Gdje zvoni
Vera Kostić jedva je stigla skinuti baloner i izvaditi fascikl s notama iz torbe kad su na vrata dvorane zalijepili papir formata A4. Pomislila je prvo da je riječ o nekoj uputi o zaštiti od požara, no tek zatim pročitala: Od prvog u mjesecu prostor zatvoren. Renoviranje. Najamnina promijenjena. Potpis uprave i broj telefona.
Unutra su se glasovi već kovitlali. Netko je zagrijavao glas, netko tražio naočale, netko dobacio kako bi popravak trebao i njima samima, ali šala nije zaživjela. Voditelj zbora, Zoran Marković, stajao je kod klavira i držao papir u ruci kao da čeka da s njega padne neka povoljnija stvarnost.
Najprije se zagrijmo rekao je, glasom ravnim, ali Vera je osjetila kako se čuva da ne pukne.
Uvijek su se zagrijavali jednako, u tome je bila utjeha. M-m-m, na-na-na, nježne ljestvice gore-dolje. Vera je osjećala kako se zvuk skuplja u prsima, postajući zajedničko, a ne samo njezino. Otkako je otišla u mirovinu i doma postalo previše tiho, zbor ju je držao čvrsto za ramena. Ne kao obveza, nego kao mjesto na kojem ne nestaješ.
Po završetku zagrijavanja Zoran je podignuo ruku.
Situacija je ovakva. Mole nas da zastao je, promijenio izraz, stavljaju nas pred gotov čin. Dvoranu zatvaraju zbog renoviranja. I najamnina je sada tri puta viša. To si ne možemo priuštiti.
Kako to ne možemo? odmah se pobunila Milena Radić, koja je uvijek prva govorila. Pa zbor je pri Kulturnom centru! Nismo privatnici.
Kulturni centar je sad pod drugom ustanovom odgovorio je Zoran, spuštajući pogled na papir kao da tamo stoji neka osobna poruka. Optimizacija. I još su rekli pogladio je papir, Bilo bi vam vrijeme za kod kuće. Mladima treba.
Vera je osjetila kako joj nešto raste u prsima i zapinje u grlu. Nije to bila povrijeđenost, nego bijes, suh kao podražaj na kašalj. Sjetila se kako su tu vješali šalove na stolice, nosili kolače na tuđi rođendan, kako su u prosincu postavljali umjetnu jelku na prozoru i pjevali do te mjere da bi domar izlazio poslušati, praveći se da provjerava radijatore.
Smetamo li? pitala je, iznenađena što joj glas ne podrhtava.
Smetamo onima koji smatraju da smo višak kazao je Zoran. Ali nećemo se sada prepucavati s prazninom. Hajdemo odlučiti što ćemo dalje.
Dogovorili su se da izbore svoje. Tako su i rekli, iako nitko od njih stvarno nije znao kako se to radi. Idućeg dana Vera je zajedno sa Zoranom i još dvije članice otišla u gradsku upravu. Ponesli su fascikl s pismom, popisom članova, kopijom zahvalnice za nastup na gradskom danu. Vera je obukla tamnu suknju i bijelu bluzu, kao na razgovoru za posao.
U čekaonici je vonjalo na papir i kavu iz automata. Tajnica za pultom, mlada žena s besprijekornim noktima, gledala je kroz njih.
Vaš problem?
Zbor Ruzmarin, rekao je Zoran. Dvoranu nam zatvaraju.
Prijavu pišete preko sustava odgovorila je i dalje ne mičući pogled. Ili preko e-Građana.
Već smo napisale, ubacila se Milena pružajući papir, Evo, s potpisima.
Papiri se više ne primaju napokon ih je odmjerila tajnica, pogledom ne zlim, nego umornim. Sve ide kroz sustav.
Sustav Vera je zastala. Plaćala je račune mobitelom, ali sustav je zvučao kao vrata bez kvake. A što ako moramo razgovarati?
