Daj mi vode, nema te cijeli sat! Glas mi se suši, vičem ti, a ti lupaš loncima u kuhinji, kao da namjerno ne čuješ!
Taj škripav, prigovorljiv glas iz spavaće sobe svaku je Nataliju trgao iz fokusa. Samo što nije ispustila žlicu iz ruke kad je čula svoju svekrvu Ljubicu. Već tri godine živi u tom paklu, i naučila je izbrojati do deset prije nego odgovori. Kuhinja je mirisala na pileću juhu i lijekove kombinacija koja se toliko uvukla u tapete da bi je mogla prepoznati zatvorenih očiju. Natalija je ugasila plin, nalila čašu prokuhane vode sobne temperature hladna ne smije, vruća također pa krenula prema Ljubičinoj sobi.
Ljubica Stanić pola je ležala na jastucima, nalik oronuloj, ali opasnoj ptici. Oči su joj bile bistre, skoro prozirne, konstantno su nadgledale svaki Natalijin pokret. Na noćnom ormariću među bocama s kapima, kutijama tableta i hrpom križaljki pojavio se gust kuvert iz kojeg je virio dokument s pečatom.
Evo, Ljubice, popijte malo, Natalija je pružila čašu, trudila se zadržati ravnomjeran ton glasa. Nisam vas čula, radila je napa. Juha je gotova, sad ću vam povrće ispasirati, kao što je doktor rekao.
Svekrva je popila nekoliko gutljaja, zgrčila lice kao da je probala ocat, pa vratila čašu.
Ti uvijek imaš neke izgovore, mrljala je i brisala usta rubom plahti. Sad ti je napa, pa usisavač, pa telefon. A mužova majka neka leži, i umire od žeđi.
Nemojte tako, uvijek sam uz vas, Natalija je znala ignorirati te prigovore. Popravila je pokrivač, pogled joj opet svratila na onaj intrigantni kuvert. Jasno se vidio dokument.
Što vam je to? Nove upute od doktora? upitala je, gledajući prema ormariću. Dajte da pogledam, možda moram do ljekarne.
Ljubica je brže-bolje rukom prekrila kuvert. Toliko žustro, koliko nju nije navikao gledati od osobe koja je prije pola sata tvrdila da ne može ni žlicu podignuti.
To ne diraj! zarežala je. To su moji privatni papiri!
Natalija je ostala zatečena. Ljubica je inače tražila da ona provjerava nalaze, račune, čak i pisma iz PIO-a. Ova tajnovitost bila je novost.
Samo sam pitala… krenula je Natalija, ali u tom trenu vrata su se naglo otvorila, a hodnikom su se začuli teški koraci.
Marko je stigao! lice Ljubiće se pretvorilo u blaga osmijeh. Sine, uđi, spasi me od ove zatvorske čuvarke!
Marko, Natalijin muž, ušao je s umornim licem, pogužvanim sakoom i krivim kravatom. Šef prodaje, zadnjih mjeseci kao fantom, stalno u uredu, da što manje sluša prigovore i miris bolnice doma.
Bok, mama. Bok, Natalija, promrmljao je, poljubio majku u obraz i prošao pored žene kao da nije ni postoji. Što se opet događa? Tko je zapravo čuvarka? Natalija sve za tebe radi!
Radi ona… Ljubica je stisnula usne. Radi i čeka da oslobodim mjesto. Misliš da ne vidim? Ni trunke ljubavi, samo obaveza.
Nataliji se u grlu stvorio čvor. Prije tri godine, kad je Ljubica doživjela moždani udar, birali su: domaća njega ili dom. Za dom Marko nije htio ni čuti što će ljudi reći, vlastitu majku ostaviti tako. Dobra sestra za njegu bila je preskupa. Natalija je tada napustila posao u gradskoj knjižnici, dovela Ljubicu iz njezine dvosobne u njihovu trosobnu, a njezinu stan su iznajmljivali za troškove i lijekove.
Idem postaviti stol, tiho je rekla Natalija i povukla se.
Za večerom Marko je bezvoljno bockao kotlet.
Pa je li ti ukusno? pitala je, nadajući se nekom toplom komentaru.
Dobro je, nastavio je buljiti u mobitel. Čuj, Natalija, mama je tražila da zovemo Marinu. Kaže, fali joj društvo.
