Ovo je priča o meni, Hrvatici koja je, sa svojih 27 godina, sanjala o tome da postanem majka, ali sam mogla imati dijete samo s jednim muškarcem, kojeg sam voljela više od svega, a koji je, nažalost, bio oženjen. Njegova uvjerenja i osjećaj dužnosti prema obitelji nisu mu dopuštali da se razvede i ostane sa mnom. Ostala sam trudna, i iako mi je moj dragi davao podršku, obitelj mi je okrenula leđa. Samo otac nije mogao prijeći preko toga dijete bez braka bila je za njega sramota, i nije htio priznati moju kćer kao svoju unuku. Srce mi je bilo slomljeno; znala sam da ne mogu svoju djevojčicu dovesti u roditeljski dom, gdje bi bila neželjena.
Mama je neprestano molila da dođemo, ali osjećala sam da je samo njoj do nas iskreno stalo. Brat me, s druge strane, volio neizmjerno i obožavao moju djevojčicu. Kad je kćer navršila dvije godine, brat je donio odluku da se oženi i s radošću me pozvao na svadbu. U meni se razvijala sumnja bojala sam se da će mu pokvariti veselje i očekivala sam osudu od oca, koji nas zasigurno neće prihvatiti. No, brat, mama i buduća šogorica uspjeli su me nagovoriti.
Na svadbi je bilo puno djece, a moja mala je bila drugačija ne po izgledu, već po tome što je jedina bila tamnije puti među svima. Cijelu sam večer pazila na nju, iščekujući neugodnosti. Znala sam da je otac slab na djecu, ali nisam mogla ni zamisliti što će se dogoditi. Okrenula sam se i ugledala ga kako drži moju djevojčicu u naručju. Grlili su se i nježno razgovarali, samo njih dvoje. Nisam htjela prekinuti taj trenutak dopustila sam im da uživaju u zajedništvu, a večer je prošla ispunjena snažnim emocijama.
Na kraju večeri, moj otac je prišao i snažno me zagrlio. S iskrenim suzama ispričao mi se i zamolio da se vratim kući sa svojom kćerkicom. Svi su gosti znali za našu prošlu svađu, šaptali su međusobno, ali meni više nije bilo važno. Oprostila sam tati, a danas moja kćer ima djeda koji je voli najviše na svijetu. Zar nije to prava sreća?