Prijavite se za termin, rekla je. Prvi slobodan je tek za dva tjedna.
Za dva tjedna su ih uputili da je pitanje kod vlasnika, vlasnik je uprava, a uvjeti komercijalni. Zoran je ispitivao, molio barem privremeno, dok se ne renovira, ali su mu odgovarali naučenim frazama. Vera je osjetila kako im se glasovi ovdje ne slažu u zbor, svaki ton upija strop.
Probali su dalje: škola, knjižnica, dom mladih. U školi je pedagoginja kratko rekla kako su svi popodnevni termini zauzeti radionicama, i kad ju je Milena upitala kojim, nabrojala ih je brzo, kao da se brani. U knjižnici je knjižničarka prvo bila blaga, ali se sjetila tišine i prigovora čitatelja. U domu mladih nudili su podrum, gdje su stolovi za stolni tenis i vlagu. Zoran je pogledao strop.
Tamo ćemo uništiti glasove, tiho je rekao.
Najgore nisu bili odbijanja, nego riječi koje su se lijepile za njih: starosna skupina, neisplativo, nije u skladu s programom. Jedna žena za šalterom, ne podižući pogled s ekrana, rekla je:
Pa vi ste ovo za dušu, zar ne? Onda vježbajte kod kuće.
Vera je vani primijetila da prebrzo hoda, kao da bježi.
Idući petak ipak su svi došli pred Kulturni centar, iz navike. Vrata zaključana, a iznad starog papira novi: Zabranjen ulaz neovlaštenima. Vera je stajala s fasciklom, ne znajući kamo s rukama. Zoran im je prišao i pogledao ih.
Ne idemo doma, rekao je. Idemo u knjižnicu. Dogovorio sam sat vremena u čitaonici, dok još nema ljudi.
A ako nas izbace? tiho je pitala Kata Jurinić, koja inače nije proturječila.
Ako nas izbace, izbace, odvratio je mirno. Ali pokušat ćemo.
Deset minuta su hodali do knjižnice. Išli su polako, poput školaca na izletu, bez učiteljice. Vera je osjećala poglede na autobusnoj: znatiželju, ili laganu nelagodu, kao da zauzimaju previše mjesta.
U knjižnici ih je dočekao mršavi muškarac sa džemperom.
Samo tiho, odmah se povukao, ne mislim ništa loše. Pjevajte slobodno. Samo, znate…
Mi ćemo pažljivo, obećala je Vera.
Stali su među police; knjige su ih pratile kao strogi svjedoci. Nije bilo klavira, ali Zoran je dao ton tiho, gotovo šapatom. Vera se bojala da će im se glasovi raspasti bez instrumenta, ali dogodilo se suprotno: pažljivije su slušali jedni druge. Disanje pokraj postalo je sigurnije od klavirskih tipki.
Prvih par minuta ljudi su podizali glave, netko se mrštio. Jedna žena u jakni šaptom je pitala: Što je sad to? i demonstrativno zatvorila knjigu. Ali dovoljno je bilo da zapjevaju narodnu koju znaju svi, pa je tišina postala slušajuća, ne knjižnična.
Nakon probe prišao je knjižničar.
Znate, rijetko je ovako… živo. Samo drugi put budite tamo kod prozora, manje smetate.
Zoran je klimnuo kao da mu nude pozornicu.
No drugi put nije uslijedio. Treće probe šefica je pozvala knjižničara: pred njima ga je ukorila.
Već su nas zvali. Ljudi se žale. Ovo je knjižnica, ne klub.
Vera je gledala u šake. Htjela je reći: Nismo klub, zbor smo., ali riječi su se izgubile.
Eto nas, rekla je Kata. Osramotili smo se.
Ta riječ zaboljela je više nego vrijeme vam je doma. Jer došla je iznutra.
Ne sramotimo se, prkosno će Milena. Mi pjevamo.
Pjevamo, tupim glasom potvrdi Kata, i smetamo.