Marina je bila pokćerka Ljubičine pokojne sestre. Četrdesetih godina, često našminkana, glasna, totalno beskorisna za kućne poslove. Dođe dvaput godišnje, donese jeftinu tortu, sjedi sat vremena, pa ode, ostavi parfem i puno suđa.
Zašto? začudila se Natalija. Ljubica ima oscilacije s tlakom, treba joj mir, Marina je kao tornado. Opet će je uzbunjivati.
Mama ipak traži. Kaže da nešto važno mora porazgovarati. Doći će sutra, izdrži, sat vremena.
Marina je stigla točno u podne. Uletjela je, nije ni skinula cipele, prešla po svježe očišćenom tepihu, odmah rekla:
Natalija, bok! Jesi se udebljala? Ovaj ti kućni ogrtač ne stoji. Gdje je teta Ljubica? Donijela sam joj slatkiša!
U rukama joj je bila vrećica s marshmallowom, a Ljubici strogo zabranjeno jesti slatko.
Natalija je samo pokazala prema sobi, Marina je nestala i odmah se iz sobe čuo žamor, povremeni jecaji Ljubice. Natalija je otišla u kuhinju, nije htjela to slušati. Uklanjala je krupicu, ali nemir nije prolazio. Kuvert na ormariću ju je kopkao.
Nakon sat vremena Marina izlazi, blista, u ruci joj kuvert. Nonšalantno ga trpa u svoju torbu.
Super, Natalija, ja moram dalje! Teta Ljubica je zaspala, nemoj je buditi. Inače, bravo, brineš se lijepo, sve je uredno… Samo bih promijenila zavjese, ove su staromodne.
Nestala je kao i obično.
Kasnije, dok je Natalija mijenjala posteljinu zahtjevna rutina jer Ljubica teško podnosi težinu, a ne pomaže odlučila je pitati:
Ljubice, što ste dali Marini? Treba li kopiju? Možda za socijalnu?
Svekrva je stisnula oči, u njima se vidjelo veselje, ali i zlo zadovoljstvo.
To, Natalija, je moja zahvalnost. Marina je jedina duša koja me voli bez interesa. Ne zbog stana, ne zbog nasljedstva, nego baš zbog mene. Krv je krv.
Natalija je osjetila hladan val.
Kakve stan? Vaša dvosobna se iznajmljuje, novac ide za vaše lijekove. Dogovorili smo se da nakon… kasnije… bude od unuka, naše djece.
Ljubica se nasmijala, suho, grubo.
Dogovorili se! Lako je djeliti kožu medvjeda kojeg nemate! Ja sam odlučila drukčije. Danas je bio javni bilježnik, dok si ti bila vani. Sredila sam darovni ugovor. Stan ide Marini.
Natalija je zastala s plahtama u rukama. Svijet se zatresao.
Kako? Darovni ugovor? Za Marinu? Ona ni čašu vode nije donijela! Nema pojma što pijete od lijekova!
Ali barem ne prigovara! Ljubica je zaurlala. Ti svaki dan ideš s mrzovoljom, kao da uslugu radiš! Mislila si čekati dok umrem pa stan zgrabiti! E, nećeš! Marina je sad vlasnica. Potpisano, kod javnog bilježnika. Darovni ugovor. Nema povratka.
Natalija je sjela na rub stolca. Noge su je izdale. Tri godine. Tri godine žrtve. Injekcije, pelene, hirovi, besane noći. Odlazak iz karijere. Sve radi čega? Da bi čula ti si sebična, tuđa?
A Marko? jedva je izustila. Zna li Marko?
Saznat će kad bude vrijeme. Moje je, ja darujem komu hoću! Ajde, ajde, podgrij juhu, gladna sam. I pelenu mi namjesti, žulja nešto.
Natalija je ustala. Šumilo joj je u ušima. Izašla je iz sobe, uzela kaput, torbu i napustila stan. Jednostavno nije mogla više disati između tih zidova.
Šetala je gradom dva sata, dok nije smrzla. U mislima joj je vrtjela samo jedna riječ izdaja. Ne toliko od Ljubice od nje nije tražila ljubav nego od muža. Javni bilježnik nije došao sam. Netko je morao otvoriti vrata, netko je pripremio papire.
Kad se vratila, Marko je već bio doma. Sjedio je u kuhinji, jeo juhu iz lonca.
Gdje si bila? nezadovoljno je upitao. Mama viče, pelena mokra, nema te. Ja da joj čistim? Ja sam muškarac, gadim se tome!
