Vozio sam se vlakom do kuće svojih roditelja, u drugoj klasi. Moje mjesto bilo je gore, ali me to nimalo nije sramilo. Donje ležajeve zauzele su dvije žene. Htio sam pričekati konduktera dolje, no već tada jedna od njih je počela gunđati zbog mog penjanja.
Kad sam poželio nešto pojesti, nisu mi dopustile sjesti za stol. Namjerno su sjedile s obje strane i tiho pijuckale čaj, da me spriječe da zauzmem dio njihovog prostora.
Mogu li pojesti nešto na brzinu? upitao sam.
Mladiću, karta ti je za gornji ležaj. Jesi li štedio kune? Onda jedeš tamo! Nama treba mir, a ne da kasnije noću osjećamo miris tvoje hrane. Ionako želimo malo odspavati, rekla je jedna od njih.
Shvatio sam da nemaju namjeru popustiti. Spremio sam posteljinu i popeo se gore sa svojim instant rezancima. Čim sam krenuo jesti, vlak je naglo trznuo cijela večera mi se rasula po donjem ležaju.
Rezanci su bili posvuda, čak i u pomno uređenoj kosi moje suputnice ispod mene. Dugačke trake tjestenine preplavile su cijeli kupe. Došlo mi je da plačem i smijem se u istom trenutku.
Mladiću, ne znaš valjda jesti u vlaku? Je li ti ovo prvi put u vlaku ili što? Strašno! putnica je bijesno reagirala.
Nisam to namjerno napravio! odgovorio sam i počeo skidati rezance iz njezinih uvojaka.
Cijelu noć nas je pratio postojan miris instant rezanaca. Čak su i kondukteri izbjegavali gospođu. Htjela je oprati kosu, ali kako? Vlak je bio običan, bez udobnosti.
Sam sam mirno spavao, iako me miris podsjećao na glad. Što reći? Ponekad, kad se svatko drži samo svoga, svi na kraju nose posljedice. I u vlaku i u životu, malo tolerancije učini put ljepšim.