Vera je hodala kraj nje, osjećajući kako u sebi nosi nešto krhko. Razumjela je Katu. I sama se poželjela vratiti u dvoranu, gdje je sve bilo na svom mjestu, gdje nisu mogli biti višak. Dvorane više nije bilo, kao da je nestala soba vlastitog života.
Zoran je zastao pred ulazom u pothodnik.
Ovdje sad, odlučio je.
Ovdje? Milena se ogledala. Ljudi su prolazili, netko vukao torbe, u kutu je dečko s gitarom svirao svoje. Ovdje je dobra akustika, objasnio je Zoran. I slobodni smo.
Vera je osjetila studen u dlanovima, unaprijed posramljena kao u školi kad zaboraviš tekst. Ali Zoran već stoji uz zid, podiže ruku.
Samo jednu pjesmu. Da vidimo.
Počeli su tiho, oprezno. Zvuk je ostajao između pločica, glasovi bivali čvršći. Neki su se prolaznici smješkali, drugi ignorirali. Djevojčica je povukla mamu za rukav:
Mama, vidi, bake pjevaju!
Mama je zastala, pa ostala gledati. Vera je vidjela kako joj se lice opušta.
Bilo je i drugačijih. Muškarac sa vrećicom je graknuvši prigovorio:
Šta radite ovdje?! Ovo nije koncert!
Ne priječimo nikome, mirno reče Zoran.
Baš me briga odbrusi čovjek. Pjevajte doma.
Vera je osjetila drhtaj u bradi. Nastavila je pjevati, tanje, gledajći pločice. Ako sada stanem, neću više moći. Držala se za zajednički glas kao za ogradu.
Nakon pjesme netko je zapljeskao. Prvo jedan, onda još par ljudi. Nije bilo kao na bini, nego iskrena zahvala što je tih par minuta prekinulo žurbu.
Jel’ vidite? slavodobitno reče Milena.
Vidimo, doda Kata, ali ne nasmiješi se.
Unutar tjedan dana našli su bolje mjesto u pothodniku, znali kad je najmanja gužva. Probali su i park ujutro, među majkama i penzionerima sa štapovima. Probali su čekaonicu poliklinike za vrijeme čekanja. Tamo je bilo najteže: ljudi nervozni, kašlju, psuju na red. Ipak, kad su jednom zapjevali nježno, žena s ruku u zavoju rekla je:
Hvala vam. Bar na kratko zaboravila sam na nalaz.
Vera je to pamtila kao malu pobjedu.
Zoran je nazivao to pjevaj gdje staneš. Nije to bio slogan, nego razlog što se opet okupe na stajalištu ili pod drvetom.
Ne pjevamo samo za sebe, rekao je nakon probe u parku. Sjedili su na klupi. Vera je vrtila čep na boci vode, nije ga mogla otvoriti. Zoran joj je pomogao, nježno, toliko ljudski da je zamalo zaplakala.
A za koga? pitala je Kata.
Da grad ne zaboravi da ima glas, odgovorio je Zoran, i da mi sami ne zaboravimo.
Jednostavne riječi, ali Vera je osjetila kako pogađaju ravno u nju. Sjetila se da dugo poslije smrti supruga nije razgovarala na telefon, kao da je glas bio suvišan. Ovdje je bio potreban, ne samo njoj.
Nevolja ih je zatekla gdje nisu očekivali. U trgovačkom centru, u kafiću na katu, Zoran je dogovorio samo na sat. Vlasnik, čovjek oko četrdeset, preko mobitela je rekao: Pjevajte, meni ne smeta. Složili su stolove, sjeli u polukrug. Vera je dobro složila baloner preko stolca, fascikl na koljena.
Prve dvije pjesme prošle su dobro. Par gostiju snimalo je mobitelom, neki su se smješkali. Vera je uhvatila sama sebe kako se osjeća kao prije na pozornici. I tada je prišao zaštitar.