Natalija ga je prvi put u dvadeset godina braka vidjela potpuno jasno. Nije bio ni partner, ni oslonac, nego razmažen tip koji traži smještaj.
Marko, tiho je rekla. Tvoja mama je stan darovala Marini. Ugovor je gotov. Znaš li to?
Marko se zagrcnuo. Počeo je kašljati, pocrvenio.
Kakav darovni? Pričaš gluposti!
Nije glupost. Sama je rekla. Danas je Marina sve papire uzela. Javni bilježnik je bio dok mene nije bilo. Tko je otvorio? Ti imaš dodatni ključ, mogao si doći u pauzi?
Marko je spustio pogled, počeo nervozno trgati kruh.
Pa… došao sam. Mama je tražila. Rekla je da treba nešto za mirovinu potpisati. Pustio sam čovjeka, pravnika, djelovao je ozbiljno. Nisam ulazio u detalje, Natalija! Morao sam se vratiti na posao!
Ti nisi ulazio!? glas Natalije zadrhtao. Tvoja mama je našu djecu lišila nasljeđa, stan dala tuđoj ženi, a ti ‘nisi ulazio’? Koje ćeš novce sad imati za lijekove? Najamnina će nestati, Marina će stan uzeti ili prodati. Od tvoje plaće? Ili misliš da ću ja opet ići raditi da uzdržavam ženu koja me ponižava?
Nemoj početi s histerijom! Marko je tresnuo šakom o stol. Zdravlje joj je loše, možda je um pomračen! Vratit ćemo stan, tužiti, dokazati nesposobnost, ako treba!
Nesposobnost? Natalija je tužno suspirala. Tvoj si vlastiti majku proglasio biserom kad te hvalila. Javni bilježnik nije idiot, sve je provjerio. Marina je sve proračunala.
Iz sobe se čuo zahtjevni glas:
Gle, ima li koga? U mokrom sam! Natalija! Dođi me oprati!
Marko je zakolutao očima.
Natalija, molim te, idi. Kasnije ćemo o svemu. Netko mora pomoći, ne može tako ležati.
U Nataliji je nešto puklo. Ona tanka nit strpljenja, dužnosti, žrtvovanja. Pogledala je svoje ruke, stare, ogrubjele od pranja i čišćenja. Zadnji put kod frizera? Zamišljala je more, ali ‘kamo s mamom’.
Ne, rekla je.
Što ‘ne’? zbunio se Marko.
Ne idem. Neću više prati. Neću više kuhati. Neću slušati uvrede. Stan ima vlasnicu Marinu. Po zakonu, darovni ugovor je bez obaveza, ali po savjesti tko dobije stan, dobiva i brigu. Zovi je. Nek dođe.
Ti si poludjela? Marko je skočio Marina neće doći u ovo vrijeme! Nije sposobna! Natalija, to je moja mama!
Upravo. Tvoja mama. Ne moja. Stan je darovan pokćerki. Ja sam samo ‘čuvarka’.
Natalija je otišla u spavaću sobu. Otvorila ormar, izvadila kofer.
Što radiš? Marko je bio blijed.
Odlazim. Selim kod svoje mame. Tamo je usko, samo garsonjera, ali barem je mir.
Natalija, ne idi! Ljubica je pogriješila, glupa je bila! Popravit će se sve! Ne ostavljaj nas! Kako ću sam?
Unajmi njegovateljicu. Ah da, nema para… Stan je nestao. Znači, sam. Navečer, nakon posla. Noću. Vikendom. Dobro došao u moj život.
Ubacivala je odjeću u kofer, suze su joj tekle, ali je nije bilo briga. Glavno što prije izaći.
Natalija, ne dam ti! Ti si moja žena! Trebaš biti u dobru i zlu!
U zlu sam bila, Marko. Tri godine. Radosti nije bilo. I da podnosim papire za razvod.
Zbog stana?! Takva si materijalistica!
Nije zbog stana, blesane! viknula mu u lice. Zbog toga što si me pretvorio u sluškinju! Zbog toga što si pustio bilježnika, izdao me! Zbog toga što sad razmišljaš tko će promijeniti pelenu!
Kofer je odgurnula u hodnik. Iz Ljubičine sobe je dolazio jecaj:
Marko! Ona me ostavila! Hoće me ubiti! Daj pijem!
Marko je trčao između žene i mame.
