Danas sam opet răscolila uspomene na to kako sam upoznala svog supruga na Sveučilištu u Zagrebu. Oboje smo tada imali osamnaest godina, svježi brucoši, a ja sam ga odmah primijetila bio je drugačiji od drugih: snažan, pametan, prije svega nevjerojatno dobar čovjek. Na početku smo bili samo prijatelji, provodili smo sate uz kave i šetnje Maksimirom. Nisam ni primijetila kada su moja osjećanja prerasla prijateljstvo. Nakon nekoliko mjeseci postali smo par i to su bili najljepši dani moga života; često si kažem da su mi studentske godine, ispunjene vjerom u život, bile najljepše.
Godinu dana kasnije, Petar me zaprosio. Vjenčali smo se skromno, u krugu naših najbližih, jer nismo imali puno novaca sve ono što smo imali, bilo je dovoljno tek za malu proslavu u restoranu u Remetincu. Ni kune više nismo mogli skupiti, ali iskreno, taj trenutak mi je bio važniji od ičega.
U drugoj godini fakulteta Petar je počeo raditi. Stanovali smo u studentskom domu na Savi, dok nam je vlastiti stan bio samo san. Vjerovali smo oboje da ćemo s vremenom, upornošću i trudom, doći do svog doma. I eto, taj trenutak je napokon došao. Kad mi je baka Katarina preminula, ostavila mi je skromnu ostavštinu, a Petar je štedio koliko je mogao od svoje plaće. Skupili smo dovoljno da podignemo kunski kredit kod Zagrebačke banke i kupimo dvosobni stan, planirajući da ćemo uskoro osnovati obitelj.
Zajedno smo proveli deset godina, ali djecu nikad nismo imali. Nekoliko godina unazad, Petar je zapao u velike probleme na poslu radio je kao glavni računovođa u jednoj tvrtki iz Dubrave. Tvrtka je upala u financijske dubioze, a vlasnik je sve svalio na Petra, optuživši ga za sve dugove i navodnu ‘crnu bilancu’. Usprkos našim molbama i borbi sa odvjetnicima, sud je presudio protiv njega i Petar je, sasvim nepravedno, završio četiri godine u zatvoru u Remetincu. Činila sam sve što sam mogla da ga podržim, ali ni sama nisam znala kakve me nevolje čekaju.
Godinu dana nakon presude, došla mi je njegova majka. Ušla je u naš stan i hladno mi rekla da se iselim. Optužila me za sve što se dogodilo Petru te usput izjavila da sam stan kupila samo s njegovim novcem i da nemam nikakva prava na njega. Šokirala me njezina okrutnost, nisam znala što bih rekla nisam od nje to očekivala.
Iskreno, nisam bila svjesna da je Petar prije suđenja svojoj majci dao punomoć, i pomoću toga je izvadila iz banke izvod s prikazom kako su rate kredita išle samo s Petrovog računa. Sada njegova majka tvrdi da ti papiri dokazuju pred sudom da ja nisam ništa uložila u stan. Osjećam se izgubljeno više ne znam kome da se obratim, a ni što dalje Sve ono što smo gradili deset godina, sada mi se čini da nestaje pred očima.