Tko je dozvolio? pitao je, poslovnim glasom.
Vlasnik, odvratio je Zoran. Dogovoreno.
Imamo pravila, nervozno će zaštitar, gledajući oko sebe kao da traži podršku. Nema okupljanja bez suglasnosti. Stigla prijava. Kažu da je prebučno.
Pjevamo tiho, ubaci se Milena.
Tiho ili ne, svejedno mi je. Naredili su da prekinete.
Vera je spazila kako je Kata problijedila, već skuplja note.
Rekla sam ja, promrmljala je. Sramota.
Nemoj, šapnula je Vera, iznenađena što se obraća baš Kati. Nismo ništa loše učinili.
Mi smetamo, Kata uzvrati. Ne želim da misle da ne znamo gdje nam je mjesto.
Zoran je stajao između zaštitara i zbora, kao među dva zida.
Pošteno, rekao je. Otpjevamo još jednu, pa odlazimo.
Ne može, odbrusi zaštitar. Odmah.
Vlasnik je izašao iza šanka, zbunjen.
Ljudi, pa ja sam… prigovorio je.
Dopast ćete kazne, zaštitar ga je prekinuo.
Vera je osjetila kako joj se stari suhi bijes diže iznutra, ali sada se povukla i neka druga, dublja umornost. Umor od stalnog dokazivanja da ima pravo disati i pjevati.
Pokupili su note, stolci su škripali pod njima. Vera je navukla baloner, polako zakopčala gumbe da ne drhti. Na izlazu je čula posjetitelja kako šaptom komentira: Šteta, baš je bilo lijepo. To šteta ju je na čudan način zagrijalo.
Na ulici je Kata rekla:
Ja više neću. Oprostite.
Milena je planula:
Pa naravno. Čim je teško, odmah gotovo.
Milena, zaustavio ju je Zoran. Nije sada vrijeme.
Vera je gledala kako Kata odlazi prema autobusnoj, mala i pogurena. Htjela je poći za njom, ali nije mogla pokrenuti noge. Svatko ima neku svoju granicu.
Te je večeri Vera dugo sjedila u kuhinji. Čaj se ohladio a ona nije ni primijetila. Po glavi joj je zvonilo: Mjesto. Odjednom je postalo jasno nisu tražili dvoranu, nego onaj stari osjećaj sigurnosti. Možda im zapravo treba drugo: ne mjesto, nego način da budu skupa, čak i dok su drugima višak.
Sutradan, javio se Zoran.
Vera, rekao je, možete li doći u knjižnicu? Ne onu staru, nego dječju, par ulica dalje. Nova ravnateljica je tamo. Razgovarao sam, ali treba još netko tko će objasniti da nećemo smetati.
Vera je otišla. U dječjoj knjižnici je bilo svijetlo, po zidovima crteži, a u kutu staro, ali dobro održavano klavir. Ravnateljica je, žena kratke kose, slušala pažljivo.
Kod nas navečer nitko ne dolazi rekla je. Djeca odu, radionica nema. Imate samo jedan uvjet: pjevajte umjereno i jednom mjesečno napravite otvoreni sat za sve. Bez pozornice, svi mogu ući i slušati.
Možemo, rekla je Vera i osjetila kako se u njezinoj nutrini nešto ispravlja.
I još nešto dodala je ravnateljica. Moja mama je vaših godina i stalno kaže da nema kamo. Neka dođe.
Vera je na ulici primijetila kako polako hoda, ne zbog umora, nego jer ne treba više bježati.
Zoran je okupio zbor u parku, da prenese vijest. Došli su gotovo svi osim Kate. Milena je stajala stisnutih usana, kao da ne želi prerano vjerovati.
Nije to ona dvorana, rekao je Zoran. Ali je mjesto. Imamo i uvjet svaki mjesec otvoreni sat. Ostalo su probe.
A ako opet izbace? netko je pitao.
Tražit ćemo dalje, odvratio je. Ali sada barem znamo da možemo.