Natalija, molim te… bar prespavaj!
Ključeve ostavljam na ormariću, hladno je rekla. Zbogom.
Izašla je u hodnik, pozvala lift. Kada su se vrata zatvorila, naslonila je čelo na ogledalo i zaplakala. Ali to je bio plač olakšanja.
Prvi tjedan kod mame bio je kao u magli. Natalija je spavala, šetala u parku, jela kruh sa domaćim maslacem. Mobitel je ugasila, uzela novu SIM karticu za najbliže. Ali glasine su putovale.
Preko zajedničke prijateljice saznala je da Marko zove Marinu. Ona prvo ne odgovara, pa kaže: dar je dar, njega nije vezana uz ugovor. Stan planira prodati treba joj kuna za biznis. Stanari u dvosobnoj dobili su rok za iseljenje. Najzanimljivije predložila je da Ljubicu smjeste u dom, ako joj sin nije sposoban brinuti.
Marko je uzeo neplaćeni dopust. Pa bolovanje. Zvao djecu, sina i kćer, koji su studirali u Rijeci i Osijeku. Molio ih da dođu brinuti o baki. Djeca su zvala Nataliju:
Mama, tata kaže da si izdajnica, rekao je sin Filip. Ali mi znamo sve. Nećemo doći. Imamo ispite. I… baka je izabrala Marinu.
Natalija je bila ponosna.
Prošao je mjesec. Vratila se na posao u knjižnicu. Plaća nije velika, ali mir i miris knjiga su najbolji lijek. Razvod pokrenut. Marko se nije pojavljivao na ročištima.
Jednog dana, izlazeći s posla, vidjela ga je na ulazu. Izgledao je deset godina stariji, neuredan, mirisao na alkohol i, najgore, starost koju je Natalija osjećala svaki dan.
Natalija… prišao je. Pomozi. Poludjet ću. Mama ne prestaje vrištati. Marina je već prodala stan, kapare dobila od nekih prevaranata. Novca od najma više nema. Sestra za njegu preskupa. Dao sam otkaz. Ostao sam bez posla…
Natalija ga je promatrala bez osjećaja, samo gađenje.
Ja? Zašto bih ja više?
Pa ti znaš. Ti uvijek znaš kako s njom. Vrati se, molim te. Sve ću oprostiti. Prodajemo stan, kupimo manji, angažiramo nekoga.
‘Ti ćeš sve oprostiti?’ ponovila je Natalija. Ne miješaj. Ja sam ta koja bi trebala oprostiti… ali neću.
Natalija, ona te spominje, plače. Kaže da si ti bila najbolja.
Kasno za sjećanje. Kad su pozivali bilježnika tada je trebalo razmišljati.
Marina nas je prevarila! Ona je pogubila sve!
Marina je radila ono što su joj dopustili. Ljubica je pokušala kupiti ljubav kvadratima. Dobila je ono što je tražila. Trgovina je zatvorena.
Postala si hladna, šapnuo je Marko.
Postala sam slobodna, ispravila ga je. Odi Marko. Više nemam povratka. Imamo sud sljedeći tjedan. Nadam se brzom razvodu.
Zaobišla ga je, otvorila ulazna vrata.
Natalija! viknuo je Ako budem morao odvesti mamu u dom? Ispapiri, procedura, ne znam nijedan formular! Pomozi mi barem oko toga!
Natalija je zastala, okrenula se.
Pogledaj na internetu, Marko. Ti si bio šef. Nauči. Ja sam svoje odradila.
Zatvorila je vrata.
Došla je gore, sjela pokraj prozora. Marko je još stajao dolje, manji nego ikada, slomljen od težine koju je godinama s nje skinuo. Natalija je povukla zavjesu.
Iz kuhinje se čuo zvižduk čajnika. Mama je pekla pite sa zeljem.
Tko je bio, Natalija? upitala je mama s vrata.
Pogrešna adresa, mamice. Samo pogrešna adresa.
Natalija je sjela za stol, uzela vruću pitu i zagrizla. Prvi put u tri godine okus je bio stvaran. Život se nastavio, i sada je samo njezin. Ljubica je dobila što je tražila Marinu i sina koji želi naučiti sam brinuti. Pravda je ponekad mračna, ali ne ostaje prazna.
Ako ti se priča sviđa, javi mi, podijeli i komentiraj, možda se nađe još nezaboravnih životnih priča za nas!
