogrtaču, više se nije osjećao zarobljeno.
Možda je sreća tek kad zaboravimo čekanje i samo ostanemo jedni za druge, dok vani tiho topi snijeg i novi se tragovi pojavljuju na svježem pokrovu.
Još je malo stajao, zaboravio i na trbuh i na čokoladu i na posao. Gledao je Nikoline oči i prvi put nije žalio što čeka. U tome je bila tajna: ne prestati čekati nego pronaći nekoga tko te isto čeka.
I tamo, pod bolničkim prozorom, svijet je postao malo manje težak, a jedno možeš me pričekati? značilo je prvi put nakon dugo vremena sve.