Vera je podigla ruku.
A Kata? upitala je.
Zoran je uzdahnuo.
Zvat ću je. Ali bilo bi dobro da joj vi javite.
Vera je nazvala navečer. Kata je šutjela, a onda rekla:
Ne želim da me gledaju kao
Kao živu? šapnula je Vera. Neka gledaju. Ne tražimo milostinju. Mi pjevamo.
U slušalici je bilo samo disanje.
Razmislit ću, rekla je Kata.
Prva proba u dječjoj knjižnici započela je oprezno. Klavir malo raštiman, ali Zoran reče, to je i bolje tjera nas na slušanje. Vera je sjela do prozora, fascikl na koljenima. Vidjela je kroz staklo kako djeca vuku roditelje za rukav, kako starija žena stoji neodlučno na vratima.
Uđite, pogledom ju je pozvala, i žena je sjela na kraj reda.
Otvoreni sat je bio u subotu. Nisu to najavljivali, samo izvjesili oglas na ulazu i napisali u grupi susjedstva: Zbor 55+ pjeva u knjižnici. Dobrodošli. Vera je strepila da nitko neće doći bilo bi posebno sramotno. Ali u subotu je hodnik odzvanjao. Tu su bili znanci, roditelji s djecom, knjižničar iz druge knjižnice, čak i dečko iz pothodnika s gitarom.
Nisu od toga radili koncert. Zoran je rekao:
Ovo je ono što znamo sad. Ako netko želi neka pjeva s nama.
Vera je prvi put primijetila Katu, sklonjenu uz zid, u baloneru, kao da je spremna bježati. Došla je do nje, uhvatila je za rukav.
Skidajte baloner, rekla je jednostavno. Toplo je.
Samo ću slušati, šapnula je Kata.
Slušat ćete iznutra, odvratila je Vera i pružila joj fascikl. Ovo su vaše dionice.
Kata je pogledala fascikl kao da je most iznad ponora. Polako je skinula baloner i sjela do Vere.
Kad su zapjevali, Vera je osjetila kako malena knjižnična dvorana postaje njihova. Ne zato što im je netko dozvolio, nego zato što su sami donijeli ritam svoga disanja. Ljudi su slušali bez klasične distance. Netko je sam šaptao riječi pjesme. U jednom trenutku pjesma je blago zaplivala, klavir pogriješio ton, a Zoran se nasmiješio nije prekidao. Vera je shvatila da nije potrebna savršena zvučnost za osjećaj doma.
Nakon zadnje pjesme nitko nije vikao bravo. Nekolicina je samo rekla hvala. Dječak od desetak godina pitao:
Mogu li i ja k vama?
Milena se nasmijala.
Premlad si, rekla je, ali bez osornosti. Dođi slušati.
Ravnateljica knjižnice prišla je Zoranu.
Onda, kazala je, srijeda i petak poslije šest, dvorana vaša. U svibnju imamo i Dan kvarta nastupit ćete vani. Bez bine, jednostavno pred ulazom.
Zoran je kimnuo, a Vera je vidjela da mu se na tren trese rub usana. Okrenuo se, popravljajući note.
Kad su ljudi otišli, ostali su slagati stolce. Vera je skupila svoje note, provjerila jesu li svi papiri na broju, zakopčala torbu. Kata joj se približila.
Ja započela je, pa zastala.
Došli ste, rekla je Vera.
Došla sam ponovila je Kata, s osmijehom opreznim, kao da je nepoznato isprobava lice. I znate, nije me sramota.
Vera je kimnula. Izašla je u grad koji je bio isti: ljudi, automobili, natpisi, žurba. Ali iznutra je odzvanjalo nešto drugo. Ne glasno, ne za svakoga, nego kao sigurnost: dok imaš svoj glas i kraj sebe one koji dišu u isti takt, mjesto će se naći. Čak i ako ga svaki put moraš napraviti od zraka.
