Moj suprug i ja živjeli smo zajedno deset godina. Imali smo divnu obitelj, onu na kakvoj mnogi zavide. Ipak, s vremenom su počeli nastajati nesporazumi, pogotovo otkad su došla djeca morali smo naučiti živjeti drugačije.
Jednoga dana primijetila sam da nedostaje dječjih igračaka. I to onih skupljih, ne bilo kakvih sitnica. Najprije sam ispitala djecu i pretražila cijeli stan, ali igračke nikako nisam mogla pronaći. Kao da ih je progutala zemlja! Čak se i suprug uključio u potragu, ali bezuspješno.
Moja svekrva nam često dolazi u posjet. Svojim unucima voli prirediti igre, mi obično skuhamo kavu, a ona ode u dječju sobu. No taj put je samo nakratko svratila do djece, priče su izostale, brzo je otišla doma.
Baš tada opet je nestala jedna igračka. Ponovno sam pitala ukućane, svi su tvrdili da su se igrali drugim stvarima. Onda se moj sin sjetio baka je držala igračku u ruci, stavila ju u svoju torbu i otišla. Suprug je odlučio porazgovarati s majkom.
Nekoliko dana kasnije došli su nam gosti, zaboravili smo na cijelu situaciju. Podsjetili smo se tek kad je baka otišla ranije nego inače. Vidjeli smo kako iz njezine torbe viri još jedna dječja igračka.
Tražila sam objašnjenje. “Ma želim ih oprati!” rekla je. Shvatila sam da ne govori istinu. Napokon je priznala nosi igračke malenom sinu svoje šogorice. Kaže, ona nema novca za takve poklone pa želi razveseliti dijete.
Razgovarali smo s njom i obećala je da više neće to raditi. No igračke su nastavile nestajati. Suprug je već došao do konflikta sa svojom majkom, optužio ju je za krađu i darivanje igračaka.
Dokle je situacija došla djeca su već primijetila. Molila su baku da više ne dolazi, jer im krade igračke. Danas, kad se svekrva najavi da bi došla, smišljamo razne izgovore kako bi izbjegli posjet.
Nažalost, sama je kriva za to.
